Akida

Sva hvala i zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove plemenite ashabe i ashabijke.

Ljubav prema Allahu, nada u Njegovu milost i strah od Njegove kazne položaji su i stanice na kojima se mora zaustaviti i u kojima mora boraviti srce onoga koji putuje ka Allahu, kako bi se upotpunio njegov hod ka Stvoritelju i Dobročinitelju. Čuveni tabiin Tavus b. Kejsan, rahimehullah, rekao je: "Voli Allaha tako da ti ništa ne bude draže od Njega, boj Ga se tako da ti ništa ne ulijeva veći strah od Njega i nadaj se Njegovoj milosti tako da ti ništa ne ulijeva veću nadu od Njega." (Ibn Redžeb, Medžmuur-resail, 3/385--386)

Putnici -- pobožnjaci na svome putu do Uzvišenog Gospodara, ma koliko njihovi putevi i iskustvo bili različiti, jednoglasni su u mišljenju da prohtjevi, odnosno nefs -- čovjekova duša ometa srce da stigne do svoga Gospodara.

U tom pogledu, dvije su vrste ljudi: jedna, čija je duša njima zagospodarila i prisilila ih da njenim prohtjevima budu pokorni i poslušni, pa su propali, i druga koja je svojom dušom zagospodarila i prisilila je da bude pokorna i poslušna njihovim naredbama. Zato onaj ko uspije savladati svoj nefs, uspio je i pobijedio, a onaj ko dopusti da ga savlada njegov nefs, izgubio je i propao.

Naši ispravni prethodnici smatrali su i nadali se da će ući u Džennet svako ko umre nakon što učini dobro djelo, poput posta nakon ramazana ili obavljenog hadža ili umre. Oni su, uz svoju marljivost u činjenju dobrih djela dok su bili zdravi, obnavljali pokajanje i tražili oprost u trenutku smrti, te završavali svoja djela istigfarom, traženjem oprosta i šehadetom, potvrdom Allahove jednoće... (Ibn Redžeb, Letaiful-mearif)

U prethodnim dijelovima govorili smo o značaju vjerovanja u Allahove poslanike i vjerovjesnike, ukazujući na nužnost poslanstva i njegovu ulogu u usmjeravanju čovječanstva ka istini. Također smo se osvrnuli na poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i kroz njegov životopis, moral i djelovanje upoznali veličinu njegove ličnosti i uzvišenost njegove misije.

Vrijeme noćnog namaza počinje nakon jacije i traje sve do sabaha, ali njegova najdragocjenija riznica krije se u posljednjoj trećini noći. To je vrijeme kada se tama pretvara u smiraj, a dunjaluk kao da na trenutak zastane i utiša svoje brige.

Dan nas rasprši na sve strane: obaveze, rokovi, porodica, ljudi, razgovori. U toj neprestanoj žurbi srce često ostane bez svoje hrane. Prođu sati, prođu dani, a mi ne primijetimo koliko smo se udaljili od istinskog mira.

Izraz: "O vi koji vjerujete" navodi se u plemenitom Kur'anu na oko 90 mjesta, i to na početku sura, osim na jednom mjestu u suri El-Ahzab, gdje se navodi u 56. ajetu. Ove riječi navode se u 20 kur'anskih sura, a najviše u suri El-Maida, 16 puta. Tri sure počinju riječima "o vi koji vjerujete": El-Maide, El-Hudžurat i El-Mumtehane.

U ovom životu svako od nas pokušava da nađe "pravog sebe". To počinje lutanjem i traženjem, dubokim istraživanjem i uranjanjem u samog sebe, sve dok osoba ne spozna svoju prirodu, dok ne spozna samu sebe.

Postoje ljudi koji nikada ne otkriju sebe niti spoznaju svoju nutrinu, ostajući tako zarobljeni u prohtjevima svoje nezadovoljne duše. Uzvišeni Allah stvorio je ljudsku dušu i u nju usadio dva usmjerenja: jedno je sklonost razvratu i griješenju (fudžur), a drugo je bogobojaznost (takvaluk). Uzvišeni kaže: "...i duše i Onoga Koji je ispravnom stvori, pa je nadahnuo da zna šta je razvrat, a šta bogobojaznost." (Eš-Šems, 7--8)

Nakon što smo ukazali na nužnost poslanstva, njegovu mudrost i neophodnost za ljudsku zajednicu, ostaje da se osvrnemo na konkretizaciju te božanske milosti u historiji čovječanstva. Ako je poslanstvo najuzvišeniji dar kojim Uzvišeni Allah usmjerava ljude, onda je kruna tog dara posljednja objava i posljednji Poslanik koji je njome zadužen. Vjerovanje u poslanike ne ostaje apstraktno načelo, već traži upoznavanje njihovih života, njihove misije i dokaza njihove istinitosti. U tom kontekstu posebnu pažnju zaslužuje poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koje predstavlja završnicu lanca vjerovjesništva i konačno obraćanje čovječanstvu do Sudnjega dana.

U savremenom dobu u kojem živimo vjernik je izložen raznim izazovima, a zasigurno jedan od najtežih izazova jeste snažno nametanje materije i materijalističkog pogleda na život, čime itekako sputavamo dušu da se duhovno uzdigne i odgoji. Za odgoj duše i srca potrebno je mnogo truda da se oslobode od bolesti i mahana, a zatim ispune onim što ih oplemenjuje i pročišćava, poput dobrih djela.

Oslobađanje od materijalističkog pristupa životu i svih drugih zala ima veliku ulogu u ispravljanju vjerovanja, odgoju duše i uljepšavanju ćudi. Doista, riječ je o važnoj stanici na koju mora svratiti svaki vjernik kako bi započeo svoje duhovno uzdizanje i s tih visina stekao širi pogled na ovaj svijet i njegovu prolaznost, u vremenu kada ga materija vuče da ostane prizemljen i kratkovid. Put ka toj stanici započinje odlaganjem tereta grijeha, potpunim oslobađanjem od njih, a zatim snabdijevanjem svime što koristi na dugom duhovnom putovanju.

Namaz je najiskreniji pokazatelj odnosa čovjeka prema Allahu. U njemu nema prostora za dugotrajnu masku. Riječi se mogu prilagoditi, stavovi uljepšati, ali način na koji čovjek stoji pred Allahom neumoljivo razotkriva stanje njegovog srca. Zato Uzvišeni Allah, kada govori o licemjerima, ne počinje njihovim govorom, nego njihovim namazom.

Uzvišeni Allah kaže: "Licemjeri misle da varaju Allaha, a On njih vara. Kada na namaz ustaju, ustaju lijeno, pred ljudima se pokazuju i Allaha spominju samo malo." (En-Nisa, 142)

Ovaj ajet ne govori o onima koji su ostavili namaz, nego o onima koji klanjaju -- ali bez stvarne predanosti. Namaz postoji, ali je lišen svoje unutarnje snage. Ibn Kajjim el-Dževzijja, Allah mu se smilovao, ovu sliku sažima preciznim opisom šest osobina u namazu koje upućuju na licemjerstvo: "Namaz licemjera prepoznaje se po šest osobina: lijenosti pri ustajanju na namaz, činjenju namaza radi ljudi, odgađanju namaza, brzini bez smirenosti, oskudnom spominjanju Allaha i zapostavljanju namaza u džematu." (Es-Salatu ve hukmu tarikiha, 178)

Uzvišeni Allah kaže: "A kada te Moji robovi za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje!" (El-Bekara, 186)

Haris b. Amr b. Harisa, jedan pustinjak, došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao ga o Sudnjem danu i vremenu kada će nastupiti. Rekao je: "Naša zemlja se osušila i sve što raste iz nje je uginulo -- kada će pasti kiša? Ostavio sam svoju ženu trudnu -- šta će roditi? Znam, provjereno, gdje sam rođen -- pa u kojoj ću zemlji umrijeti?" Tada je Uzvišeni Allah objavio: "Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u maternicama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sv****e zna i o svemu je obaviješten." (Lukman, 34)

Imam Buhari bilježi hadis koji prenosi Ibn Omer, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Pet je ključeva gajba i njih ne posjeduje niko osim Allah: niko osim Allaha ne zna šta sutra donosi; niko osim Allaha ne zna šta se u maternici krije; niko osim Allaha ne zna kada će kiša pasti; nijedan čovjek ne zna u kojoj će zemlji umrijeti; i niko osim Allaha ne zna kada će Sudnji čas nastupiti."

Vjernik često razmišlja o Džennetu: o njegovim ljepotama, blagodatima i nagradama koje čekaju vjernike, o njegovim plodovima, o svim fizičkim i duševnim uživanjima, o kojima je saznao u Kur'anu i govoru Poslanika, alejhis-selam. Sigurno da smo nekad naišli na govor o kućama i šatorima u Džennetu. Međutim, kako doći do njih? Još na ovom svijetu imamo mogućnost da vjeru i želju u svom srcu pretočimo u djela, a onda da sagradimo, uz Allahovu dozvolu, svoju kuću u Džennetu. Da li znaš da iskrenim djelom možeš za nekoliko sekundi, minuta u svom danu da sagradiš sebi kuću u Džennetu?

Svaka hvala i zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove plemenite ashabe i ashabijke, kao i na one koji ih slijede u bogobojaznosti, dobročinstvu i svakom dobru do Sudnjeg dana.

U susret nam dolazi najdraži gost, najdarežljiviji i najblagodarniji mjesec, mubarek (blagoslovljen) mjesec ramazan, mjesec neprestanog bereketa (blagoslova), velikog dobra i plemenitih blagodati.

Dočekivanje mjeseca ramazana ima posebno mjesto kod muslimana i muslimanki. Sa velikom željom i radošću dočekuju mjesec koji je Uzvišeni Allah odlikovao nad drugim mjesecima nebrojenim odlikama, počastima i blagodatima.

Činjenje istigfara

Kada ljude na Zemlji pogodi kakav musibet i nedaća, to često biva kao posljedica ljudskih grijeha. Stoga je na čovjeku da se stalno kaje svome Gospodaru i da često uči istigfar. Imam Kurtubi u svome tefsiru prenosi da se jedan čovjek požalio Hasanu el-Basriju na sušu, a on mu reče: "Istigfar čini Allahu!" Drugi mu se požalio na siromaštvo, a on mu reče: "Istigfar čini Allahu!" Treći ga je zamolio da mu prouči dovu da mu Allah podari dijete, a on mu reče: "Istigfar čini Allahu!" Četvrti mu se požalio na nerađanje plodova u njegovoj bašti, a on mu reče: "Istigfar čini Allahu!" Tada mu jedan od prisutnih reče: "Ljudi te pitaju za razne probleme, a ti im svima odgovaraš da čine istigfar?!" On mu reče: "Ja to nisam rekao od sebe. Uzvišeni Allah u suri Nuh kaže: "Tražite od Gospodara svoga oprost jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilnu slati i pomoći će vas imanjima i sinovima, i dat će vam bašče, i rijeke će vam dati. Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite a On vas postepeno stvara?!" (Nuh, 10--14)

Tijelo i duša zajedno sačinjavaju čovjeka. Tijelo je stvoreno od zemlje, hrani se plodovima koje zemlja daje, a kada čovjek umre, tijelo se razgrađuje i ponovo postaje zemlja. Stoga će nevjernik na Sudnjem danu poželjeti da je ostao na svojoj zemljanoj praosnovi, reći će: "Da sam, bogdo, zemlja ostao!" (En-Neba, 40).

Namaz u džematu jedan je od najuzvišenijih ibadeta i najljepših vidova pokornosti Allahu, džellešanuhu. Učenjaci su, oslanjajući se na hadise Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i praksu ashaba, radijallahu anhum, zabilježili brojne adabe, pravila ponašanja koja se odnose na odlazak u džamiju, boravak u njoj i povratak iz nje. Njihova svrha jeste da vjernika pripreme i usmjere kako bi namaz u džematu doživio u njegovoj punoj vrijednosti i ljepoti. U nastavku donosimo neke od tih adaba.

U današnjem vremenu ummet se nalazi u nezavidnoj situaciji i ta situacija izgleda bezizlazna. Muslimanska čast, život i imetak postali su bezvrijedni. Javno vrijeđati islamske vrijednosti za neke je postao (pohvalan) hobi, a za neke čak i profitabilan biznis. U velikoj većini medija, laž i subjektivna selekcija vijesti zauzele su mjesto istine i objektivnosti. Ali, ta situacija nije bezizlazna, jer unatoč ovim krizama kroz koje ummet prolazi, pobjeda opet pripada islamu i vjernicima. Muslimanima je, posebno u ovom vremenu, potrebna čvrsta veza sa Allahom, čvrsta veza sa Gospodarom svjetova i pouzdanje u Njega kako bi ih On pomogao.

U dobu konzumerizma, društvenih mreža, vještačkog stvaranja potrošačkih potreba i konstantnog traganja za još, više nije neuobičajeno da čovjekom vlada osjećaj nezadovoljstva, da nema ništa, da su drugi privilegirani... Ipak, Kur'an nas uči da se zahvaljujemo Svevišnjem Gospodaru i da Mu budemo zahvalni. Štaviše, Božija Riječ uči nas kako i za šta sve da budemo zahvalni.

Božija je milost to što nas u prvom ajetu El-Fatihe, nakon bismille, uči kako da Mu se zahvaljujemo: "Elhamdulillah! -- Hvala Allahu!"

"I okrenu se od njih i reče: 'O Jusufe, tugo moja!', i oči mu pobijelješe od jada, bio je vrlo potišten." (Jusuf, 84)

"Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim." (Jusuf, 86)

Jakub, alejhis-selam, ostao je tako slomljenog srca, brojeći dane. Kada su mu Jusufova braća došla s viješću da su ostali i bez drugog brata, srce mu se još više stegnulo, pa se tako počeo prisjećati Jusufa i to mu ispuni dušu. Nije imao snage da išta uradi osim da se povuče u osamu, skloni se od svih, noseći tako sa sobom potištenost i tugu. Teška tuga prekrila mu je oči, a njegov je jezik zborio: "O Jusufe, tugo moja", kao da mu se tuga pretvorila u Jusufa kojeg on doziva iz daljine.

Meleki su dio, za nas ljude, skrivenog svijeta. O njima nam kazuje časni Kur'an i brojni hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Vjerovati u meleke drugi je temelj od šest temelja na kojima se gradi vjerovanje, a iman ne može biti ispravan bez vjerovanja u postojanje meleka, njihova svojstva i uloge, kako ih predstavlja časni Kur'an i vjerodostojan sunnet. Svevišnji Allah rekao je: "Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici -- svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove i poslanike Njegove." (El-Bekara, 285) Na pitanje: "Šta je iman?", Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: "Da vjeruješ u Allaha, u Njegove meleke, u Njegove knjige, u Njegove poslanike, u Sudnji dan i da vjeruješ da sve što se dešava, bilo dobro ili loše, biva određenjem Uzvišenog Allaha." (Buhari, br. 50; Muslim, br. 8) Postojanje meleka potvrđuju nepobitni argumenti Kur'ana i sunneta, stoga je nijekanje njihovog postojanja nevjerstvo, prema konsenzusu svih islamskih učenjaka i po kur'anskom tekstu, jer Svevišnji Allah kaže: "Onaj ko ne bude vjerovao u Allaha i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet -- daleko je zalutao" (En-Nisa, 116).

Pokornost ili ibadet za održavanje života srca potrebna je isto koliko hrana i piće za održavanje života tijela, a nepokornost je otrov koji srce neminovno vodi ka duhovnoj smrti. Kao što čovjek za održavanje života svoga tijela svakodnevno, u određenim razmacima mora da uzima hranu, isto tako mora da hrani i svoje srce.

Ako čovjek greškom uzme pokvarenu ili zatrovanu hranu, mora da je što prije povrati i da tijelo oslobodi od pokvarene hrane i štetnih otrova. Međutim, zdravlje čovjekovog srca preče je i od zdravlja njegovog tijela, jer od toga mu zavisi sreća i na ovom i na budućem svijetu. Zato je neko od čestitih predaka rekao: "Kakva li čuda da ljudi oplakuju onoga čije je tijelo umrlo, a ne oplakuju onoga kome je umrlo srce, a smrt srca teža je nego smrt tijela!"

Kratka rečenica, malo riječi, ali velika značenja i obilata obećana nagrada. Obećava se Džennet onom koji je iskreno izgovori. Štaviše, Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, jamac mu je za ulazak u Džennet. Preporučuje se da se izgovara u svakom vremenu, kao i nakon ezana i svakog jutra. Onaj koji je iskreno izgovori, osjetit će slast imana: "Reditu billahi rabben, ve bil-islami dinen, ve bi Muhammedin resulen! -- Zadovoljan sam da mi je Allah gospodar, islam vjera i Muhammed poslanik."

Svaka hvala i zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Muhammeda, Allahovog najodabranijeg roba, na njegovu časnu porodicu i sve njegove plemenite ashabe i ashabijke.

Bogobojaznost ima jako važno mjesto u životu vjernika i vjernica, čak možemo reći da ima centralno mjesto jer njena srž je neprikosnovena pokornost Allahu što je srž robovanja i ispoljavanja tevhida Njemu, Jedinom. Ali, danas svjedočimo onima koji, i to olahko, kažu da se "samo Boga boje", a njihov ostali govor, njihovi postupci svjedoče suprotno, kao i što sama smjela tvrdnja da se "samo Boga bojimo" zahtijeva bogobojaznost, strah od Uzvišenog Allaha, da nas ne iskuša, da to ne bude samo isprazna tvrdnja, ili još gore uzrečica koja se samo tek tako izgovara.

U arapskom jeziku uluhijje ukazuje na božanstvenost. Izvedena je iz riječi ilah, a to je onaj ko se obožava, kome se robuje, ko se veliča i slavi, kome se pokorava, kod koga se traži utočište u teškoći i nedaći. Lingvistički se riječ ilah može odnositi na Svevišnjeg Allaha, ali se može odnositi i na sve drugo što se obožava. Množina riječi ilah je alihe. Jednina i množina ove riječi spomenute su u jednom kur'anskom ajetu u kojem se kazuje o tome kako su Israilićani, vidjevši kako jedan narod obožava idole, tražili od Musaa, alejhis-selam, da im napravi idola kojeg bi oni obožavali: "'O Musa', rekoše, 'napravi i ti nama boga (ilah) kao što i oni imaju bogove (alihe)!' -- 'Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!', reče on" (El-A'raf, 138). Iz riječi ilah izvedeno je i vlastito ime Stvoritelja svjetova -- Allah. To ime ekskluzivno se odnosi na Svevišnjeg, Gospodara svjetova, i niko drugi ne naziva se tim imenom: "Allah je, drugog boga osim Njega nema, najljepša imena ima!" (Taha, 8). (Vidjeti: Ibnul-Esir Medžduddin b. Muhammed, En-Nihajetu fi garibil-hadisi vel-eseri, 1/62)

Allah je jedini dostojan da se obožava, a sve što se obožava mimo Allaha, makar se radilo o najodabranijim stvorenjima, poput meleka, poslanika, dobrih ljudi i slično, nije dostojno obožavanja. Jedino se Allah s pravom obožava, jer je samo On opisan svojstvima potpunosti i savršenstva i On svim upravlja i vlada, On nas je stvorio i Njemu ćemo se vratiti.

Islam porodicu uzdiže na najviši stepen društvene i duhovne vrijednosti. Ona je mjesto sigurnosti, ljubavi i uzajamnog pomaganja, i iz nje se formira čvrsto, stabilno i pravedno društvo. Cilj islama jeste da porodica bude tvrđava ljubavi i sloge, rasadnik dobročinstva i svake vrline. Zato se od supružnika traži da budu uzor lijepog ponašanja, da dosljedno ispunjavaju svoje obaveze i da poštuju prava svoga partnera kako bi oboje postigli željenu sreću.

U vremenu kada se ljudi sve više udaljavaju od Allahove vjere, a osnovne vjerske istine, postulati, postaju neznanica i onima koji se smatraju muslimanima, sve češće se u govoru naroda udomljuju izrazi koji na prvi pogled djeluju bezazleno, ali nose opasne poruke i kobne posljedice. Jedan od takvih izraza, koji se sve češće čuje u svakodnevnom govoru naroda na našim prostorima, jeste: "Sirotinjo, i Bogu si teška".

Jedna od najvećih Allahovih blagodati prema vjernicima jeste to što im je dao zikr -- sjećanje na Njega -- kao lijek, svjetlo, smiraj i zaštitu od svega što im može nauditi. U vremenu u kojem su ljudi svakodnevno izloženi raznim duhovnim i psihičkim pritiscima, tjeskobama, zavisti, zlim pogledima, sihiru i utjecaju šejtana i džina -- zikr postaje nužnost, a ne samo preporuka. Posebno treba obratiti pažnju na jutarnje i večernje zikrove, koji predstavljaju štit za vjernika od zla šejtana, utjecaja džina, sihira, uroka i zavisti, i zato je neophodno da svakoga dana odvojimo tih nekoliko minuta za jutarnji i večernji zikr, kako bismo zaštitili svoju dušu i nahranili srce spominjanjem Allaha.

Slavljeni Allah kaže: "Uspio je onaj ko je očisiti, a izgubio je onaj ko je zapostavi." (Eš-Šems, 9--10) U tumačenju ovih ajeta, Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, rekao je: "Riječi Uzvišenog: 'Uspio je onaj ko je očisti' odgovor su na zakletvu, tj. uspio je i spasio se onaj ko sebe očisti imanom i pokornošću, pa postane čist sa blagodatima Dženneta. 'A izgubio je onaj ko je zapostavi', tj. propao je ko sam sebe onečisti, zanemari svoju dušu u nevjerstvu i griješenju. Kaže se da je značenje: 'Uspio je onaj koga Allah očisti', tj. Allah popravi njegovu dušu i očisti je od grijeha i na bogobojaznost je usmjeri. 'A propao je onaj ko je zapostavi', koga Allah ostavi, tj. Allah ga napusti i prepusti ga samom sebi, u zabludi ga ostavi, sve dok se ne oda grijehu." (Tefsiru Ibn Kesir)

Jedna od dova Poslanika, alejhis-selam, bila je i: "Allahu, daj mojoj duši bogobojaznost, očisti je, jer Ti si onaj koji je najbolje može očistiti, Ti si njen zaštitnik i gospodar." (Muslim) Zato, najbolje čime se čovjek može zaposliti jeste njegova duša, jer je ona sklona zlu.

U svetom hidžretskom mjesecu zul-hidžetu svaki punoljetan i pametan musliman, koji ima materijalnu i tjelesnu mogućnost, obavezan je da izvrši šerijatsku naredbu -- hadž: "Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti" (Alu Imran, 97).

Hadž je jedan od pet islamskih ruknova i temelja na kojima se gradi vjera islam. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Islam se temelji na pet principa: svjedočenju da nema drugog istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, obavljanju namaza, udjeljivanju zekata, postu ramazana i obavljanju hadža." (Muttefekun alejhi) Uzvišeni Allah naredio je Ibrahimu, alejhis-selam, da ljudima obznani ovu uzvišenu i časnu obavezu, a potom je opisao njihovo stanje u toku obavljanja hadža: "... i oglasi ljudima hadž!" -- dolazit će ti pješke i na devama iznurenim; dolazit će iz mjesta dalekih" (El-Hadždž, 27).

Ljudi na različite načine percipiraju i opisuju Boga u kojeg vjeruju. Islamska doktrina poučava da Allahu pripadaju sva svojstva savršenstva, da je On daleko od svih atributa nepotpunosti, da je unikatan u Svojim svojstvima, a Njegova svojstva ne nalikuju svojstvima stvorenja. Ta svojstva nama su poznata iz Allahovih riječi i riječi Njegovog Poslanika, i u njih vjerujemo bez ikakve izmjene, bez njihovog cjelokupnog ili djelimičnog negiranja, bez pokušaja da potpuno shvatimo njihovu kakvoću, bit i suštinu i bez komparacije sa svojstvima stvorenja.

U nastavku slijedi osvrt na najbitnije postulate i pravila neophodna da bi se ostvarili principi monoteističkog vjerovanja u Allahova svojstva.

Sva hvala i zahvala pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove plemenite ashabe i ashabijke.

Vjera čija je osnova vjerovanje, iman u srcu, izvor je duhovnog, istinskog života. Zato je neophodno, kao i za fizički život, da ga hranimo, napajamo sa čistog izvora, izvora objave, Kur'ana i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni kaže: "O vi koji vjerujete, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što vas oživljava." (El-Enfal, 24) A, iman u srcu troši se, i zato nas je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio da ga trebamo obnavljati: "Zaista se iman troši u vašim prsima kao što se troši odjeća, pa molite Allaha da obnovi iman u vašim srcima." (Taberani, El-Mu'džemul-kebir, 14668; Hakim, El-Mustedrek, 5. Šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim u djelu Es-Sahiha, 1585.) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, usmjerava nas da molimo Allaha da obnovi naš iman tako što ćemo se pridržavati onoga što je obavezno, kloniti se onog što je On zabranio, tako što ćemo Ga mnogo spominjati i od Njega oprosta tražiti. Pred nama je mubarek mjesec, sezona dobra, Allahova blagodat prema nama svima, Njegova neizmjerna milost, samilost, dobrota, darežljivost i plemenitost, mubarek mjesec ramazan, u kojem je svaki trenutak dragocjen, blagodat i blagoslov od Allaha. Zato je jedan od ciljeva u ramazanu da obnovimo, ojačamo i popravimo iman, i ovaj mjesec idealna je prilika za to.

Uzvišeni Allah iz Svoje mudrosti daje da neko ima lahku završnicu, smrt mu dođe iznenada i susretne svoga Gospodara bez mnogo patnje, njegova duša izađe klizeći poput kapljice koja klizi sa vrha posude, dok s druge strane postoje ljudi koji se mnogo pate, godinama žive u bolovima, na postelji, budu iskušani takvim mukama da bi više voljeli umrijeti nego nastaviti takav život, iako možda većina njih ne zna da je ono što dolazi mnogo teže. Sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na samrti je ponavljao riječi, kao što se navodi u hadisu od Aiše, radijallahu anha: "Nema drugog boga osim Allaha, doista smrt ima svoje muke!" (Buhari, br. 4449). Smrt nije lahka, sa sobom donosi poteškoće i muke, i za nju se treba dobro pripremiti. Kako? Dok smo mladi i zdravi, naredbe izvršavati, a zabrana se kloniti, jer su naša mladost i zdravlje dvije blagodati koje ne cijenimo i kojih nismo svjesni dok ih ne izgubimo. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Mnogi su ljudi obmanuti u pogledu dvije blagodati: zdravlja i slobodnog vremena." (Buhari, br. 6412)

Hvaljen i slavljen neka je Allah, Gospodar svjetova. Neka su salavat i selam na Njegovog plemenitog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe.

Allah, džellešanuhu, podario je da zemlja oživi nakon suše spuštanjem blagoslovljene kiše, a isto tako je srcima dao da ožive putem opomene i zikra. Slavljeni Allah kaže: "Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene, i da oni ne budu kao oni kojima je još davno data Knjiga, pa su srca njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna, i mnogi od njih su nevjernici. Znajte da Allah daje život već mrtvoj zemlji! Mi vam objašnjavamo dokaze da biste razumjeli." (El-Hadid, 16--17)

Uzvišeni Allah i Njegovi plemeniti meleki donose salavat na ljude. Allahov salavat je Njegova milost prema ljudima i njihova pohvala među melekima na nebesima, a salavat meleka podrazumijeva upućivanje dove za vjernike muslimane i traženje oprosta za njih.

Uzvišeni Allah kaže: "Meleki koji drže Prijesto i oni koji su oko njega veličaju i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Njega i mole se da budu oprošteni grijesi vjernicima: 'Gospodaru naš, Ti sve obuhvaćaš milošću i znanjem; zato oprosti onima koji su se pokajali i koji slijede Tvoj put i sačuvaj ih patnje u Vatri!'" (El-Mu'min/Gafir, 7); "On (Allah) vas blagosilja (donosi salavat), a i meleki Njegovi (donose salavat), da bi vas iz tmina na svjetlo izveo -- On je prema vjernicima samilostan." (El-Ahzab, 43)

Strah i tuga sastavni su dio ljudskog života. Svako od nas susreće se sa izazovima, iskušenjima i neizvjesnostima koje donose brige i nemir. No, u Kur'anu, Allah, džellešanuhu, otkriva nam da postoje određene skupine ljudi koje će biti sačuvane od ovih tegoba. Oni neće osjećati strah od budućnosti, niti će žaliti za prošlošću. Ko su ti ljudi? Koje su njihove odlike i djela? Možemo li se prepoznati među njima? Kur'an je spomenuo jedanaest skupina, kategorija, ljudi koji će biti sačuvani straha i tuge.

Uzvišenog Allaha istinski obožavati, veličati i slaviti može samo onaj ko Ga istinski poznaje. Stoga je stjecanje znanja o Allahovim lijepim imenima i svojstvima savršenstva najvrednije i najčasnije djelo. U nastavku slijedi govor o Allahovim lijepim imenima i savršenim svojstvima, ukazujući na najbitnija pravila i postulate koje je neophodno poznavati da bi se ostvario monoteizam u ovom segmentu vjerovanja.

Ova, kao i svaka druga oblast, ima svoje ciljeve koje istraživači u ovom polju imaju na umu prilikom svog rada. Naša je ulema u svojim djelima ukazala na koristi i ciljeve izučavanja drugih vjera, bilo direktno ili indirektno, a neki od tih ciljeva ili koristi su:

Vjera islam naređuje svojim sljedbenicima iskrenost u riječima i djelima, ali i da se druže sa osobama koje govore istinu: "O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!" (Et-Tevba, 119); "... i budite s onima koji su iskreni!", tj. iskreni u govoru, djelima i cjelokupnom životu. Iskreni ljudi jesu oni čiji su govor, djela i cjelokupni život istiniti i istina, u kojima nema lijenosti i nemara, niti ružnih namjera. Naprotiv, njihov govor, djela i cjelokupni život potpuno su prožeti iskrenošću i iskrenim namjerama, jer iskrenost vodi u dobročinstvo, a dobročinstvo u Džennet. Uzvišeni Allah kaže: "Ovo je Dan (Sudnji dan) u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti..." (El-Maida, 119). (Tefsiru Seadi) Iskrenost dolazi nasuprot laži i manifestira se u namjeri, govoru, djelu, obećanju, zakletvi.

Ateisti tvrde da je njihova materijalistička percepcija svijeta ekskluzivno kompatibilna sa naukom i znanosti. Naime, znanstveni pristup iziskuje da se istraživač ograniči na pojavni, materijalni svijet i da ne prelazi te okvire, s obzirom na to da su sredstva na koja se oslanja znanost zapažanje i eksperimenti, a ta sredstva operiraju isključivo sa materijom. Međutim, to znači da sve nakon materije nauka nije u stanju potvrditi niti poreći. Stoga bi se ateisti, ako se zaista žele držati znanstvenog pristupa i metodologije, trebali ograničiti na izučavanje materije i ne prelaziti izvan tih okvira i poricati postojanje Boga i arogantno tvrditi da svijet nije stvoren, iako su Božiji tragovi posvuda prisutni.

Do vjerovanja u postojanje jednog i jedinog Boga, savršenog Stvoritelja, čovjek može doći svojim umom kroz zdravo i ispravno razmišljanje i zaključivanje. Iako se promišljanjem dolazi do spoznaje Boga, bitno je naglasiti da se Božija svojstva kao i vjerski propisi spoznaju isključivo putem objave. Stoga, odgovor na ateističke tvrdnje nalazimo još u govoru drevnih filozofa, koji su racionalnim putem došli do zaključka da ovaj svijet mora imati Stvoritelja. Oni su do tog zaključka dolazili različitim metodama promišljanja. Ovdje ćemo ukazati na neke od najjasnijih i najlakše shvatljivih metoda razmišljanja koje su koristili drevni filozofi dokazujući nužnost postojanja Stvoritelja, a potom ćemo navesti i savremene odgovore ateistima.

Zaista, hvala pripada Allahu, Njega hvalimo, od Njega pomoć i uputu tražimo, i Njemu se utječemo od zla naših duša i loših djela naših. Onoga koga Allah uputi, niko ne može u zabludu odvesti, a onoga koga Allah u zabludi ostavi, niko ga ne može uputiti. Svjedočim da nema boga osim Allaha, Jednog, Koji nema sudruga, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Neka su Allahovi salavati i selami na njega, njegovu porodicu i ashabe, i sve vjernike do Sudnjega dana.

"To je Bogu za plakati!"

Iako se ovaj izraz u nekim dijelovima Bosne koristi kao uzrečica koja nema loše značenje, u drugim dijelovima jako je problematična. Ukoliko se ova fraza koristi u smislu da ljudi trebaju plakati pred Allahom, Bogom, zbog neke nedaće i musibeta koji ih je zadesio, pa ih to natjera na suze, da Mu se obrate, tražeći pomoć i olakšanje od Njega, onda nema loše značenje, međutim, ovaj termin se u nekim dijelovima Balkana koristi u smislu da je i Bog (da Allah sačuva), zaplakao zbog neke određene nedaće ili nekog musibeta, najčešće onda kada umre mlada osoba, dijete ili tome slično. Nema sumnje da je ovo ružno mišljenje o Gospodaru, opisivanje Njega svojstvima manjkavosti, a to je plač, koji Jednom i Jedinom ne dolikuju i kojima On Sebe nije opisao, jer plač podrazumijeva emocije poput tuge, potrebe ili slabosti, što ne priliči Allahu, džellešanuhu.

Zbog čega mnogi ljudi ne vjeruju u Boga?

Nekad je fenomen ateizma i poricanja Stvoritelja tretiran nastranom, neobičnom pojavom, koju gotovo niko nije zastupao. Ibn Tejmijja (umro 1328.) kaže: "Naprotiv, ljudi su složni u potvrdi nužnog postojanja (prauzroka -- Stvoritelja), izuzev onih koji govore: 'Ovaj svijet je nastao sam po sebi.' Međutim, mnogi govore da ovo nije stav neke poznate skupine, nego se iznosi hipotetički, kao što se hipotetički iznose sumnje sofista kako bi se istraživale, a to su samo stvari koje padaju na pamet nekim ljudima kao što slično tome pada na um sofistima, a ne misli se da je to stav neke poznate skupine koja ga brani i štiti, jer jasnoća ništavnosti tog stava toliko je očigledna da nema potrebe za argumentom." (Ibn Tejmijja*, Minhadžus-sunetin-nebevijje fi nakdi kelamiš-šiatil-kaderijja*; Pogledati: Ibn Ebu Iz, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 79)

Hvala Allahu, džellešanuhu, koji je čovjeku na jasan način dao da uvidi šta je to dobro za njega, pa da se toga prihvati i uvede sebi u praksu, i pokazao mu je šta je to loše po njega, pa da se toga kloni i ostavi u potpunosti. Putem razuma, jedne od najvećih Allahovih blagodati prema čovjeku -- čovjek može razaznati ono što je dobro ili loše za njega. Naravno, razum osvijetljen svjetlom objave, upoznat će se sa svim onim stvarima koje Allah traži da se čine ili ne. Takav razum je najveća blagodat, jer blagodat, kakva god da je, ako se ne iskoristi na pravilan način, prestaje biti blagodat, pa biva iskušenjem. Shodno tome, objava i razum međusobno pomažu čovjeku da dođe do spoznaje onoga što Allah traži i želi od nas. Bez razuma, insan nije zadužen šerijatskim normama i odredbama. Takvi ljudi imaju opravdanje, jer su uskraćeni te velike blagodati. Ali isto tako, bez objave, čovjek koji se odlikuje razumom, ne može u potpunosti imati jasnu sliku o onome što je najbolje rješenje za njega u svakom momentu. Ljudski razumi uveliko se razlikuju, pa bi bez objave, svako dolazio do nekog svog rješenja, što bi moglo dovesti do nereda velikih razmjera, čemu je historija bila svjedok.

Poučan primjer iz života ashaba Ebu Džendela, radijallahu anhu

Sporazum na Hudejbiji, u mjesecu zul-ka'de, 6. h. g., kojim je sklopljen mir između Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i muslimana sa jedne strane i mušrika Meke s druge strane, predstavljao je najveću pobjedu Allahovog Poslanika, muslimana i islama općenito. Prvi put su priznati kao ravnopravna strana, savremenim političkim rječnikom, postali su subjekt na Arabijskom poluotoku, nakon što su bili objekt na koji su svi bili usmjereni da rade s njima, ili bar pokušaju, šta hoće.

U savremenim rječnicima riječ dīn ima dva značenja: prvo, označava ukupnost islamske religije i cjelokupnog uređenja načina života muslimana; drugo, označava vjeru, vjerozakon. U arapskom jeziku riječ dīn ima više značenja zavisno od konteksta u kojem je upotrijebljena, tako da je veoma teško pronaći adekvatnu riječ koja će u prijevodu preslikati sva njena značenja.

Adabi namaza ili pravila lijepog ponašanja prilikom obavljanja namaza predstavljaju temeljnu komponentu ibadeta. Namaz, kao srž muslimanskog vjerskog života, nije samo skup fizičkih pokreta i učenja, već duboko duhovan čin koji zahtijeva potpunu predanost, skrušenost i odgovarajuće ponašanje. Adabi namaza pomažu vjernicima da ibadet obavljaju u skladu s Allahovim uputama i praksom poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

(Tevhidur-rububijje)

Tevhidur-rububijje je čvrsto ubjeđenje da je jedino Allah tvorac svega, da samo On svim vlada i upravlja i niko Mu u tome nije saučesnik.

U prošlom broju smo ukazali na lingvističko značenje tevhida, a rububijjet je izveden iz arapskog glagola rabba, jerubbu, što znači gospodariti, vladati, upravljati, posjedovati, othraniti i o nečemu brinuti. (Vidjeti: Ibrahim Mustafa, Ahmed ez-Zejat, Hamid Abdulkadir, Muhammed en-Nedždžar, El-Mudžemul-vesit) Iz istog korijena izvedena je imenica rabb u značenju gospodar. Er-Rabb, sa određenim članom, jedno je od Allahovih lijepih imena i koristi se isključivo za Gospodara svjetova, Allaha Uzvišenog. Riječ rabb može se odnositi na nekog drugog mimo Allaha samo kada se pridoda drugoj imenici, kao npr. rabbul-mali, što znači vlasnik imovine. Er-Rabb sa određenim članom odnosi se samo na Allaha jer određeni član ukazuje na uopćenost, tj. Gospodar svega, a to može biti samo Gospodar svjetova. (Vidjeti: Ibn Kutejba ed-Dejnuri, Garibul-Kur'ani, str. 9) Allahov rububijjet nad Njegovim stvorenjima podrazumijeva da ih je On stvorio, da o njima brine, opskrbljuje ih, njima vlada i upravlja. On je stvorio svemir i održava ga. On daruje život i smrt, određuje opskrbu, daje oblik i izgled. On će ljude oživiti nakon smrti i s njima račun svoditi.

Jusuf, Allahov poslanik, bio je sin Jakuba, Allahovog poslanika, a on sin Ishaka, Allahovog poslanika, koji je bio sin Ibrahima, Allahovog poslanika, alejhimus-selam.

Potraga za emocionalnom ravnotežom i nastojanje da se dostigne mentalno blagostanje univerzalna je kategorija kojoj teže svi ljudi. Poznati andaluzijski učenjak Ibn Hazm (umro 465. h. g.) piše: "Tragao sam za nečim što je zajedničko svim ljudima, za nečim što svi teže da postignu, i nisam našao ništa osim njihove želje da iskorijene anksioznost." (El-Ahlak ves-sirr, str. 76)

Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

"Majku ti Božiju!"

Jedan od izraza koji je zastupljen među Bošnjacima, a koji je u koliziji s osnovnim postulatima vjere islama -- da je Allah jedan jedini Bog Koji zaslužuje da bude obožavan, da nije rodio i da rođen nije, i samim tim nema ni majku ni oca kao ni potomstvo, jeste izraz: "Majku ti Božiju!" Ovim riječima Bogu se pripisuje majka, što je jedno od temeljnih učenja kršćana koji vjeruju da je Isus Bog, a da je Marija njegova majka, Majka Božija, pa je iz toga i izvedena ova uzrečica koja ponekad u našem narodu više aludira na psovku, a ne na samu uzrečicu. Mnogi ljudi koji nisu učili o Allahovoj vjeri, nisu naučili osnove vjere i ne razmišljaju o riječima koje izgovaraju. Ponekad kao izraz negodovanja ili psovke, pripisujući Stvoritelju majku, izgovaraju riječi koje ruše njihovo vjerovanje. Ukoliko bi neko rekao: "Kada ovo izgovorim, ne mislim na psovku", kažemo: "Svejedno je šta misliš i namjeravaš, jer ovaj izraz jasno ukazuje na to da se Bogu pripisuje majka, pa čak i kada bi rekao da ciljaš pohvalu."

Uzvišeni Allah kaže: "... Onaj Koji je stvorio smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati." (El-Mulk, 2)

Veliki islamski učenjak Fudajl b. Ijad rekao je da ovaj ajet znači: "Koji od vas će biti iskreniji i ispravniji", pa su ga upitali: "Kako to iskreniji i ispravniji?" Na to je on odgovorio: "Ako djelo bude iskreno, a ne bude ispravno, neće biti primljeno, niti će biti primljeno ako bude ispravno, a ne bude iskreno, sve dok ne bude i iskreno i ispravno. Iskreno učinjeno djelo znači učinjeno u ime Allaha, a ispravno znači urađeno u skladu sa praksom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem."

Apsolutna, potpuna i bespogovorna predanost objavi i pokornost Uzvišenom Allahu i Njegovom Poslaniku najočitija je osobina iskrenih mu'mina, vjernika. Uzvišeni Allah je naš Gospodar i On naređuje ili zabranjuje, a mi smo Njegovi robovi i izvršavamo Njegove naredbe i klonimo se Njegovih zabrana. Vjerniku i vjernici ne pripada pravo izbora u pogledu objave, u kontekstu da li da se pokore ili ne pokore. Naprotiv, njihov jedini izbor je bespogovorna predanost i pokornost objavi. Uzvišeni Allah kaže: "Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svom nahođenju postupiti..." (El-Ahzab, 36) U suprotnom, onaj koji postupi shodno svome izboru, suprotno odabiru objave, on je zalutao na put zablude: "A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravoga puta." (El-Ahzab, 36)

Upućivanje dove Uzvišenom Allahu je ibadet. Mnogobrojni kur'anski ajeti i vjerodostojni hadisi podstiču na upućivanje dove, obećavaju veliku nagradu za taj plemeniti ibadet i zastrašuju svakog ko ostavlja ili izbjegava upućivanje dove. Uzvišeni Allah kaže: "Gospodar vaš je rekao: 'Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju -- ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.'" (El-Mu'min, 60) U ovom ajetu upotrijebljen je izraz "klanjaju", koji označava robovanje, ali može označavati i dovu. Tako bi značenje ajeta moglo biti: Oni koji iz oholosti neće da Mi upućuju dovu -- ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.

Uzvišeni Allah kaže: "A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu." (El-Bekara, 186)

"I Bog je od nas digao ruke!"

Ovaj izraz ili uzrečica veoma je rasprostranjen među muslimanima Bosne, a ujedno je i izraz koji ukazuje na veoma ružno mišljenje o Allahu.

Nema sumnje da je Allah onaj koji je sa nama ma gdje mi bili, nadzire nas, pazi i čuva. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u oporuci Abdullahu b. Abbasu, radijallahu anhu, rekao je: "Dječače, čuvaj Allaha, Allah će tebe čuvati! Čuvaj Allaha, imat ćeš Ga stalno ispred sebe. Kada moliš, moli samo Allaha, a ako tražiš pomoć, traži je samo od Allaha. Znaj, kada bi se cijeli ummet sakupio da ti pomogne u nečemu, ne bi ti mogli pomoći osim onoliko koliko ti je to već Allah propisao. A i kada bi se sakupili da ti nanesu neku štetu, ne bi ti mogli nauditi više osim onoliko koliko ti je to Allah već odredio. Pera su podignuta, a listovi su se osušili!" (Tirmizi, br. 2516, sa ispravnim lancem prenosilaca.)

Kada pomislimo da je vjera teška za prakticirati u svakodnevnom životu, kako je teorija jedno, a praksa nešto sasvim drugo, imajmo na umu da nas ta vjera nikada ne dovodi u situaciju da moramo učiniti nešto nemoguće, nešto što bi nam moglo naštetiti ili dovesti u pitanje našu egzistenciju na dunjaluku.

Islam kao vjera koja se u potpunosti slaže i podudara sa ljudskom prirodom i potrebama, vjera koju Allah jedino traži i kojom je jedino zadovoljan za Svoje robove, itekako je primjenjiva u svim mjestima, vremenima, stanjima i kontekstima.

Srce ima važnu, centralnu ulogu u pogledu čovjekovog duševnog života. U tekstu u prethodnom broju ukazali smo na veliku važnost srca i koliku pažnju islam, Kur'an i sunnet Allahovog Poslanika, pridaju srcu, kao i na njegovu ulogu u životu vjernika i vjernice. A da bi srce bilo čisto i ispravno, treba voditi brigu o njemu, a posebno da se sačuva od onog što ga kvari i čini neispravnim. Srce ima veliki utjecaj na sreću i na ovom i onom svijetu. To će se posebno vidjeti na Sudnjem danu, danu kada će se otkriti tajne. Uzvišeni kaže: "A zar on ne zna da će, kada kaburovi budu prevrnuti s onim što je u njima, i kada izađe na vidjelo ono što je u srcima, Gospodar njihov Dan taj, sigurno, sve o njima znati?!" (El-Adijat, 9--11)

Zar sve ovo ne ukazuje na važnost brige o srcu, preispitivanje njegovog stanja i čišćenje od svih negativnosti i liječenje od bolesti u duhovnom značenju?!

Čišćenju duše i odgajanju u okrilju plemenitih osobina pripada veliki položaj u islamu. To se najbolje može vidjeti iz činjenice da je Svevišnji Allah poslao Svoga Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, sa zadaćom da ljude poduči i da ih odgoji.

Vjerovanje u Allaha temelj je duhovnog odgoja i čistoće ljudske duše. Očistiti dušu znači uljepšati je i odgojiti tako da njen Gospodar bude njome zadovoljan, a to je ključ uspjeha na ovom i budućem svijetu, kao što je Svevišnji kazao: "Uspjet će samo onaj ko je (dušu) očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!" (Eš-Šems, 9--10) Mnogo toga prlja ljudsku dušu. Uprljat će je nevjerstvo, širk, licemjerstvo, oholost, škrtost, kukavičluk, zavist, umišljenost, egoizam i sl. Najveća nečist koja dušu može zadesiti jeste nevjerstvo i širk, Allahu nekog ravnim smatrati i druge mimo Njega obožavati, jer to je najveći grijeh, a svaki grijeh prlja dušu i na njoj ostavlja trag. Čistoću je postigla ona duša koja se očisti od nevjerstva i širka i svih njegovih ogranaka, a potom se ukrasi tevhidom -- čistim monoteizmom i njegovim ograncima, Allahu je predana i obožava Ga prema Njegovim lijepim imenima i savršenim svojstvima, povodeći se, u svemu tome, za Allahovim poslanikom Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem.

U narednim redovima slijedi govor o suštini imana, značenju vjerovanja u Uzvišenog Allaha, njegovim temeljnim komponentama i principima, s osvrtom na sumnje koje se za to vezuju u našem savremenom dobu.

U vremenu u kojem živimo dosta se pažnje pridaje vanjskom izgledu, uljepšavanju i ukrašavanju tijela, dok se istovremeno zanemaruje nutrina, srce, uljepšavanje, ukrašavanje i čišćenje srca. Allah Uzvišeni upozorava na ovu pojavu u kontekstu opisa munafika: "Kad ih pogledaš, njihov te izgled zadivljuje; a kad progovore, ti slušaš riječi njihove -- međutim, oni su kao šuplji naslonjeni balvani, i misle da je svaki povik protiv njih. Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj! Allah ih ubio kuda se odmeću!" (El-Munafikun, 4)

Uzvišeni Allah učinio je određene ibadete povodom Svoje milosti. Svaki musliman i muslimanka trebaju težiti tome da izvršavaju propisane ibadete kako bi ih obuhvatila Allahova milost. A, blago li se, na dunjaluku i ahiretu, onome koga Allah obaspe Svojom milošću. Brojni su putevi koji vode do Allahove milosti, a ovom prilikom izdvajamo samo neke od ibadeta koji će čovjeku osigurati da se skloni u okrilje Njegove neizmjerne milosti.

Stanje društva i kultura ponašanja odraz su stepena povezanosti pojedinca i zajednice sa svojim Gospodarom, Svevišnjim Allahom. Ništa ne može čovjeka odvratiti od lošeg odnosa prema drugom kao njegova svijest da ga Svevišnji Allah konstantno nadzire i prati. Srazmjerno stepenu svijesti o Svevišnjem Gospodaru, snazi ubjeđenja i iskrenosti u vjeri, čovjek biva dosljedan u svom vladanju, ustrajan i koristan u svom djelovanju. Ta svijest razvija se odgojem na temeljima imana.

Uzvišeni Allah stvorio nas je radi ibadeta, kako kaže: "I nisam stvorio ni džine ni ljude osim da Me obožavaju." (Ez-Zarijat, 56)

Ispuniti ovaj cilj i ustrajati u njemu nemoguće je -- bez znanja! Da bi znao kako obožavati Allaha, šta je to ibadet i kako se čini, moraš se tome podučiti. Dakle, znanje je put do ibadeta, tj. put do ostvarenja cilja zbog kojeg nas je Uzvišeni Allah stvorio i sve dok postoji taj cilj na Zemlji -- obožavanje Allaha jedinog -- neophodno je da postoji i znanje, te da se za njim traga. Upravo zbog toga, vjerskom znanju i pripada velika važnost, poseban ugled, mjesto i odlike nad ostalim vrstama znanja!

Propisani zikr nakon farz-namaza ima značajno mjesto u islamu. Na ovaj zikr podstakao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i preporučio ga, i riječima i postupcima. Mnogi dokazi ukazuju na propisanost zikrullaha nakon što se klanjaju farz-namazi, i to zikrovima koji su sveobuhvatni, najpotpuniji i najkorisniji, koji objedinjuju veličanstvena značenja. Uzvišeni Allah kaže: "I slavi i veličaj Ga noću i poslije obavljanja namaza" (Kaf, 40). Ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao je: "Uzvišeni Gospodar naredio mu je da Ga veliča na kraju svih namaza, i to je značenje riječi Uzvišenog: '... i poslije obavljanja namaza.'" (Sahihul-Buhari, 4852)

Svaki vjernik svjedoči da nema drugog istinskog božanstva koje zaslužuje da bude obožavano osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov rob i poslanik. Niko se ne može zvati muslimanom ukoliko ne ispuni ova dva temelja. Ljubav prema Allahu i Poslaniku sastavni je dio našeg vjerovanja, bez kojeg je ono nezamislivo i neispravno. Dakle, niko ne može biti vjernik a da ne voli Allaha i Njegovog Poslanika! Svakom razumnom čovjeku jasno je i složit će se s činjenicom da je nezamislivo da nekoga volimo a da ne želimo biti u njegovom društvu, jer je jedan od najvećih pokazatelja ljubavi prema nekome želja za njegovim društvom, za njegovom blizinom i bliskošću, dok je suprotno tome nezamislivo, da neko kaže da voli određenu osobu, ali da ne voli biti u njenom društvu ili njenoj blizini -- to je nemoguće! Tako nas ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, neminovno podstiče na to da volimo i da želimo biti u njegovoj blizini, u njegovom društvu i okruženju. S obzirom na to da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio i da je društvo s njim na dunjaluku nemoguće, ostaje nam nada i želja da budemo u njegovom društvu na ahiretu. Ovdje se postavlja pitanje: Kako doći do njegovog društva, kako dobiti takvu privilegiju i počast, kojim se to djelima i radnjama zaslužuje!? Odgovor na ovo pitanje nalazi se u Kur'anu i vjerodostojnom sunnetu.

Mjesec ramazan obiluje obilježjima tevhida, Allahove jednoće. Postač istinski vjeruje da je Allah apsolutni Zakonodavac, da se samo On obožava, vjeruje u propise koji se odnose na ramazan i nada se nagradi za učinjene ibadete, uvažava mjesec ramazan, ne oponaša ehlul-kitabije, vjeruje u Allahovu neovisnost o ljudima i u Njegovo lijepo ime El-Gafur, Onaj Koji mnogo prašta, i Er-Rahman, Milostivi, upućuje Mu dove i nada se radosti prilikom susreta sa svojim Gospodarom: "... Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate -- da određeni broj dana ispunite..." (El-Bekara, 185)

Uzvišeni Allah želi da svi ljudi dođu do savršenstva svojih duša. Iz Svoje neizmjerne plemenitosti, ljubavi i dobrote prema čovječanstvu, od postanka ljudskog roda slao je upute ljudima kako da postanu pravi ljudi, kako da usavrše svoje duše, kako da postignu vječno blaženstvo i sreću.

Uzvišeni Allah voli pravdu i pravičnost, a ne voli nepravdu i zakidanje drugih. Sebi je zabranio zulum, pa ga je učinio zabranjenim i Svojim stvorenjima. Uzvišeni kaže: "Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali, i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali." (El-Hadid, 25)

Hvala Allahu, Koji je propisao namaz i učinio ga najvrednijim djelom pokornosti i najuzvišenijim ibadetom. Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha, Koji ponosnim čini pokorne, a poniženim čini grešnike. Svjedočim da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov rob i poslanik i najbolji musalija, klanjač, namaždžija, i predvodnik skrušenih. Neka su salavat i selam na našeg poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, i sve ashabe.

Iman obuhvata sve ono u šta čovjek mora vjerovati svojim srcem i biti čvrsto ubijeđen u to, bez imalo sumnje. Šest je temelja imana: vjerovanje u Uzvišenog Allaha, u Njegove meleke, u Njegove knjige, u Njegove poslanike, u Sudnji dan i vjerovanje u Allahovu odredbu dobra i zla.

Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, rahimehullahu teala, u svojoj knjizi o vjerovanju ehli-sunneta, na kraju govora o temelju svih temelja, vjerovanju u Uzvišenog Allaha, kaže:

"Ubijeđeni smo da je istina sve što je objavljeno u Knjizi našeg Gospodara, plemenitom Kur'anu, i sunnetu Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da u njima ni na jednom mjestu nema proturječnosti zbog toga što Uzvišeni Allah kaže: 'A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge proturječnosti' (En-Nisa, 82). Proturječnost ukazuje na netačnost jednog od dijelova koji se proturječe, a to je nemoguće kada su u pitanju Kur'an i sunnet. Onaj koji tvrdi da u Kur'anu, ili u sunnetu, ili među njima ima proturječnosti, to čini ili zbog loše namjere ili zbog bolesti srca, pa neka se pokaje Uzvišenom Allahu i ostavi se svoje zablude. Onaj koji tvrdi da u Kur'anu, ili u sunnetu, ili među njima, ima kontradiktornosti, to tvrdi ili zbog malo znanja koje ima, ili zbog svog slabog shvatanja, ili zbog nedovoljnog razmišljanja."

Naš Plemeniti Gospodar iz Svoje neizmjerne milosti želi da nam što više olakša i život učini prijatnim i ugodnim. Stoga nam i jeste propisao izvršavanje ibadeta, Njemu milih i ugodnih djela, kako bismo se Njemu približili, a samim tim i svoju dušu srećom i rahatlukom ispunili. Duša je bez spoznaje Njega pusta, na krivom putu, okrenuta od svoje prirode -- prirode u kojoj je stvorena, a to je da se hrani pokornošću i okretanjem samo Njemu, Jednom i Jedinom Gospodaru.

Allahov i naš zakleti neprijatelj, šejtan, na sve moguće načine nastoji da nas od tih uzvišenih ciljeva udalji, i da nas tako, iz svoje zlobe i zavisti, umjesto džennetlijama, učini džehennemlijama.

Čovječanstvo je živjelo u poniženju, nepravdi i primitivizmu svaki put kada bi se udaljilo od objave. Kulminacija takvih negativnih pojava dogodila se prije poslanstva posljednjeg Allahovog poslanika. Međutim, od momenta poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pa do Sudnjeg dana, čovječanstvo je obasjano svjetlom objave koja živi kako tekstom tako i praksom. Kur'an koji hoda, jedan je od najljepših opisa Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Kur'an i sunnet time su postali neodvojivi dio znanja i prakse muslimana i ponudili svijetu neviđene civilizacijske vrijednosti. Pojedinci ili grupe koji se kroz historiju odlučuju na korake neprijateljstva prema islamu i muslimanima konstantno ponavljaju istu grešku. Smatrajući sunnet nedostatnim, uvijek započinju napade na islam uz napad na ličnost, govor ili prasku Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovakav pristup je direktno vrijeđanje posljednjeg Allahovog Poslanika. Shodno tome Uzvišeni je objavio: "Onaj koji tebe (Poslaniče) mrzi, sigurno će on bez spomena ostati." (El-Kevser, 3)

Šejtan neprestano nastoji da skrene roba s Allahovog puta na jedan od dva načina: ili putem sumnji i nedoumica ili putem strasti. Putem sumnji čovjek uvodi novotarije u vjeru, a preko strasti se odaje grijesima i onome što je zabranjeno. Šejtan obmanjuje čovjeka, smišlja zamke i spletke, planira i traži način kako da ga izvede s Pravog puta. Analizira stanje i sklonosti čovjeka, razmatra kojim će putem lakše u tome uspjeti, putem sumnji ili putem strasti. Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: "Doista šejtan promatra srce roba i iskušava ga" (Ibn Kajjim, Medaridžus-salikin, 1/107.), tj. posmatra čemu čovjek teži.

Allahu su, od Njegovih robova, najdraži učeni ljudi, koje je odabrao da budu nasljednici poslanikā i kojima je podario veliko dobro sve dok nisu dostigli stepene bogobojaznih i sretnih. Uzvišeni je učene pohvalio u Svojoj plemenitoj Knjizi rekavši: "A Allaha se boje od robova Njegovih učeni." (Fatir, 28)

Srca učenih ispunio je bogobojaznošću i učinio ih je predvodnicima dobra time što se njihovom riječju promovira i širi ova vjera, a zar ovo samo po sebi nije velika odlika i dobro koje im je podario! Oni su svjetiljke kojima se navodi onaj koji luta i koji se izgubio u tminama grijeha i nepokornosti. Znanje je velika blagodat koju Allah daje onome kome On hoće.

Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Sve što ljudi posjeduju, sve blagodati koje uživaju su od Allaha Milostivog, Onog Koji nas obasipa Svojim blagodatima i Koji je neizmjerno prema nama darežljiv. Allah Uzvišeni kaže: "Svaka blagodat koju uživate od Allaha je." (En-Nahl, 53)

Vjera islam, islamsko buđenje, poziv u Allahovu vjeru i njeno širenje među ljudima ima nasušnu potrebu za jednom vrlo važnom kategorijom muškaraca i žena, a to su ensarije, pomagači. Učenjaci, daije, profesori, mualimi i mualime, muhafizi i drugi neće moći u potpunosti izvršiti svoju misiju bez pomagača. Zbog toga nalazimo u Kur'anu i sunnetu govor o ensarijama, pomagačima Allahove vjere. Štaviše, većina Allahovih poslanika i vjerovjesnika imala je havarijine, pomagače i istinske sljedbenike. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Allah nije poslao nijednog poslanika u prethodnim ummetima a da nije imao havarije, pomagače..." (Muslim), i: "Svaki vjerovjesnik imao je pomagača (havarija), a moj je pomagač Zubejr b. Avvam." (Buhari)

Allahova milost prema nama je neizmjerna, blagodati kojima nas je obasuo ne mogu se pobrojati. Uzvišeni Allah kaže: "Ako vi budete brojili Allahove blagodati, nećete ih nabrojati; Allah je, uistinu, Onaj Koji oprašta grijehe i milostiv je." (En-Nahl, 18)

Jedna od najvećih Allahovih blagodati prema nama jeste blagodat života i blagodat djece. A, svaku blagodat treba istinski spoznati i priznati da je od Allaha, džellešanuhu, i voditi računa o njoj. Što je blagodat veća, treba više voditi brige o njoj. Ono što je vrijedno i dragocjeno, to se cijeni i čuva. Uzvišeni kaže: "O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre kojoj su ljudi i kamenje gorivo" (Et-Tahrim, 6); "O ljudi, bojte se Gospodara svoga, Koji vas je stvorio od jedne osobe, od koje je njen par stvorio, a od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. Bojte se Allaha, Čijim imenom jedni druge molite, i čuvajte rodbinske veze. Allah vas, doista, nadzire." (En-Nisa, 1)

Brak ima veliko i važno mjesto u islamu. Vjera islam naređuje brak i podstiče na njega. Mnogobrojni su ciljevi braka od kojih se pojedini vežu za čovjekov dunjaluk, a drugi za njegovu vjeru. Brak je Allahov ajet, dokaz Njegove milosti, pažnje, mudrosti i sveopšteg znanja: "...i jedan od dokaza Njegovih jeste to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju" (Er-Rum, 21). Sve spomenuto u ajetu je motivacija za stupanje u bračnu zajednicu i ostvarivanje ciljeva braka.

Nakon što smo u prošlom broju govorili o primjerima iz života ashaba i učenjaka prvih generacija: na koji su se način ophodili prema tekstovima objave (Kur'ana i sunneta), s kojim uvažavanjem i kojom predanošću, u ovom tekstu ćemo spomenuti one koji nisu kao oni, one koji su postupali suprotno njihovoj praksi, a koji su se naročito počeli isticati u novijoj i nama bližoj historiji; postkolonijalizmu, kada se muslimani suočavaju s raznim izazovima, novonastalim situacijama i problemima. Oni se dijele na dvije skupine:

Kur'an i vjerodostojni sunnet Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osnovna su dva izvora na kojima se zasnivaju šerijatski propisi, a pomoću kojih muslimani obožavaju svog Gospodara. Ova dva izvora predstavljaju Božiju objavu ljudima.

Potpuno i bespogovorno prihvatanje i na koncu zadovoljstvo u srcu koje vjernik osjeća u pogledu ova dva izvora dini-islama, to se ubraja u temelje vjere. U svojoj definiciji islam i jeste potpuna pokornost Allahu, krajnja predanost vjerskim načelima vanjštinom i nutrinom, poniznost, i na koncu svega -- robovanje.

Allahu, uistinu, pripada svaka hvala, Njega hvalimo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Utječemo se Allahu od zla naših duša i naših loših djela. Koga Allah uputi, nema nikog ko ga može na stranputicu okrenuti, a koga ostavi u zabludi, njemu nema upućivača. Svjedočim da nema drugog istinskog boga osim Allaha, Jednog Jedinog, Koji nema sudruga, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, neka su salavat i selam na njega, na njegovu porodicu i njegove ashabe.

Racionalizam je filozofski pravac koji tvrdi da može spoznati prirodu kosmosa i postojanja na ovom svijetu putem razuma bez potrebe za objavom ili ljudskim prethodnim iskustvima. Također, smatraju da sve što postoji treba podrediti razumu u kontekstu potvrde ili negacije određenih stvari ili definisanja njihovih specifičnosti. Jedan ovakav pristup obuhvatio je i vjeru, njene propise i svijet gajba, nevidljivi svijet.

Allah Uzvišeni u Kur'anu kaže: "A zašto ne razmisle sami o sebi? Allah je stvorio nebesa i Zemlju i ono što je između njih -- sa ciljem i do roka određenog. A mnogi ljudi ne vjeruju da će pred Gospodara svoga doista izaći" (Er-Rum, 8); "Gospodar naš je Onaj Koji je sve stvorio a zatim uputio." (Taha, 50)

Allah je El-Hadi, Onaj Koji upućuje koga On želi i ostavlja u zabludi onoga koga On želi. Uzvišeni Allah kaže: "Allah poziva u Kuću spasa i upućuje na Pravi put onoga koga On želi" (Junus, 25); "Zar pomoći možeš onome kome su njegova ružna djela uljepšana, a i on ih smatra lijepim?! Allah, doista, kome hoće daje da je u zabludi, a na Pravi put upućuje koga hoće" (Fatir, 8).

Uputa je u Allahovoj ruci. Ta činjenica ukazuje nam na to koliko je potrebno da budemo ustrajni u traženju od Allaha da nas uputi na Pravi put.

Pokušaji iskrivljivanja značenja tekstova objave, Kur'ana i sunneta, i njihovog tumačenja na pogrešan način, datiraju iz vremena ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada se pojavila sekta haridžija, onih koji su tumačili šerijatske tekstove i shvatali ih na drugačiji način od onoga kako su ih shvatali drugovi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Haridžije su tada zastupale čudne stavove, strane razumijevanju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba. Muslimane su zbog grijeha i nepokornosti proglašavali nevjernicima, i zbog tih stavova napustili su zajednicu muslimana, pa je borbu protiv njih poveo vladar pravovjernih Alija b. Ebu Talib, radijallahu anhu. Bila je to borba protiv jednog novog, ali iskrivljenog načina poimanja vjere, borba protiv tumačenja Allahove Knjige na novotarski, neutemeljen način. Prilikom jedne diskusije Ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao im je: "Ja vam dolazim od ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od muhadžira i ensarija, od njegovog zeta i amidžića, za čijeg je života objavljen Kur'an i koji bolje poznaju njegovo značenje od vas, a među vama nema ni jednog od ashaba." (Nesai, Sunenul-kubra, br. 8522. Hadis je prihvatljivim ocijenio šejh Mukbil el-Vadii u valorizaciji djela Delailun-nubuvva, br. 612)

Grijesi i nepokornost Uzvišenom Allahu glavni su uzrok neuspjeha pojedinca i zajednice na dunjaluku i ahiretu. Mnogobrojne su negativne posljedice grijeha i nepokornosti, a svakako da je najopasnija potpuno uništenje jednoga naroda i zajednice. Govoreći o uništenju ranijih naroda, Uzvišeni Allah kaže: "I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar, pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli." (El-Ankebut, 40)

Činjenje grijeha u javnosti opasnije je od činjenja grijeha u tajnosti, kao što je naprimjer vrijeđanje islamskih svetinja, konzumiranje hrane i pića u toku ramazanskog dana, konzumiranje alkohola, odlazak u kladionicu, blud, razgolićenost i slično.

Svaka zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Rasprave, diskusije, razilaženja u vezi sa određenim pitanjima sastavni su dio našeg života i često se nađemo u situacijama kada se u mišljenju razilazimo s nekim ili svjedočimo verbalnim sukobima drugih. Takve situacije pogoduju samo jednom stvorenju -- šejtanu, koji se raduje raspravama jer one uglavnom rezultiraju prekidanjem bratskih i prijateljskih veza i pojavom mržnje među muslimanima. Šejtan podstiče na raspravu jer je izgubio nadu da će sljedbenike Allahovog Poslanika odvesti u mnogoboštvo, pa ih, koliko je u mogućnosti, makar raspravom pokušava udaljiti jedne od drugih i posijati mržnju među njima.

Muslimani su jedni drugima braća, a imansko srodstvo najčvršća je veza koju poznaje ljudski rod. Samo će iskreni vjernici, Allahovom milošću i dobrotom, dijeliti džennetska prostranstva, a tu privilegiju neće imati ni rođena braća ni sestre, pa čak ni roditelji ni njihova djeca, ukoliko je među njima, u vrijeme dok su boravili na dunjaluku, bilo onih koji su iz oholosti ili bilo kojeg drugog razloga odbili Istinu, nakon što im je jasno predočena, i svjesno izabrali put zablude.

Uspostaviti sklad i red na dunjaluku iz perspektive razuma jedan je od najtežih zadataka. Ovaj zadatak bio bi čovjeku posebno otežan kad ne bi imao smjernice i to one praktične od Gospodara svjetova. Te smjernice ogledaju se u primjeni Allahovih riječi u praksi, a u tome se posebno ističu Njegovi poslanici. O našem miljeniku, posljednjem Allahovom poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, Gospodar svjetova kaže: "A tebe smo kao milost svjetovima poslali!" (El-Enbija, 108.) Često razmišljajući o ovom ajetu zaboravimo činjenicu da ova milost nije prestala smrću Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego je ostala da živi kroz Kur'an i kroz sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Tako nas ovaj ajet direktno upućuje na jedan od izvora Allahove milosti, koji pravi sklad i red u našim životima -- sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Hvala Allahu, Koji je sjedinio srca Svojih dobrih robova, pa su milošću Njegovom postali braća, i mržnju i zlobu iz prsa njihovih odstranio, te su na ovom svijetu prisni, a na onom nerazdvojni istinski prijatelji. Svjedočimo da nema drugog istinskog boga osim Allaha, svjedočenjem kojim se nadamo Allahovoj milosti i zadovoljstvu, i svjedočimo da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i poslanik. Neka su mir i blagoslov na njega, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji ga riječju, djelom, pravednošću i dobročinstvom slijede.

Međusobna ljubav u ime Allaha i bratstvo u Allahovoj vjeri jedno je od najboljih djela kojima se približava Allahu i jedna od najsuptilnijih i najljepših manifestacija ibadeta i pokornosti u svakodnevnom muslimanskom suživotu i interakciji. Bratstvo u ime Allaha ima svoje uvjete pod kojim druženje i prijateljevanje prerasta u međusobnu ljubav u ime Uzvišenog Allaha, čijim se praktikovanjem čovjek približava Allahu, a ustrajavanjem u tome postiže visoke stepene.

Izraz hudud -- granice spominje se na četrnaest mjesta u plemenitom Kur'anu, i to u pet sura, u devet ajeta: El-Bekara (tri ajeta, sedam puta), En-Nisa (dva ajeta, dvaput), Et-Tevba (dva ajeta, dvaput), El-Mudžadela (jedan ajet, jedanput) i Et-Talak (jedan ajet, dvaput). U svim ovim ajetima izraz hudud označava objavu, islamski šerijat i Allahove propise, s tim da se nekada spominju uopšteno propisi ili pak konkretni propisi.

Naš Gospodar, Allah, ima mnoga lijepa imena i svojstva savršenstva, a jedno od Njegovih lijepih imena jeste i ime Et-Tajjib.

Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Ispravno vjerovanje je najbitnija komponenta vjere islama i pokretačka snaga muslimana i muslimanki. Šejh Abdulaziz b. Baz, rahimehullah, rekao je: "Vjerovanje, akida, bitnije je od svega drugog. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjavao je vjerovanje trinaest godina dok je boravio u Meki. Svih tih godina pojašnjavao je vjerovanje. Ono je osnova vjere i onaj ko smatra da ne treba potencirati pitanja vjerovanja nije od učenih. On je neznalica" (Ibn Baz, Šerhu Kešfiš-šubuhat, str. 34). Nažalost, pitanjima vjerovanja općenito se ne poklanja dovoljno pažnje. Koliko je to opasna pojava, upečatljivo nam ukazuje i sura El-Asr, gdje je za spas na prvom mjestu spomenuto vjerovanje. Svevišnji kaže: "Tako Mi vremena, doista je čovjek na gubitku, samo nisu oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima Istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje" (El-Asr, 1--3). Zato smo u prošlom broju naveli nekoliko korisnih savjeta kako sačuvati ispravno islamsko vjerovanje. U ovom tekstu donosimo još nekoliko korisnih savjeta.

Cijeli svijet danas osjeća neizmjernu potrebu za pojašnjavanjem Allahove vjere i njenih ljepota, jer kada bi ljudi istinski spoznali ovu vjeru, u nju bi u skupinama ulazili. Islam podstiče na svako dobro, a zabranjuje svako zlo, osvjetljavajući put cijelom čovječanstvu. Iako se ljepote islama ne mogu pobrojati, možemo izdvojiti neke koje se posebno dotiču ljudskih srca i koje plijene svojom univerzalnošću.

Islamsko vjerovanje (akida) srž je vjere islama, njegova osnova i temelj. U prošlom broju govorili smo o važnosti brige o islamskom vjerovanju, njegovoj nepromjenjivosti čak i u vremenima izazova. A najvažnije što će omogućiti čovjeku da sačuva ispravno islamsko vjerovanje jeste čvrsto se pridržavati Allahove knjige Kur'ana i sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, istinski vjerujući u sve što je objavljeno u Kur'anu i sunnetu i da nije dozvoljeno ostaviti nijedan propis iz Allahove knjige Kur'ana i sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da je obaveza potvrđivati i prihvatati sve što je objavljeno u ova dva primarna izvora vjere.

U ovom tekstu donosimo nekoliko korisnih savjeta kako sačuvati ispravno islamsko vjerovanje.

Ljudi se razlikuju u odnosu prema dunjaluku. Tako neki žude za dunjalukom i odaju se njegovim čarima, drugi su askete i nikakvu pažnju ne pridaju dunjaluku niti on kod njih ima ikakvu vrijednost, a treći su umjereni: uzimaju od dunjaluka samo onoliko koliko im je potrebno za njihov ovodunjalučki život i ahiret.

Borba protiv islama i muslimana samo je jedno od obilježja vremena u kojem živimo. Na sve moguće načine nastoji se dokazati da je islam zaostao, da nije za naprednu civilizaciju i sl., a onima koji nastoje dokazati ove tvrdnje jedini argument jesu laži, što će vrlo brzo shvatiti svaki čovjek koji iskreno želi upoznati islam i što će ga samo uvjeriti da je islam jedini put ka sreći na oba svijeta.

Sveznajući i mudri Allah postavio je zakone na ovome dunjaluku prema kojima moraju živjeti sva Njegova stvorenja. Niko nije povlašten pa da živi ili djeluje van njihovih okvira. Ti zakoni se ne mijenjaju niti u njima ima odstupanja: "U Allahovim zakonima ti nikad nećeš naći promjene, u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja" (Fatir, 42). Jedan od tih zakona jeste da se onaj koji poriče Allahove blagodati izlaže različitim vidovima kazne, kao što je uskraćivanje blagodati, glad, strah, uništenje usjeva ili pak potpuno uništenje.

Kur'an je dovoljan dokaz da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov poslanik, ali i pored toga spomenut ćemo neke od dokaza koji to potvrđuju.

Islamsko vjerovanje (akida) je blistavo, nepatvoreno, proisteklo iz čistih, autentičnih božanskih izvora Kur'ana i sunneta, i kao takva zauzima uzvišeno i najvažnije mjesto u dini-islamu. Štaviše, akida je za vjeru kao što je temelj za građevinu, srce za tijelo, korijen za drvo. Uzvišeni kaže: "Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer -- lijepa je riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji a grane prema nebu" (Ibrahim, 24). U islamu akida zauzima važno mjesto, posvećena joj je velika pažnja, duboko je usađena u prsima muslimana i muslimanki, te iz njihovih prsa zrači dobrotom, najljepšim plodovima, iz nje crpe energiju i snagu. Na njenim su osnovama postojani u vjeri, odišu lijepim moralom, ustrajnošću na istini i Pravom putu, teže ka ispravnosti i potpunosti u vjeri, trude se da budu dostojanstveni, pokorni Allahovi robovi. Što je vjerovanje čvršće i jače u njihovim prsima, to više nalaze u njemu pokretačke snage i podsticaja da čine dobro; pomoć im je na putu uspjeha, ispravnosti i ustrajnosti.

Allah je iz Svoje neizmjerne mudrosti odredio da se uputa jasno razlikuje od zablude, tako da ljudi bez poteškoće mogu prepoznati pravi put i stranputicu. Otuda je Allah Svojim poslanicima davao razne dokaze i mudžize kako bi to bio nepobitan argument istinitosti njihovog poslanstva, koji će ljudima ukazati na to da se radi o istini, jer, u suprotnom, bilo ko od ljudi mogao bi tvrditi da je Božiji poslanik i da ga je Allah poslao.

Spoznaja i obožavanje Allaha svrha je stvaranja ovog svijeta i svih stvorenja. Uzvišeni Allaha jedini je Gospodar i jedini Kome se upućuju svi vidovi ibadeta. Njegovo plemenito biće savršeno je i potpuno i nema nikakvih manjkavosti.

Jedna od primarnih zadaća svih poslanika i vjerovjesnika jeste pozivanje ljudi da vjeruju u jednoga Boga, Allaha, i da samo Njega obožavaju. Uzvišeni Allah, govoreći o Svojoj veličini i gospodarenju, kaže: "On je Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je između njih. Obožavaj Ga i u tome budi ustrajan! Da li znaš nekoga poput Njega?" (Merjem, 65)

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

U islamu su četiri sveta mjeseca: muharrem, redžeb, zul-ka'de i zul-hidže, u kojima je, zbog njihove svetosti i vrijednosti, Allah zabranio činjenje zuluma, nasilja, nepravde. Ali, isto tako dobra djela koja se čine u ovim mjesecima mnogo su vrednija nego u drugim mjesecima. U ovom tekstu navest ćemo neke od odlika, blagodati, propisa i zanimljivosti o mjesecu zul-ka'de.

Iako je vjera u postojanje Stvoritelja prirodno i normalno stanje čovjeka, mnogo ljudi je negira jer im to omogućava svaki vid nemorala bez griže savjesti. Dovoljno je da ljudi vjeruju da Bog ne postoji, i onda mogu isključiti savjest, udovoljavati svojoj pohlepi i strastima, i raditi šta požele.

Radi se, dakle, o čisto moralnom problemu i negiranju da će jednog dana osoba morati da polaže račun za svoj život pred Bogom, i da će joj biti suđeno.

Promišljajući o porijeklu Kur'ana, moguća su tri odgovora:

Zaslužiti ljubav i zadovoljstvo Milostivog Allaha i spasiti se Njegove kazne i srdžbe želja je svakog iskrenog vjernika. Svemilosni Allah u plemenitom Kur'anu podrobno kazuje o djelima kojima se postiže Njegovo zadovoljstvo i o ljudima koje On voli. Ali, isto tako, brojni su ajeti u kojima se govori o ljudima koje Allah ne voli i koji zbog djela koja čine zaslužuju Njegovu kaznu. Naš Gospodar ne voli ohole, one koji prelaze granice dozvoljenog, smutljivce, nevjernike, vjerolomnike, izdajice, nepravednike, hvalisavce, one koji mnogo griješe, rasipnike, one koji o nepravdi glasno govore i obijesne.

Milostivi Allah u Kur'anu spominje kategorije ljudi koje voli i djela kojima se postiže Njegova ljubav. Voli dobročinitelje, bogobojazne, pravedne, strpljive, one koji se mnogo kaju i čiste, one koji se na Allaha istinski oslanjaju i one koji se bore na Allahovom putu... Voli dobročinstvo, bogobojaznost, pravdu, strpljenje, pokajanje i čišćenje, istinsko oslanjanje na Allaha, borbu na Njegovom putu.

Istinski evlija, Allahov štićenik, voli ljude i djela koja voli i njegov Gospodar i izvršava djela koja On voli. Mnogobrojni su plodovi Allahove ljubavi prema Njegovom robu, a na neke se ukazuje u narednim hadisima:

Allah Uzvišeni stvorio je ljude da Ga iskreno obožavaju i da Mu ništa i nikoga ravnim ne smatraju. On Jedini zaslužuje da Mu se robuje i apsolutno pokorava i samo On ima najljepša imena i savršena svojstva. Islam je, u širem smislu značenja, vjera svih poslanika, od prvog čovjeka Adema, preko Nuha i Ibrahima, do Musaa i Isaa, te ostalih vjerovjesnika i poslanika, alejhimus-selam, zapečaćen poslanstvom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

Činjenica je da svako želi biti sretan. Međutim, većina ljudi ne razlikuje užitak i sreću, pa sreću traže u užitku, a kada užitak završi ili dosadi, život im ponovo postane besmislen i prazan.

Uzvišeni Allah kaže: "On ne govori po hiru svome -- to je samo objava koja mu se obznanjuje." (En-Nedžm, 3--4)

U ovom ajetu Uzvišeni Allah pojašnjava nam da sve o čemu je govorio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to nije govorio sam od sebe, već je govorio objavom, koja mu se obznanjuje od Njega Uzvišenoga.

Uzvišeni Allah kaže: "On je Onaj Koji je nekima poslao, između njih Poslanika, da im kazuje Njegove znake, i da ih očisti, i Knjizi i mudrosti ih nauči, premda su prije bili u očitoj zabludi!" (El-Džumua, 2)

Imam Šafija u vezi sa navedenim ajetima kaže: "U ovim ajetima Uzvišeni Allah ističe da su Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, objavljeni Knjiga i mudrost. Knjiga je Kur'an, a mudrost nije ništa drugo do hadis ili sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem." (Muhammed b. Idris eš-Šafii*,* Er-Risala, str. 78) Ovako je većina učenjaka shvatila riječ mudrost u navedenim ajetima.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, poslan je sa najboljom poslanicom i misijom, misijom poziva Allahu i njegovoj vjeri islamu. Poslan je sa najboljom vjerom, islamom, koja je satkana od nepatvorenog vjerovanja, najuzvišenijih vrijednosti, najboljih propisa, najčistijeg plemenitog morala i etike.

Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Istinski vjerovati u Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, osjećati ljubav prema njemu, iskazivati mu poštovanje, uvažavati ga i propisano veličati, znači uzeti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za uzora, onoga na koga se ugleda u svim postupcima i djelima, čija se uputa i sunnet -- praksa vole, slijede i brane, onoga čije se naredbe bespogovorno izvršavaju i od čijih se zabrana udaljava. Pokornost i slijeđenje Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jedno je od temeljnih prava koja on ima kod ljudi, posebno kod vjernika i vjernica. I to je jedna od glavnih obaveza za sve muslimane i muslimanke, obaveza koja proizlazi iz značenja šehadeta: La ilahe illallah, Muhammedun resulullah! -- Nema istinskog božanstva osim Allaha, Muhammed je Allahov poslanik!" Svjedočenje i očitovanje ovih prelijepih i veličanstvenih riječi podrazumijeva pokoravanje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i slijeđenje onoga što nam je naredio; potvrđivanje i vjerovanje u ono o čemu nas je obavijestio; napuštanje i ostavljanje onoga što je zabranio i ukorio; i obožavanje Allaha onako kako je on propisao.

Metodologija ehli-sunneta vel-džemata u akidi -- vjerovanju gradi se na jasnim, snažnim i nedvosmislenim principima i pravilima. U ovom tekstu bit će riječi o principima najbolje generacije muslimana, naših ispravnih prethodnika, spašene skupine, u akidi, ehli-sunneta vel-džemata, koji su ih u svemu slijedili.

Nekada se upitamo zašto nam se dova ne prima i ne uslišava iako je naš Gospodar rekao: "Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!" (El-Mu'min, 60). Kako to da zulumćar hoda po Zemlji, a Allahov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, rekao je: "Čuvaj se dove onoga kome je učinjena nepravda, jer između nje i Allaha nema prepreke!" (Buhari)? Molimo se za muslimane, a naročito za one potlačene, ali ne vidimo poboljšanje u njihovim životima. Podučavamo postača da se njegova dova ne odbija, pa vidimo da njegova dova nije uslišana. Nije li onda najbolje ostaviti dovu, jer nema koristi? Ili dovu upućivati kao vid ibadeta, koji ne djeluje u životu? Nije to rješenje, a u islamu i za to postoji odgovor.

Pobjeda i poraz, sreća i nesreća, ponos i poniženje, napredak ili zaostalost, snaga i slabost, vjerski i dunjalučki prosperitet, i sve ostalo na ovom svijetu odvija se u skladu sa Allahovim zakonima, koji se odnose na sve ljude, pojedince i zajednice, muslimane i nemuslimane, u svim segmentima njihovih života. Razumijevanje Allahovih zakona olakšava muslimanu poimanje događaja oko njega i olakšava mu život. Allahovi zakoni odvijaju se prema tačno utvrđenim kriterijima, ne mogu se izbjeći, u njima nema odstupanja i ne podliježu promjenama, kao što Uzvišeni kaže: "Zar oni mogu očekivati nešto drugo već ono što je zadesilo narode drevne? U Allahovim zakonima ti nikad nećeš naši promjene, u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja" (Fatir, 43). Allahovi zakoni su nepromjenjivi kroz cijelu historiju ljudskog postojanja. Oni nam ukazuju na to da će događaji ponavljati kako bismo iz njih uzimali pouku i popravljali svoj život na dunjaluku i ostvarili uspjeh na ahiretu.

Naš odnos prema ashabima

Uzvišeni Allah odabrao je najbolje ljude za  drugove -- ashabe* *Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi ga pomogli u najčasnijoj ulozi i dostavljanju emaneta vjere.

Propisano veličanje Allahovog Poslanika

Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, najdraža je osoba muslimanima i muslimankama, draži im je od samih sebe. Vole ga, vjeruju da je posljednji poslanik i pečat vjerovjesnika, poslat sa najboljom vjerom, sa najkorisnijim propisima, najljepšim moralom i etikom, vjerom islamom. Svevišnji Allah kaže: "Allah je vjernike milošću Svojom darovao kada im je poslanika između njih poslao, da im ajete Njegove kazuje, da ih očisti, i da ih Knjizi i mudrosti pouči, iako su prije u očitoj zabludi bili" (Alu Imran, 164); "O Vjerovjesniče, zaista smo te poslali kao svjedoka i kao donositelja radosnih vijesti i kao upozoritelja, da -- po Njegovom naređenju -- pozivaš k Allahu, i kao svjetiljku koja sija. I obraduj vjernike da će Allah na njih veliku milost prosuti" (El-Ahzab, 45--47); "Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da Pravim putem pođete, a prema vjernicima je milosrdan i milostiv. A ako oni glavu okrenu, ti reci: 'Meni je dovoljan Allah, nema boga osim Njega; Samo se u Njega uzdam, On je Gospodar Arša veličanstvenoga!'" (Et-Tevba, 128--129).

Svaka zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Ljubav prema Allahovom poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, jedna je od najvećih obaveza u vjeri islamu. Svaki musliman i muslimanka obavezni su da vole plemenitog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ljubavlju koja je iznad ljubavi prema djetetu, roditelju, porodici, i bilo kome od ljudi. Štaviše, obavezni su da ga vole više nego sami sebe. Uzvišeni Allah kaže: “Vjerovjesnik je vjernicima preči od njih samih sebi” (El-Ahzab, 6). U hadisu se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nijedan od vas neće biti (pravi) vjernik dok mu ja ne budem draži od njegovog roditelja, njegovog djeteta i svih ljudi” (Buhari, 15; Muslim, 44). Abdullah b. Hišam, radijallahu anhu, kazuje: “Bili smo s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kada mu je Omer b. Hattab, radijallahu anhu, dok ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, držao za ruku, rekao: ‘Allahov Poslaniče, draži si mi od svega, osim od mene samoga!’ Na to je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ne, tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, (nije dobro) sve dok ti ne budem draži od tebe samog!’ Tada mu je Omer, radijallahu anhu, rekao: ‘Sada si mi, zaista, tako mi Allaha, draži od mene samog!’, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Sada (je dobro), Omere!’” (Buhari, 6632). Također Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ja sam preči vjernicima od njih samih sebi.” (Buhari, 2399; Muslim, 867)

Vjerovanje u kader predstavlja čvrsto ubjeđenje da se sve, bilo dobro ili zlo, dešava Allahovom odredbom i Njegovom voljom, da Allah radi ono što On hoće, da ništa ne izlazi van Njegovog htijenja, ništa na svijetu ne izlazi iz Njegove odredbe i sve je rezultat samo Njegovog upravljanja. Niko ne može izbjeći ono što mu je određeno, niti ono što mu je zapisano u Knjizi – Levhi-mahfuzu.

Vjerujemo da je Allah tvorac ljudskih djela, dobrih i loših. Pored toga, On naređuje i zabranjuje Svojim robovima i omogućio im je da sami izabiru svoja djela, nisu prisiljeni da ih čine, nego se ona dešavaju shodno njihovoj moći.

Allah Svojom milošću upućuje koga hoće, a Svojom mudrošću odvodi u zabludu koga hoće. On neće biti pitan za ono što radi, a Njegovi robovi bit će pitani.

Vjerovanje u kader i odredbu Uzvišenog Allaha jedan je od ruknova imana, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio Džibrilu, alejhis-selam, kada ga je pitao o imanu, rekavši: “Da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Allahovu odredbu dobra i zla.” (Muslim)

U plemenitom Kur’anu na vrlo racionalan način prezentira se pitanje proživljenja nakon smrti i na taj način uvećava se ubjeđenje mu’mina i poziva se svaki razumni nevjernik da povjeruje u njega. Rekao je Uzvišeni Allah: “...zato što Allah postoji, i što je On kadar mrtve oživiti, i što On sve može. I što će Čas oživljenja, u to nema sumnje, doći i što će Allah one u grobovima oživiti” (El-Hadždž, 6–7). Kur’an prezentira proživljenje metodom navođenja jednostavnih primjera, koje svako može da razumije.

Od vremena kada je poslan Allahov Poslanik pa do Sudnjeg dana svi su obavezani vjerovanjem i slijeđenjem Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, te nikome nije dozvoljeno da izađe izvan okvira vjerozakona sa kojim je poslan, ili da slijedi neku drugu vjeru. Uzvišeni Allah kaže: “Mi smo te poslali baš svim ljudima kao radosnih vijesti donositelja i upozoritelja.” (Sebe, 28)

Vjerovanje u Sudnji dan jedan je od temelja islamskog vjerovanja. Ko bude vjerovao u Sudnji dan, vjernik je, a ko u njega ne bude vjerovao, ne može biti vjernik. Vjerovanje u Sudnji dan predstavlja vjerovanje u sve ono što nas je obavijestio Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu, u što spadaju događaji poslije smrti, ispitivanje dvojice meleka, patnja ili uživanje u kaburu, proživljenje nakon smrti, sakupljanje na jednom mjestu radi obračuna, izlaganje knjiga u kojma su zabilježena ljudska djela, obračun, vaganje djela, Havd, sirat ćuprija, Džennet, Džehennem, i sve što je Allah pripremio za njihove stanovnike.” (Dr. Muhammed Neim, El-Imanu erkanuhu, hakikatuhu ve nevakiduhu, str. 111)

Uzvišeni: “Čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet.” (El-Bekara, 177)

Ako bismo razmislili koje nam stvari najviše obuzimaju misli, čemu ljudi najviše teže, oko čega imamo najviše sukoba, našli bismo da je u prirodi svakog čovjeka da teži stjecanju i povećavanju opskrbe, da ulaže veliki trud, voli bogatstvo i da ga je strah siromaštva: “I zato je on, što voli bogatstvo – radiša” (El-Adijat, 8).

Uzvišeni Allah postavio je u kosmosu u svim Svojim stvorenjima određena pravila, dao je da sve što postoji, postoji u određenom skladu i zakonitostima: “Mi sve s mjerom stvaramo” (El-Kamer, 49), odredio je i da svaki postupak ima svoju posljedicu.

Jedinstvo se u Kur’anu spominje na devet mjesta, a sadržajno kur’anski tekst spominje dvije vrste jednakosti: jedinstveno porijeklo i jedinstvena vjera.

Govoreći o jedinstvenom porijeklu čovječanstva, Kur’an objašnjava da svi ljudi vode porijeklo od zajedničkog oca i majke, tj. Allahov govor potvrđuje neraskidivu biološku vezu među svim ljudima, bez ikakvog izuzetka. Obraćajući se svim ljudima, Uzvišeni Allah kaže: “O ljudi, bojte se Gospodara svoga, Koji vas je stvorio od jedne osobe, od koje je njen par stvorio, a od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao” (En Nisa, 1).

Ovim riječima Uzvišeni Gospodar podsjeća sve ljude na to da je On Stvoritelj svih njih bez obzira na njihovu etničku, rasnu i jezičku razliku, te da ih sve povezuje jedan muškarac i jedna žena, a ta zajednička veza upućuje na međusobne obaveze koje su ljudi dužni ispoštovati jedni prema drugima, ne čineći nepravdu međusobno. (Tefsiru Taberi, 7/512)

Ashabi su najbolja generacija ljudi koja se pojavila na zemaljskoj pozornici. Oni su svojim striktnim slijeđenjem Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najpotpunije primijenili Allahovu Knjigu. Nažalost, vremenom se pokušala izvitoperiti slika o ovoj časnoj generaciji, pa su im imputirane neistine s ciljem degradiranja njihovog doprinosa ukupnom islamskom trijumfu.

Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

U prošlim brojevima govorili smo o podsticajima na ostavljanje griješenja Allahu, dželle šanuhu, koje je spomenuo Ibn Kajjim el-Dževzijja, rahimehullah, u svome djelu Udetus-sabirin ve zehiretuš-šakirin – Snaga strpljivih i oprema zahvalnih. U ovome tekstu navest ćemo dva zadnja, od ukupno dvadeset, podsticaja na ostavljanje griješenja prema Allahu, dželle šanuhu, koja je imam Ibn Kajjim spomenuo. Uz podsticaje su navedene kratke bilješke i pojašnjenja uvaženog šejha Abdurrezzaka el-Bedra, hafizehullah, koja ih pobliže pojašnjavaju.

Poslanici su ljudi koje je odabrao Uzvišeni Allah da bi im dostavio poslanicu, naredio im da je prenesu narodu kojem su poslati i da ih obavijeste o propisima čije im je izvršavanje Allah stavio u dužnost, kao i da prenesu ostale vijesti koje su im objavljivane. (Abdullah b. Muhammed et-Tajjar, Sažeti govor o temeljima islama)

Izraz “vjerovjesnik” u arapskom jeziku vodi porijeklo od riječi “en-nebeu”, što znači “vijest, obavijest”. Allah, dželle šanuhu, kaže: “O čemu oni jedni druge pitaju? O Vijesti velikoj” (En-Nebe, 1–2).

Vjerovjesnik je nazvan vjerovjesnikom zato što ga je Allah obavještavao i objavljivao mu: “Reče ona: ‘Ko te o tome obavijestio?’ Reče: ‘Obavijestio me Onaj Koji sve zna i Koji je o svemu obaviješten’” (Et-Tahrim, 3). (Lisanul-areb, Besair zevi temjiz, Lavamia envar behije)

Jedinstvo muslimana, ujedinjenje, život i rad u zajednici, želja je i nada svakog iskrenog vjernika, jer nijedan iskreni vjernik ne sumnja u plemenitost, vrijednost, važnost i obaveznost ovog cilja.

Svaki musliman dužan je učiti svoju vjeru, njene propise i principe i to onoliko koliko mu je potrebno da ispravno obožava svoga Gospodara. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Traženje znanja je obaveza svakog muslimana.” (Ibn Madža, a dobrim su ga ocijenili El-Mizzi, Sujuti, Zehebi i drugi)

Učenje i podučavanje drugih najčasnija je misija koju nakon vjerovjesnikā i poslanikā preuzimaju njihovi nasljednici, a to su islamski učenjaci.

Svaka zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Uzvišeni Allah iskušao nas je na ovom svijetu i lijepim i onim manje lijepim stvarima, da bi se vidjelo kako će se ko prema njima odnositi i bolje i ispravnije postupati. Uzvišeni kaže: “Uzvišen i blagoslovljen je Onaj u Čijoj je ruci vlast i On nad svime ima moć, Onaj Koji je stvorio smrt i život da bi iskušao koji će od vas bolja djela imati; On je Silni, Oprostitelj grijeha” (El-Mulk, 1–2). Iskušao nas je i sa slasti ugodnih djela, ali i varljivim užitkom griješenja i udovoljavanja strastima i prohtjevima duše. Uzvišeni kaže: “One koji ne vjeruju čeka patnja teška, a one koji vjeruju i dobra djela čine – oprost i nagrada velika. Kako mogu biti isti: onaj kome su njegova ružna djela prikazana lijepim, a i on ih smatra lijepim… Allah u zabludi ostavlja onoga koga hoće, a na Pravi put ukazuje onome kome hoće, pa ne izgaraj od žalosti za njima; Allah, doista, dobro zna sve što oni rade” (Fatir, 7–8). Griješenje prema našem Uzvišenom Gospodaru izaziva mnogo štetnih posljedica po nas, a uživanje koje pruži je varljivo, prolazno i na kraju počiniocu grijeha ostane samo gorčina. Od Allahove neizmjerne milosti i blagosti jeste i to što nam je pružio da vidimo mnoge loše posljedice grijeha, da spoznamo mnoge uzroke i podsticaje da ih ostavimo. U prošlim brojevima govorili smo o nekim od podsticaja na ostavljanje griješenja prema Allahu, koje je spomenuo Ibn Kajjim el-Dževzijja, rahimehullah, u svome djelu Udetus-sabirin ve zehiretuš-šakirin (Snaga strpljivih i oprema zahvalnih). U ovome tekstu navest ćemo još dva podsticaja, na je ukazao imam Ibn Kajjim. Uz podsticaje su navedene kratke bilješke i pojašnjenja uvaženog šejha Abdurrezzaka el-Bedra, hafizehullah, koja ih pobliže pojašnjavaju.

Jedan od temelja islamskog vjerovanja jeste nepokolebljivo vjerovanje u objave i poslanice koje je Uzvišeni Allah objavio Svojim robovima putem poslanika i vjerovjesnika.

Uzvišeni Allah objavio je knjige kako ljudi na Sudnjem danu ne bi imali nikakvo opravdanje za eventualno nevjerstvo na dunjaluku i kako bi one bile jasan putokaz onima koji žele krenuti Pravim putem. (Dr. Muhammed Jusri, Sažeti prikaz islamskog vjerovanja)

Vjerovanje u Allahove knjige predstavlja čvrsto ubjeđenje da je Uzvišeni Allah slao knjige (objave) koje su ljudima prenosili Božiji poslanici. (Sejjid Sabik, El-Akaid el-islamijje)

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Onome Koji je naredio dovu i obećao da će je uslišiti. Svjedočim da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga, Onoga Koji je obećao vjernicima nagradu, a nevjernicima kaznu. Svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, neka je Allahov blagoslov na njega, na njegovu porodicu i ashabe.

Dova je jedan od najvrednijih ibadeta. Nu’man b. Bešir, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dova je ibadet”, a zatim je proučio: “Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi’” (El-Mu’min, 60). (Hadis je autentičan. Zabilježili su ga: Buhari, El-Edebul-mufred, Ebu Davud, Et-Tirmizi, Ibn Madža i dr.)

Svi sinovi Ademovi su grješnici, a najbolji grješnici su oni koji se kaju. Najopasniji vid griješenja jeste ustrajno činjenje grijeha bez pokajanja između njih, a najbolje pokajanje jeste ono nakon kojeg nema povratka grijehu.

Šejhul-islam Ibn Kajjim, rahimehullah (El-Kelimut-Tajib, 24) i prije njega imam Ebu Hamid el-Gazali (El-Ihja, 3/45–46) podijelili su srca u tri kategorije i to: zdravo, mrtvo i bolesno srce. Zdravo srce je ono koje je ustrajno u pokornosti, mrtvo je ustrajno u zabludi, a bolesno se koleba između jednog i drugog. Upravo zbog svoje bolesti, ovakvo srce ne uspijeva se oduprijeti grijehu, ali u njemu ima dobra sve dok se nakon grijeha iskreno kaje, makar se opet u grijehu obrelo.

Svaka zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Muslimani i muslimanke dužni su da se sačuvaju od griješenja, od nepokornosti Uzvišenom Allahu, da stalno budu budni i da vode računa da ne krenu putem grijeha, a ako počine grijeh, da se brzo vrate Svemilosnom Allahu, iskreno se kajući, napuštajući grijeh i čuvajući se puteva koji vode nepokornosti Uzvišenom Allahu. Vrijeme u kojem živimo posebno je izazovno u tom pogledu, jer živimo u vremenu u kojem se ljudima nude grijesi na svakom koraku, grijesi i griješenje predstavljaju se nečim normalnim, čak i napretkom i pohvalnim, dok se u mnogim tekstovima objave, odnosno u Kur’anu i sunnetu, muslimani i muslimanke podstiču na činjenja dobra i dobrih, Allahu dragih, djela, a upozoravaju na štetnost grijeha i griješenja, na njihove loše posljedice i na ovom i budućem svijetu.

Uzvišeni Allah poslao je Svoga poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, da ljudima dostavi i pojasni Njegovu Knjigu. Kao što je u cijelosti dostavio Allahovu Knjigu, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i pojasnio je Kur’an, i kao što je dostavljanje Objave teklo pod nadzorom Uzvišenog Allaha, tako je zasigurno i njeno pojašnjenje nadzirao Svemogući i Sveznajući Allah.

Stoga, sunnet je pravosnažan izvor vjere islama. Obaveza ga je prihvatiti i raditi po njemu, kao što je obaveza prihvatiti Kur’an i postupati po njemu.

Pojedine zabludjele skupine negirale su pravosnažnost sunneta. Zarad svoga cilja izmislile su hadis, iznijele laž na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako da tvrde kako je rekao: “Ono što vam dođe od mene, vi to uporedite sa Allahovom Knjigom, pa ukoliko bude sukladno Allahovoj Knjizi, onda sam ja to doista i rekao, dok ukoliko bude suprotno Allahovoj Knjizi, ja to nisam ni rekao. Kako da se suprotstavljam Allahovoj Knjizi kada me je On uputio njome?!” Abdurrahman b. Mehdi, rahimehullahu teala, rekao je: “Zindici i havaridži izmislili su ovaj hadis.” Jahja b. Mein, rahimehullahu teala, rekao je: “Doista je ovo izmišljen hadis. Izmislili su ga zindici.” Imam Šafija, rahimehullahu teala, rekao je: “Niko od povjerljivih prenosilaca, čiji se hadisi prihvataju, ne prenosi ovaj hadis.”

Ovom prilikom spominjem nekoliko dokaza o pravosnažnosti sunneta u vjeri islamu, moleći Allaha da nam podari imana i razboritosti.

Uzvišeni Allah poslao je Svoje poslanike i vjerovjesnike i pojasnio im prirodu njihove misije. Stavio im je u obavezu veličanstvene ciljeve od kojih su najuzvišeniji pozivanje cijelog čovječanstva u priznavanje Allahove jednoće, tevhida, i obožavanje samo Njega.

Svemoćni Allah pojasnio je u surama El-Bekara, Alu Imran i El-Džumua pojedine ciljeve slanja Svojih poslanika i vjerovjesnika.

Uzvišeni Allah rekao je: “Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!” (El-Bekara, 129.) Ibrahim, alejhis-selam, nakon što je završio gradnju Bejtullaha, Allahove kuće, Kabe, sa svojim sinom Ismailom, alejhis-selam, uputio je ovu dovu, a Svemogući Allah uslišao je njegovu dovu i poslao Muhammeda b. Abdullaha, poslanika i vjerovjesnika cijelom čovječanstvu. I naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Ja sam dova Ibrahima.” (Ibn Asakir, hadis je vjerodostojan)

Vjerovanje u meleke jedan je od temelja islamskog vjerovanja. Čovjekovo vjerovanje ne može biti potpuno i ispravno bez ovog temelja. Meleki spadaju u nevidljivi svijet – gajb, a Allah je pohvalio one koji u Njega vjeruju potvrđujući ono o čemu su ih Allah i Njegov Poslanik obavijestili.

Meleki su svijet različit od svijeta ljudi i džina. To je plemeniti svijet, u potpunosti čist i nepatvoren. Meleki su časni i bogobojazni, obožavaju Allaha istinskim ibadetom.

Riječ “melek” u arapskom jeziku potječe od korijena riječi “eleke”, “el-meleeketu” i “el-meleku”, što bi značilo poslanica. Otuda je izvedena riječ “el-melaik”, jer su oni Allahovi izaslanici. (Dr. Sulejman el-Eškar, Svijet časnih meleka)

Bogatstvo i sreća su pojmovi koje ljudi doživljavaju različito. Nekima je to pun novčanik, lijepa i prostrana kuća, novo auto, visoka primanja i ostali dunjalučki užici, dok su nasuprot njih oni kojima je bogatstvo u tome da prepoznaju ljepotu u svemu, pa makar bilo i malo. Šta je zapravo istinsko bogatstvo? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji je prenio Ebu Hurejra obavijestio nas je “da bogatstvo nije u mnoštvu imetka, već da je bogatstvo u bogatstvu duše” (Buhari). To bogatstvo u duši je zadovoljstvo. Zadovoljstvo onim što nam je dodijeljeno, zadovoljstvo Allahovom odredbom i iskušenjima kroz koja prolazimo i koja su neizostavni dio naših života, kao što kaže Allah: “Mi ćemo vas u iskušenje dovoditi, malo strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetka, života i ljetine. A ti obraduj strpljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo, doista, Allahovi i Njemu ćemo se, sigurno, vratiti” (El-Bekara, 155–156).

Svaka zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

U prethodna tri teksta bilo je riječi o podsticajima na ostavljanje griješenja, koji nas usmjeravaju da ostavimo ono što je štetno za nas i na ovome i na onome svijetu, a to su grijesi i nepokornost Allahu, i samim time nas usmjeravaju na ono što je dobro za nas na oba svijeta, a to je činjenje dobra i Allahu dragih djela. Podsticaje je spomenuo imam Ibn Kajjim el-Dževzi, rahimehullah, u svome djelu Udetus-sabirin ve zehiretuš-šakirin (Snaga strpljivih i oprema zahvalnih). U ovome tekstu navest ćemo još tri podsticaja, koja je imam Ibnu Kajjim spomenuo. Uz podsticaje su navedene kratke bilješke i pojašnjenja uvaženog šejha Abdurrezzaka el-Bedra, hafizehullah, koja ih pobliže pojašnjavaju.

Prvi i elementarni temelj vjerovanja jeste vjerovanje u Allaha Jednog i Jedinog. Vjerovanje u Allaha temelj je svih prijašnjih objava, poziv svih poslanika. Vjerovanje u Allaha podrazumijeva čvrsto ubjeđenje da je Allah Gospodar svega, Onaj koji jedino zaslužuje da Mu se ibadet čini, Njegova imena su najpotpunija i najsavršenija, opisan je savršenim svojstvima i On je uzvišen od svih manjkavosti i nedostataka koje Mu ljudi pripisuju. Istinsko vjerovanje u Allaha je razlog sreće i spasa i na dunjaluku i na ahiretu.

Plemeniti Kur’an pridaje veliku i posebnu pažnju Sudnjem danu: različitim dokazima potvrđuje njegovo sigurno dešavanje, spominje predstojeće događanje na njemu, odgovara njegovim negatorima i opovrgava njihove pokušaje ubacivanja sumnji u njegovo dešavanje.

Uzvišeni Allah rekao je: “A šta će biti onoga Dana, u koji nema nikakve sumnje, kada ih sakupimo i kada svako dobije ono što je zaslužio, kada im neće biti učinjeno nažao?” (Alu Imran, 25). Uzvišeni Allah naredio je Svome Poslaniku, sallalahu alejhi ve sellem, da se zakune da je Sudnji dan istina: “Nevjernici tvrde da neće biti oživljeni. Reci: ‘Hoćete, Gospodara mi moga, sigurno ćete biti oživljeni, pa o onome šta ste radili, doista, biti obaviješteni!’ – a to je Allahu lahko” (Et-Tegabun, 7).

Jedna od Allahovih blagodati prema ovom ummetu jeste i upotpunjenost i savršenost ove vjere. Uzvišeni Allah kaže: “Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.” (El-Maida, 3)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije preselio dok nije prenio poslanicu, izvršio povjereno i podigao (uspostavio) dokaz. Od njega se vjerodostojno prenosi da je rekao: “Ostavljam vas na ispravnom putu, čija je noć ista kao dan. Poslije mene sa njega neće skrenuti osim propalica.” (Ibn Madža, vjerodostojan)

Svaka zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i na sve njegove ashabe.

U prošla dva teksta bilo je govora o podsticajima na ostavljanje griješenja, koji nas podstiču da ostavimo ono što je štetno za nas i na ovome i na onome svijetu, a to su grijesi i nepokornost Allahu, i samim time nas usmjerava na ono što je dobro za nas na oba svijeta, a to je činjenje dobra i Allahu dragih djela. Podsticaje je naveo imam Ibn Kajjim el-Dževzi, rahimehullah, u svom djelu Udetus-sabirin ve zehiretuš-šakirin / Snaga strpljivih i oprema zahvalnih. U ovom tekstu navest ćemo još neke podsticaje koje je imam Ibn Kajjim spomenuo, podsticaje koji su posebno važni, uzimajući u obzir iskušenje koje je sve nas zadesilo, jer u njima je dio rješenja, potvrđivanje naše veze sa Gospodarom, preduzimanje ovosvjetskih uzroka i oslanjanje na Njega. Uz podsticaje su spomenute kratke bilješke i pojašnjenja uvaženog šejha Abdurrezzaka el-Bedra, hafizehullah, koja ih pobliže pojašnjavaju.

Većina ljudi kojima se podari neka blagodat misli da je to ustvari zasluga i odlikovanje, dok u suštini nije tako. Velika je razlika između podarene blagodati (ni’meta) i dodatne blagodati i odlikovanja (fadla). Možemo kazati da je svaka odlika blagodat, ali da nije svaka blagodat ujedno i odlikovanje.

Islamski učenjaci kažu da je počast u ljudskom domenu sve ono što dadne drugom, a što prelazi njegove potrebe. Zato se kaže: “počastio ga je”, a u pravu Uzvišenog Allaha, to je ono što On daruje onim robovima koje On izabere, poput blagodati poslanstva i vjerovjesništva ili vjerovanja i upute. (Atijja Salim, Tefsir sure Hudžurat)

U općim blagodatima učestvuju i vjernik i nevjernik, dok odlikovanje pripada samo vjernicima. Zbog toga je Allah kazao: “Svaka vaša blagodat (ni’met) je od Allaha” (En-Nahl, 53), jer blagodati poput života, zdravlja, porodice, ukusne hrane i prijatnog pića izraz su Allahove milosti prema stvorenjima općenito, a za našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Velika je Allahova blagodat (fadl) prema tebi” (En-Nisa, 113), jer je odlikovan onim čime nije niko od Allahovih stvorenja, poput Miradža, i blagodatima koje su imali samo rijetki poslanici, poput direktnog razgovora sa Allahom i prisnog prijateljstva s Njim.

Svaka zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Ovo je drugi tekst koji govori o podsticajima na ostavljanje griješenja, koji nas podstiču da ostavimo ono što je štetno za nas i na ovome i na onome svijetu, a to su grijesi i nepokornost Allahu, i samim time nas usmjerava na ono što je dobro za nas na oba svijeta, a to je činjenje dobra i Allahu ugodnih djela. Podsticaje je spomenuo imam Ibn Kajjim el-Dževzi, rahimehullah, u svom djelu Uddetus-sabirin ve zehiretuš-šakirin (Snaga strpljivih i oprema zahvalnih). U prvom tekstu upoznali smo se sa prva četiri podsticaja, a to su: svijest o veličanstvenosti Allaha, ljubav prema Allahu, doživljavanje Allahovih blagodati i svijest o Allahovoj srdžbi, te ih približili kroz kratke bilješke i pojašnjenja uvaženog šejha Abdurrezzaka el-Bedra, koje je naveo u komentaru spomenutog Ibn Kajjimovog djela.

U svakom čovjeku postoje vjerski porivi, porivi dobra, i porivi, prohtjevi duše, porivi strasti, između kojih se vodi neprestana borba. Zato je nužno tražiti uzroke, podsticaje na jačanje poriva dobra, a slabljenje poriva duše i strasti i izučavati ih. Imam Ibn Kajjim el-Dževzi, rahimehullah, u svome djelu Udetus-sabirin ve zehiretuš-šakirin, govoreći o tome kako postići sabur (strpljivost), koji je, kako je imam definirao, postojanost razumskih i vjerskih poriva naspram poriva duše i strasti, naveo podsticaje koji su povod buđenja i jačanja vjerskih poriva i razlog ostavljanja griješenja. Uz Allahovu pomoć, u narednim tekstovima upoznat ćemo ih i približiti ih kroz kratke bilješke i pojašnjenja uvaženog šejha Abdurrezzaka el-Bedra, koje je naveo komentirajući ovo Ibn Kajjimovo djelo.

Tevhid, tj. vjerovanje u Allahovu jednoću, osnova je vjere islama. Zbog tevhida je Uzvišeni Allah objavljivao knjige i slao poslanike. Zbog tevhida je stvorio i ljude‚ i zbog tevhida će jedne uvesti u Džennet, a druge u Džehennem.

Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kao uzor koji treba da svijetli svim generacijama čovječanstva do Sudnjeg dana, morao je posjedovati takva pravila, metode djelovanja i ophođenja prema ljudima i svijetu oko sebe da budu platforma u koju nema sumnje, prigovora i nedorečenosti. To pogotovo ako se uzme u obzir da je njegovo dostavljanje Objave bilo pod Božanskim nadzorom koji je bio najbolji jamac nepogrješivosti i očuvanosti Poruke u njenom originalnom obliku.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je takav da su ga ljudi, što su više upoznavali sve oblasti i sve detalje njegovog života, više voljeli. Alija, radijallahu anhu, govorio je: “Ko god bi ga prvi put vidio, osjetio bi poštovanje prema njemu, a ko god bi se s njim družio i bolje ga upoznao, zavolio bi ga.” (Tirmizi) Ko god je srcem prihvatio da se druži sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, on ga je odgojio tako da je postao ugledan i poštovan.

El-Kajjum je jedno od Allahovih lijepih imena i zajedno sa lijepim imenom El-Hajj spominje se na tri mjesta u Kur’ani-kerimu.

Uzvišeni Allah u 255. ajetu sure El-Bekara poznatijem kao Ajetul-Kursijja, kaže: “Allah je, nema istinskog boga osim Njega. On je El-Hajj, El-Kajjum/Vječno Živi, Onaj o kojem sve opstoji.” (El-Bekara, 255)

Na početku sure Alu Imran, Uzvišeni Allah kaže: “Elif-lam-mim. Allah je, nema istinskog boga dostojnog obožavanja osim Njega. On je Vječno Živi, Onaj o kojem sve opstoji.” (Alu Imran, 1–2)

U suri Ta-ha Svevišnji kaže: “I pokorit će se sva stvorenja, te ponizno izgledati pred Vječno Živim, Onim o kojem sve opstoji, a onaj koji je činio nasilje, propast će.” (Ta-ha, 111)

Mudrost kur’anskih kazivanja ogleda se u uzimanju pouke: “U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni.” (Jusuf, 111)

Jedno od kur’anskih kazivanja jeste kazivanje o Karunu: “Karun je iz Musaova naroda bio, pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi. ‘Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!’, govorili su mu ljudi iz naroda njegova – i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine. ‘Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim’, govorio je on. A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili – a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti. I izađe on pred narod svoj u svom sjaju. ‘Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!’, govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu, ‘on je, uistinu, presretan.’ ‘Teško vama!’, govorili su učeni, ‘onome koji vjeruje i čini dobra djela bolja je Allahova nagrada, a bit će samo strpljivima pružena.’ I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći. A oni koji su ranije priželjkivali da su na njegovom mjestu, stadoše govoriti: ‘Zar ne vidite da Allah daje obilje onome od robova Svojih kome On hoće, a i da uskraćuje! Da nam Allah nije milost Svoju ukazao, i nas bi u zemlju utjerao. Zar ne vidite da nezahvalnici nikad neće uspjeti?’ Taj drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a oni koji se Allaha boje čeka sretan kraj. Onaj ko učini dobro djelo dobit će deseterostruku nagradu za njega, a onaj ko uradi zlo – pa, oni koji budu zlo radili bit će tačno prema zasluzi kažnjeni.” (El-Kasas, 74–84)

Svaka zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Allahov mjesec muharrem prvi je mjesec u hidžretskoj godini, i zadnji od tri sveta mjeseca koja dolaze zaredom: zul-ka’de, zul-hidže i muharrem, a redžeb dolazi poslije, zasebno. “Broj mjeseci u Allaha zaista je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta...” (Et-Tevba, 36)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Vrijeme se vratilo kao što je izgledalo na dan kada je Allah stvorio nebesa i Zemlju. Godina ima dvanaest mjeseci, a od njih su četiri sveta; tri dolaze jedan iza drugoga: zul-ka’de, zul-hidže i muharrem, te redžeb plemena Mudar, koji se nalazi između mjeseca džumadel-uhra i mjeseca ša’bana.” (Buhari i Muslim)

Svaka zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Ovo je treći i završni tekst u kojem govorimo o određenim blagodatima jutarnjeg i večernjeg zikra i propisima vezanim za njih, koji nam pomažu da na najpotpuniji način postignemo te blagodati.

Borba plemenitim Kur’anom protiv različitih kategorija neprijatelja vjere islama najbolja je i najefikasnija borba. Uzvišeni Allah nazvao je tu borbu “džihaden kebiran”, velikim džihadom: “Zato ne čini nevjernicima ustupke i Kur’anom se svim silama protiv njih bori.” (El-Furkan, 52). Štaviše, Uzvišeni Allah naredio je Svom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da se bori protiv nevjernika tim vidom borbe. Ova se borba realizira navođenjem neoborivih dokaza, opomena, prijetnji, odgovara koji se nalaze u plemenitom Kur’anu.

Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Ovo je drugi tekst u kojem govorimo o određenim blagodatima jutarnjeg i večernjeg zikra i propisima vezanim za njih, koji nam pomažu da na najpotpuniji način postignemo te blagodati.

Allahova jednoća, monoteizam, najvažniji je propis u vjeri islamu. Od svakog muslimana i muslimanke traži se da jedino obožavaju Allaha, da spoznaju Njegova lijepa imena i plemenita svojstva i Njegove radnje svojstvene samo Njemu, kao što je davanje života i smrti, opskrbe, upravljanje svijetom.

Mubarek mjesec ramazan, pored fikhskih propisa vezanih za njega, odlikuje se i obiluje obilježjima monoteizma, Allahove jednoće, i on je velika prilika da postač izađe iz mubarek mjeseca ramazana a da još više voli svoga Gospodara, veliča Ga, zahvaljuje Mu, pokorava Mu se i bolje Ga poznaje.

Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Jedno od Allahovih lijepih imena jeste i ime Es-Sadik. Ovo Allahovo lijepo ime spominje se samo jedanput u Kur’anu, u suri El-En’am, 146. ajetu i to u obliku množine, odnosno veličine. Uzvišeni Allah kaže: “Tako smo ih kaznili zbog njihovog nasilja, a uistinu Mi smo Istinoljubivi!”

Iz ovoga imena proizlazi svojstvo sidka – istinoljubivosti, istinitosti, koje se kao svojstvo Uzvišenog Allaha spominje u mnogim kur’anskim ajetima. Tako Uzvišeni Allah kaže: “Reci: ‘Istinu je rekao Allah!’” (Alu Imran, 95); “Allahovo obećanje je istina, a ko to istinitije govori od Allaha?!” (En-Nisa, 122)

Zikr je jedno od djela od kojih čovjek ima veliku korist. Uzvišeni Allah u mnogim je kur’anskim ajetima naredio vjernicima da Ga spominju, da Ga se sjećaju i pohvalio je najljepšom pohvalom sve one koji budu ustrajavali na tom putu. Uzvišeni Allah kaže: “O vi koji vjerujete, mnogo spominjite Allaha!” (El-Ahzab, 41); “...i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio!” (El-Ahzab, 35) Iz navedenih ajeta razumijemo da je Uzvišeni Allah naredio vjernicima da Ga se mnogo sjećaju, jer je vjernik u velikoj potrebi za Allahom i Njegovom nagradom, milošću i oprostom.

Jedno od Allahovih lijepih imena jeste i ime El-Muhejmin. U Allahovoj knjizi, Kur’anu, Allahovo lijepo ime El-Muhejmin spominje se samo jedanput. Tako Uzvišeni Allah kaže: “On je Allah – nema drugog boga osim Njega – Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostataka, Onaj koji svakog obezbjeđuje, Onaj koji nad svim bdi, Silni, Uzvišeni, Gordi; hvaljen neka je Allah, On je vrlo visoko iznad onih koje Mu smatraju ravnim.” (El-Hašr, 23)

Ljepota života ogleda se u spoznaji Uzvišenog Allaha. Pitanja koje se sama po sebi nameću jesu: Šta je to čovjek spoznao ako nije spoznao svoga Gospodara? Kakav je život živio? Kako se duša uzdizala bez Njega?

Uzvišeni Allah je najveća istina i svaka druga istina ne bi bila stvarna bez Njega. Vjerujemo u Allaha i ubijeđeni smo u Njega kao da Ga vidimo, obožavamo Ga kao da Ga vidimo i znamo da nas samo On može uvesti u Džennet i spasiti Vatre užarene.

U prošlom broju bilo je riječi o sekti haridžija nakon ubistva Alije, radijallahu anhu, koja se razvila u sektu sa određenim zabludjelim ubjeđenjima, metodama i praksama koje su uz određena prilagođavanja, modifikacije i evoluciju bila i ostala prisutna do današnjeg vremena, bilo da se radi o njihovom maloumništvu, neznanju, njihovom odnosu prema neistomišljenicima, smatrajući ih nevjernicima, posebno njihovom odbacivanju učenjaka, kao i njihovom stalno razilaženju i cijepanju. Na primjeru haridžijske sekte el-ezarika ova ubjeđenja došle su do izražaja, kao i njihova maloumna razrada tih zabluda, bilo u pogledu proglašavanja nevjernika onoga ko ne učini hidžru njima, ili se ne slaže s njima, gnusna pravila tevbe od ovih navodnih djela nevjerstva i širka. Također istakli su se i u pogledu još jedne karakteristike specifične svim haridžijskim sektama, a to je krvoproliće, bez ikakvih izuzetaka, nad nedužnima. Učenjaci, velikani i prvaci ummeta upozoravali su na njih, razotkrivali njihove zablude, ali takva je priroda tih zabluda, da ko lahko u njih upadne, teško se iz njih izvuče, ko se zadoji na izvorima smutnji i zabluda, takav će se teško zadovoljiti i smiriti sa Kur’anom i sunnetom, neće osjetiti spokoj i uvijek će tražiti nešto više, nešto mimo Kur’ana i sunneta.

Jedno od Allahovih lijepih imena jeste i lijepo ime El-Mutekebbir, koje se u Kur’anu spominje jedanput i to u riječima Uzvišenog Allaha: “On je Allah – nema drugog boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostataka, Onaj koji svakoga osigurava, Onaj koji nad svim bdi, Silni, Onaj kojem se sve potčinjava, Gordi. Hvaljen neka je Allah, On je vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njemu ravnim!” (El-Hašr, 23)

Opće je poznato da postoje dva redoslijeda kur’anskih sura i ajeta: redoslijed prema objavljivanju ajeta Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i redoslijed sura i ajeta u Mushafi. Prvi redoslijed je povezan s povodom objave, s događajima iz života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba, radijallahu anhum, a drugi je znatno drugačiji, drugačiji do te mjere da se prvi objavljeni ajeti nalaze u posljednjem džuzu, a posljednje objavljeni ajeti u 6. džuzu.

Ovdje se nameće pitanje: Zašto sure Kur’ana nisu poredane prema redoslijedu po kojem su objavljene?! I ovaj drugi redoslijed, trenutni u Mushafu, je Božija objava. Redoslijed kakav je Allah, dželle šanuhu, objavio svom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Ova ključna informacija upućuje nas na postojanje Božije mudrosti, Njegovog nadnaravnog djela i u ovom segmentu Objave.

Jedno od Allahovih lijepih imena jeste i El Džebbar. Ovo Allahovo lijepo ime spominje se jedanput u Kur’anu, u suri El Hašr: “On je Allah – nema drugog boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostataka, Onaj koji svakoga osigurava, Onaj koji nad svim bdi, Silni, Onaj kojem se sve potčinjava, Gordi. Hvaljen neka je Allah, On je vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njemu ravnim!” (El-Hašr, 23.)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na ruku‘u i na sedždi govorio je: “Subhane Zil-džeberuti vel-melekuti vel-kibrijai vel-azame/Neka je slavljen vlasnik džebberuta...” (Ebu Davud i Nesai.)

U arapskom jeziku El-Džebbar ima značenje: onoga koji sve sebi potčinjava na ono što on hoće, onaj koji pomaže druge u nevolji i siromaštvu pa ih opskrbljuje i čini imućnim, onaj koji je snažni, veliki i uzvišeni, onaj koga niko ne može poniziti niti sebi potčiniti

Svaka zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, Koji je poslao Poslanika Svoga, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, s Uputom i vjerom Istine da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan Svjedok! Neka je salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Uzvišeni Allah daje iz Svoje mudrosti da se dese određene stvari pa i loše, da bi se iz njih uzela pouka i nauk za one koji dolaze poslije, ili da neki zarade spram svojih postupaka u određenim kušnjama velike nagrade kod Njega ili zasluženu kaznu.

Razne vidove prevare i obmane koristili su smutljivci, da bi na kraju ubili plemenitog ashaba, halifu i predvodnika svih muslimana, Osmana, Allah bio sa njim zadovoljan, izazvavši pri tome veliku smutnju i strah među muslimanima. Iz toga nemira i zla rodila se sekta haridžija, samoobmanutih pokvarenjaka i smutljivaca. Istih onih koji su pokrenuli fitnu i ubili Osmana, koji su već dokazali da neprezaju ni od čega sve u ime 'istine', istine koju jedino oni mogu predstavljati i tumačiti. Alija, Allah bio sa njim zadovoljan, im nije valjao iako su njega htjeli za halifu. Okrenuli su se i protiv njega i svih koji nisu bili sa njima, tj. protiv svih muslimana. Podsticali su ljude protiv Alije, radijallahu anhu, što je našlo plodno tlo kod nekih bolesnih srca, počinili su mnoge zločine, misleći da rade Allahu ugodna djela, zločine koji do tad nisu zabilježeni. Skupina koju su okupili odvojila se u mjesto Nehrevan u Iraku, Alija, Allah bio sa njim zadovoljan, svim propisanim metodama pokušao je odvratiti ih od njihovih zabluda. Ali, oni su bili čvrsto ubijeđeni da su na pravome putu, Aliji, nije preostalo ništa drugo nego da ih suzbije vojnim putem, u čemu je i uspio Allahovom dozvolom.

Jedno od Allahovih lijepih imena jeste i El-Hakk. Ovo lijepo ime spominje se u Kur’ani-kerimu na deset mjesta. Uzvišeni Allah kaže: “Neka je uzvišen Allah, Vladar, Istiniti” (Ta-Ha, 114); “To vam je Allah, naš Gospodar Istiniti, a šta je poslije istine osim zabluda, pa kuda se onda okrećete?” (Junus, 32); “To je zbog toga što je Allah Istiniti, a oni koje oni dozivaju mimo Njega su laž” (El-Hadždž, 62).

Kada čovjek umre, tada ili uživa ili se kažnjava. Uživanje ili kaznu osjeća svojom dušom i tijelom. Za tu kaznu ili uživanje kaže se kaburska kazna ili kabursko uživanje. Međutim, svaki onaj koji umre, pa makar i ne bio ukopan u kabur – bio spaljen, potopljen, ili rastrgan od zvijeri –također će uživati ili biti kažnjen. Kada bi se čovjek objesio na grani visokog stabla i ostao tako danima na vjetru, njegovo tijelo i duša osjetili bi kaznu koja im je određena. Kada bi dobri čovjek, vjernik, bio ubijen i bačen u duboku jamu ispunjenu vatrom, njegovo tijelo i duša osjetili bi uživanje koje im je i određeno. Dakle, riječ je o kazni i nagradi u berzehu – životu između dunjaluka i ahireta, ali se često upotrebljava termin kaburska kazna ili uživanje zbog toga što se većina ljudi, nakon smrti, ukopava u kabur.

Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, koji je poslao Svoga poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, s Uputom i vjerom Istine da bi je uzdigao iznad svih vjera! Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Uzvišeni Allah daje iz Svoje mudrosti da se dese određene stvari, pa i loše, da bi oni koji dolaze poslije uzmu pouku, ili da neki, srazmjerno svojim postupcima, u određenim kušnjama dobiju velike nagrade kod Njega ili zasluženu kaznu.

U nekoliko prvih tekstova ukazali smo na to kako se odvijao početak prve fitne, razne vidove prevare i obmane koje su koristili smutljivci, da bi na kraju ubili plemenitog ashaba, halifu i predvodnika svih muslimana, Osmana, radijallahu anhu, izazvavši pri tome veliku smutnju i strah među muslimanima. Iz tog nemira i zla rodila se sekta haridžija, samoobmanutih pokvarenjaka i smutljivaca, istih onih koji su pokrenuli fitnu i ubili Osmana, koji su već dokazali da ne prezaju ni od čega. Alija, radijallahu anhu, nije im valjao iako su njega htjeli za halifu. Okrenuli su se i protiv njega i svih koji nisu bili sa njima, tj. protiv svih muslimana, jer su razvili svoja ubjeđenja zasnovana na pogrešnom tumačenju tahkima –suđenja po Allahovom zakonu, propisa hidžre, propagirajući odvajanje od muslimana, tekfir, proglašavajući ashabe, prije svih Osmana, Aliju, Muaviju, radijallahu anhum, i sve koji su bili sa njima – nevjernicima i također posljedično tome dozvoljavajući skrnavljenje njihove časti, imetka, i njihovo ubijanje, čak su bili su ubijeđeni da je obaveza borba protiv njih i njihovo ubijanje. Podsticali su ljude protiv Alije, radijallahu anhu, što je našlo plodno tlo kod nekih bolesnih srca, da bi se skupina koju su okupili odvojila u mjesto Nehrevan u Iraku, odlučna da uradi svim muslimanima ono što su uradili Osmanu, radijallahu anhu.

Jedno od mnogobrojnih Allahovih lijepih imena jeste i ime El-Hajj. Ovo Allahovo lijepo ime spominje se u Kur’anu na pet mjesta. Na tri mjesta spominje se zajedno uz Allahovo lijepo ime El-Kajjum, se dok na ostala dva mjesta spominje samostalno.

Tako Uzvišeni Allah u 255. ajetu sure El-Bekara, poznatijem kao Ajetul-Kursijja, kaže: “Allah je, nema istinskog boga mimo Njega. On je El-Hajj, El-Kajjum, On je Živi, Vječni.” (El-Bekara, 255) Zatim, odmah na početku sure Alu Imran, kada Uzvišeni Allah kaže: “Elif-lam-mim. Allah je, nema istinskog boga dostojnog obožavanja mimo Njega. On je Živi i Vječni.” (Alu Imran, 1–2) I treće mjesto jeste u suri Ta-ha kada Svevišnji kaže: “I pokorit će se sva stvorenja, te ponizno izgledati pred vječno Živim i Onim o kome sve opstoji, a onaj koji je činio nasilje, propast će.” (Ta-ha, 111)

Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, koji je poslao Svoga poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, s Uputom i vjerom istine da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan svjedok! Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Uzvišeni Allah daje iz Svoje mudrosti da se dese određene stvari, pa i loše, da bi se iz njih uzela pouka i nauk za one koji dolaze poslije, ili da neki, u zavisnosti od toga kako postupe u određenim kušnjama, zarade velike nagrade kod Njega ili zasluženu kaznu.

U prošlim brojevima govorili smo o početku fitne. Smutljivci su koristili razne vidove prevare i obmane, pretvarali su se da su pošli na hadž, pokušali su zavaditi ashabe, krivotvorili njihova pisma i mnoge druge spletke. Kad sve to nije dalo efekat koji su očekivali, odlučili su da okončaju svoje namjere ubistvom Osmana, radijallahu anhu, trećeg pravednog halife. Opkolili su kuću Osmana, nametnuli mu potpunu izolaciju, zastrašujući tako sve stanovnike Medine. Grupa uglednih ashaba i njihovih sinova predložila je da svojim životima brane halifu, ali Osman, radijallahu anhu, nije dozvolio da zbog njega bude ubijen ijedan musliman, pa makar on i sam bio ubijen. To se na kraju i desilo, smutljivci su, u Medini, na svetoj zemlji, u svetom mjesecu zul-hidže, nekoliko dana nakon Bajrama, ubili časnog i plemenitog ashaba, dvostrukog zeta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Obožavanje Uzvišenog Allaha ne veže se samo za određeno vrijeme kao što je mjesec ramazan. Allah je Gospodar svih ostalih mjeseci, vlasnik našeg života i smrti i naše konačnice na onome svijetu.

Na ovu činjenicu veoma je lijepo i jednostavno ukazao Ebu Bekr, radijallahu anhu, koji je, kada je umro Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko je obožavao Muhammeda, pa zaista je Muhammed umro, a ko je obožavao Allaha, pa zaista je Allah živ i On ne umire.” (Buhari)

U ovom broju govorimo o tome da li su četverica imama bili tek predvodnici fikhskih škola koje nije obavezno slijediti u akaidskim pitanjima, ili su oni imami i u akaidu, postoje li razlike u osnovama vjerovanja kod četverice imama. U ovom dijelu odgovor ćemo pokušati dati kroz izlaganje stavova imama o pitanju Kur’ana, kadera, imana, ashaba, i raspravljanja u vjeri i filozofiji.

Sa’d b. Ebu Vekkas, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ti nećeš potrošiti nešto želeći time Allahovo lice, a da za taj trošak nećeš biti nagrađen, pa čak i za zalogaj koji staviš u usta svojoj supruzi.”

Svaka kur’anska naredba o dovi, kao što su, naprimjer, zabrana upućivanje dove nečemu mimo Allaha ili pohvala onih koji upućuju Allahu dovu, obuhvata dovu mesele i dovu ibadet. Dova mesele znači da se dova riječima uputi Allahu, a dova ibadet obuhvata svaki vid ibadeta.

Ovo pravilo korisno je svakom čitaocu Kur’ana. Jer, većina ljudi prilikom čitanja ili slušanja riječi dova, misli samo na dovu mesele i ne smatraju da izraz dova obuhvata svaki vid ibadeta.

Od dokaza dove ibadeta su Allahove riječi: “Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me (uputite dovu) i zamolite, Ja ću vam se odazvati! ...’” (El-Mu’min, 60), tj. odazvat ću se u pogledu onoga što tražite od Mene i primit ću vaša djela. A u nastavku ajeta rekao je: “Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju (ibadete) – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.” (El-Mu’min, 60) Uzvišeni Allah u ajetu je dovu nazvao ibadetom, jer onaj koji upućuje dovu riječima, traži svojim riječima i jezikom, a onaj koji obožava Allaha, traži od svoga Gospodara kabul, prihvatanje, nagradu i oprost grijeha sa svojim stanjem ibadeta, a ne riječima. Ukoliko bi vjernika koji obožava Allaha upitao šta želi sa svojim namazom, postom, obavljanjem hadža, izvršavanjem obaveza prema Allahu i Njegovim stvorenjima, odgovorio bi da time želi zadovoljstvo svoga Gospodara, Njegovu nagradu i bezbjednost od Njegove kazne. Zbog toga je nijet (namjera) uvjet ispravnosti djela i njihove potpunosti. Uzvišeni Allah rekao je: “Klanjate se zato Allahu, iskreno Mu ispovijedajući vjeru...“ (El-Mu’min, 14), tj. budite iskreni u svom traženju od Allaha i djelima dobročinstva i pokornosti.

Es-Subbuh je jedno od Allahovih lijepih imena. Ovo Allahovo lijepo ime ne spominje se u Kur’anu, ali se spominje u hadisima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a jedan od tih hadisa jeste hadis Abdullaha b. Šihhira u kojem se navodi da ga je Aiša, radijallahu anha, obavijestila kako bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na rukūu i sedždi govorio: “Subbuhun, Kuddusun, Rabbul-melaiketi ver-Ruhi! – Ja rukū i sedždu činim Slavljenom, Svetom, Gospodaru melekā i Džibrila!” (Muslim)

Vrijednost svake nauke ogleda se u vrijednosti onoga što ta nauka izučava. Akida je najvrednija nauka jer govori o Gospodaru svjetova, Allahu, dželle šanuhu. Prenosi Ebu Muti el-Hakem b. Abdullah el-Belhi da je imam Ebu Hanifa, neka je Allah zadovoljan njime, upitan o tome koji je najbolji fikh – razumijevanje vjere, pa je rekao: “Najbolji fikh je da čovjek nauči vjerovanje u Allaha...” (El-Fikhul-ebsat)

Najbolja generacija muslimana jesu oni koji su vidjeli Poslanika, alejhis-selam, i živjeli uz njega, dijelili s njim radost i tugu koje su pratile poslaničku misiju, neposredno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, učili ajete dok su objavljivani, kao i hadise, i pomno pratili njegove postupke i u stopu ga slijedili, i na koncu sve to nama u nasljedstvo ostavili.

Prve generacije muslimana, ashabi i tabiini, neka je Allah njima zadovoljan, brinuli su, uz prakticiranje vjere, o tome da se ono što su naučili decidno prenese budućim pokoljenjima. U tom periodu dolazi do podjele naučnih disciplina. Nastaje hadiska nauka, nauka o fikhu, tefsiru... Svojim trudom u izučavanju i pojašnjavanju vjerskih propisa istakli su se mnogi učenjaci i nastale su fikhske škole od kojih su neke u međuvremenu iščezle, poput škole imama Evzaija koji je imao mnoštvo sljedbenika.

Istihara-namaz široko je prihvaćen među muslimanima, međutim, često se prakticira na pogrešne načine i u pogrešnom obliku, čemu doprinosi i razvoj komunikacijskih sredstava, prije svega interneta, na kojima se plasiraju pogrešne upute u pogledu obavljanja istihara-namaza. U hadisima koje bilježi Buhari precizno se, sveobuhvatno i jezgrovito govori o utemeljenosti istihara-namaza, pojašnjava se način obavljanja ovog ibadeta i navodi se dova koju klanjač treba proučiti tom prilikom. Naravno, postoje i drugi hadisi o istihari, međutim, oni se nalaze na stepenu slabih – daif hadisa, za koje ne možemo kazati da su preneseni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U nekima od tih hadisa navodi se da se klanja namaz, ali se ne navodi istihara-dova, u drugima se navodi dova, ali je izostavljen namaz, a u nekima se ne navode ni dova ni namaz.

Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počinjao je odgoj ashaba jednim velikim načelom i prioritetom u islamu, a to načelo ogleda se u pozivu u ispravno vjerovanje, tevhid, monoteizam, da se samo i jedino Allah obožava i da Mu se ne pripisuje sudrug. Čovjekov uspjeh na dunjaluku i ahiretu uvjetovan je ispravnim vjerovanjem, zato je ovo bio prioritet odgoja. Primjeri kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozivao ljude u islam ukazuju na prethodno spomenuti temelj. U nastavku teksta spomenut ćemo određene događaje.

Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao je Ebu Bekra es-Siddika, radijallahu anhu, u islam sljedećim riječima: “O Ebu Bekre! Zaista sam ja Allahov poslanik i vjerovjesnik. Poslao me je da dostavim Njegovu poslanicu. Pozivam te Allahu sa istinom, a tako mi Allaha, On je istina. Pozivam te Allahu Jedinom, koji nema sudruga. I ne obožavaj ništa mimo Njega. Prijateljstvo sa onima koji Mu se pokoravaju ispoljava se zbog njihove pokornosti Njemu”, a potom mu je proučio ajete iz Kur’ana. Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije pobjegao niti negirao rečeno, već je odbacio lažna božanstva i primio islam, postao mu’min. (Ibn Kesir, Sira Nebevijje, i Muhammed b. Ishak, Sijeru ve megazi)

Dr. Muhammed Jusri, egipatski učenjak, u svom djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, na koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. Slijedi poglavlje koje govori o vjerovanju u Allahove poslanike i o posebnostima Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

● U ruknove – temeljne komponente islamskog vjerovanja, ubraja se i vjerovanje u Allahove vjerovjesnike i poslanike, te ubjeđenje da su oni najodabranija Allahova stvorenja. Cjelokupna vjera islam utemeljena je na čvrstom uvjerenju da je vjerovjesništvo Allahovih poslanika nepobitna istina.

● Svaki je pojedinac obavezan vjerovati u sve Allahove poslanike općenito, a u one koji su imenovani u Kur’anu pojedinačno.

● Poreći ili uznevjerovati u samo jednog od njih, isto je kao poreći ili uznevjerovati u sve njih.

● Vjerovjesništvo prethodi poslanstvu, a i jedno i drugo isključivo je dar od Uzvišenog Allaha, tj. ono se ne stječe zaslugama. Svaki je poslanik ujedno i vjerovjesnik, a svaki vjerovjesnik nije poslanik.

Jedno od Allahovih lijepih imena jeste i ime El-Hadi. Ovo Allahovo lijepo ime spominje se na dva mjesta u Kur’anu. Uzvišeni Allah kaže: “Isto tako smo Mi dali da svakom vjerovjesniku nevaljalci neprijatelji budu. A tebi je Gospodar tvoj dovoljan vodič i pomagač!” (El-Furkan, 31); “A doista je Allah Taj koji upućuje vjernike na Pravi put.” (El-Hadždž, 54)

On je Taj koji sve upućuje na ono što hoće: “Gospodar naš je Onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi, uputio.” (Ta-ha, 50)

Jedno od Njegovih svojstava je da upućuje koga hoće na Pravi put: “Allah sve ljude poziva u Kuću spasa, ali na Pravi put upućuje koga hoće.” (Junus, 25)

Uvaženi učenjak i mufesir Abdurrahman Sa’di, Allah mu se smilovao, u svojoj knjizi Kavaidu hisan mutealliketu bi tefsiri Kur’an spomenuo je niz pravila koja čitaocu tefsira olakšavaju tumačenje i razumijevanje Kur’ana. Pravila koja ćemo spomenuti jesu tri temelja vjerovanja: tevhid – monoteizam, poslanstvo i ahiret. Autorov način pisanja putem pravila, zahtijeva od čitaoca teksta temeljito i pažljivo čitanje.

U svom djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak dr. Muhammed Jusri, na sažet način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. Slijedi poglavlje o osobinama Allahovih poslanika i naših dužnosti prema njima.

Uzvišeni Allah dao je iz Svoje mudrosti da ashabi, najbolja generacija, budu izloženi svim vidovima kušnji i nedaća, da bi oni koji dolaze poslije njih uzeli iz toga pouku i nauk za sebe. Kur’ansko-hadiski tekstovi, koje smo spomenuli u prošlom broju, ukazuju na to da su se određene fitne – smutnje neminovno morale se desiti, čak i u vrijeme najboljih ljudi, da se vidi do čega mogu dovesti male grupe maloumnika i neznalica.

U prošlom broju napravili smo uvod kako je došlo do prve fitne u ummetu, tj. šta je sve prethodilo ubistvu trećeg pravednog halife Osmana b. Affana. Rekli smo da su se 34. godine po Hidžri počele širiti glasine čiji je pokretač bio čovjek po imenu Abdullah b. Sebe, koji je formalno primio islam i to na početku hilafeta Osmana, radijallahu anhu. Putovao je od mjesta do mjesta, od pokrajine do pokrajine, kako bi širio otrovne ideje i laži o islamu. Otišao je u Egipat i tražio ljude koji će slušati njegove zablude, a ako bi se na njegovo sjeme zablude neko odazvao, onda bi mu tu zabludu hranio i jačao. Također, u Basri i Kufi našao je pristalice, u Šamu nije našao pristalice. Govorio bi: “Kako je moguće da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bez obzira na to što je posljednji poslanik, ne ostavi oporuku o nasljedniku? On je pečat vjerovjesnika, a Alija, radijallahu anhu, pečat je oporučenika.”

Vrlo malom broju muslimana koji žive na našim prostorima poznata je prava važnost i vrijednost Kudsa, odnosno Jerusalema, i džamije El-Aksa, odnosno Mesdžidul-aksaa koji se nalazi u Kudsu, a još manjem broju poznata je vrijednost njegove blagoslovljene okoline, koja se od davnina zove Šam. Nemoguće je pobrojati sve odlike Šama u jednom tekstu, pa ćemo se zadržati samo na vrijednostima i odlikama Kudsa.

Nevolje koje čovjeka pogađaju u životu predstavljaju izazov i ispit izdržljivosti i strpljenja, a još se teže podnose i prevazilaze ako ih čovjek ne proživljava kroz vjeru, oslanjajući se na svoga Gospodara. Svaki sin Ademov mora biti iskušan na ovome svijetu, bio on vjernik ili nevjernik, i to je pravilo ovoga života.

Međutim, vjernik zna da su nedaće ustvari ispit za njega i pokazatelj Allahove ljubavi prema njemu. Te nevolje su u obliku lijeka koji je gorak i ne godi čovjeku, ali ga liječi i popravlja njegovo stanje, tako da na kraju ima lijepu završnicu.

Rekao je Fadl b. Sehl: “Zaista se u nevoljama kriju blagodati koje razumna osoba ne smije zanemariti, kao što je brisanje grijeha, obilna nagrada, buđenje iz nemara, vrednovanje blagodati koju je izgubio i vraćanje pokajanju.”

Allahovo lijepo ime El-Vekil spominje se na četrnaest mjesta u Kur’anu. Uzvišeni Allah kaže: “I ti se osloni na Allaha i dosta ti je Allah kao vekil” (El-Ahzab, 3); “Allah je Stvoritelj svega i On je nad svim vekil” (Ez-Zumer, 62); “Onima kojima, kada su im ljudi rekli: ‘Doista se drugi iskupljaju protiv vas pa ih se bojte’, njihov iman se povećao i rekli su: ‘Dovoljan je nama Allah i divan li je On vekil.’” (Ali Imran, 173)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno je ukazao na propisanost klanjanja istihara-namaza i u vezi s tim bilježe se i vjerodostojni hadisi, ali i slabi i izmišljeni hadisi. Jedan od vjerodostojnih hadisa u kojem se potvrđuje utemeljenost istihara-namaza jeste hadis koji bilježi Buhari u svom Sahihu. Džabir b. Abdullah kazuje: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao nas je istihara-namazu za svaku priliku kao što nas je podučavao i kur’anskim surama. Govorio je: ‘Kada neko od vas htjedne nešto uraditi, neka klanja dva rekata dobrovoljnog namaza, a zatim neka prouči dovu: ‘Allahu moj, od Tebe tražim dobro Tvojim znanjem i odredi mi ga Svojom moći. Podari mi nešto od Svoje velike dobrote, jer Ti sve možeš, a ja ne mogu; Ti sve znaš, a ja ne znam! Ti si Poznavalac skrivenih tajni. Allahu moj, ako je, prema Tvome znanju, ova stvar dobra za mene, moju vjeru, za moju sadašnjost i budućnost (ili je rekao: za mene na dunjaluku i ahiretu), onda mi omogući da se dogodi, olakšaj mi je i podari mi bereket u njoj! A ako je, pak, prema Tvome znanju, ova stvar loša za mene, za moju vjeru, za moju sadašnjost i budućnost (ili je rekao: za mene na dunjaluku i ahiretu), onda je otkloni od mene, odvrati mene od nje, i odredi dobro za mene gdje god se nalazilo i učini da budem zadovoljan Tvojom odredbom!’”, pa je rekao: “A zatim neka spomene svoju potrebu.”

Uzvišeni Allah kaže: “I čuvajte se iskušenja (smutnje) koja neće pogoditi samo one među vama koji su zulum činili.” (El-Enfal, 25)

Huzejfa b. Jeman, radijallahu anhu, kazuje: “Svijet je zapitkivao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o dobru, a ja sam, bojeći se da me ne zadesi, pitao o zlu, rekavši: ‘Allahov Poslaniče, mi smo bili u neznaboštvu i zlu, pa nas je Uzvišeni Allah počastio ovim dobrom. Hoće li poslije ovog dobra biti kakvog zla?’ ‘Hoće’, odgovorio je on. ‘A hoće li poslije tog zla biti kakvog dobra?’, upitao sam ponovo. ‘Hoće’, odgovorio je, dodavši: ‘Tada će biti dehan.’ ‘A dehan, šta je to?’, upitao sam. ‘To je skupina’, reče on, ‘koja upućuje ne obazirući se na moju uputu; neka će im djela biti dobra, a neka pokuđena.’  ‘A hoće li poslije tog dobra opet biti kakvog zla?’, upitao sam ponovo. ‘Hoće’, odgovorio je, ‘pozivači na vratima Džehennema. Ko im se bude odazvao, bacit će ga u njega.’ ‘Allahov Poslaniče’, rekoh, ‘opiši nam ih!’ ‘Oni su iz naše sredine i govore našim jezikom!’, odgovori on. ‘A šta mi naređuješ da činim ako me to zadesi?’, upitao sam ponovo. ‘Drži se zajednice muslimana i njihovog vođe (imama)!’, odgovori on. ‘A ako ne bude ni zajednice ni vođe?’, upitao sam. ‘Drži se daleko od svih tih skupina, pa makar zubima morao zagristi stablo, i tako sve dok te ne zadesi smrt!’, odgovori on.” (Buhari i Muslim)

U svom djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak, dr. Muhammed Jusri, na sažet i koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. Slijedi poglavlje o vjerovanju sljedbenika ehli-sunneta u pogledu dave – pozivanje u islam, institucije naređivanja na dobro i odvraćanja od zla i u pogledu džihada – borbe na Allahovom putu.

Svakodnevno možemo primijetiti da su mnogi ljudi frustrirani i to ne samo oni koji su u teškoj materijalnoj situaciji ili koji su bolesni, već i oni kojima su podarene obilne blagodati kojih, nažalost, nisu ni svjesni. Tome uveliko doprinose mediji koji ciljano šire negativne informacije te na taj način zastrašuju ljude, šire depresiju i negativizam dovodeći društvo u stanje apatije i bezvoljnosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je optimizam, a na pitanje šta je to optimizam rekao je: “Lijepa riječ” (Buhari i Muslim). Stoga je važno ohrabrivati ljude, motivisati ih i širiti pozitivne informacije. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko kaže: ‘Ljudi su upropašteni’, on je najveća propalica” (Muslim). Jasno se vidi iz ovog primjera da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio širenje pesimističnih i negativnih informacija koje loše utječu na društvo i zajednicu.

 Jedno od Allahovih lijepih imena jeste i ime El-Varis. Ovo lijepo ime Uzvišenog Allaha spominje se u Kur’anu na tri mjesta i na svakom od tih mjesta spominje se u množini.

Kaže Svevišnji: “I zasigurno Mi oživljavamo i usmrćujemo i Mi ćemo biti nasljednici!” (El-Hidžr, 23)

 “Gospodaru, ne ostavljaj me sama, bez potomka, a Ti si najbolji nasljednik!” (El-Enbija, 89)

 “A koliko smo Mi sela i gradova uništili čiji su stanovnici u životu obijesni bili! Eno domova njihovih, malo ko, poslije njih, navrati u njih. Mi smo ih naslijedili!” (El-Kasas, 58)

I spominje se jedanput u aktivnom obliku, tj. kao svojstvo Uzvišenog Allaha da će On naslijediti Zemlju i sve što je na njoj: “Doista ćemo Mi naslijediti Zemlju i sve što je na njoj!” (Merjem, 40)

Ibn Džerir et-Taberi, rahimehullahu teala, rekao je: “Mi ćemo naslijediti Zemlju i ono što je na njoj kada dođe vrijeme za to da usmrtimo sve pa niko mimo Nas ne ostane živ.” (Džamiul-bejan)

Istinski obožavati svoga Uzvišenog Gospodara, obaveza je svakog stvorenja, a to podrazumijeva ispoljavati ljubav prema Njemu, osjećati strah od Njegove kazne i nadati se Njegovoj milosti. Istinski Allahovi robovi žive u nadi da će se na Sudnjem danu Milostivi smilovati vjernicima koji su na ovome svijetu živjeli tražeći Njegovo zadovoljstvo. Ljubav prema Allahu, osjećaj straha od Allahove kazne i nada u Njegovu milost, tri su uvjeta koja se moraju ispuniti da bi robovanje Allahu bilo potpuno.

Ko bude obožavao Allaha samo preko ljubavi, dopustit će sebi da se oslobodi mnogih šerijatom propisanih obaveza. Upravo to su uradile određene skupine smatrajući se jednom od privilegovanih skupina kod Allaha, pa su sami sebe oslobodili mnogih vjerskih obaveza, a neki od njih i temelja ove vjere, kao što su namaz, post i drugi ibadeti. Ispravna ljubav prema Allahu mora da podstakne i motivira vjernika da Mu se još više približava i poveća njegovo vjerovanje u Njega i čežnju za Njim.

S druge strane, ko bude obožavao Allaha samo kroz strah, bojati se da će takav sam sebi veoma otežati vjeru i da će se jednog dana probuditi u vjeri koja će mu postati teška i neće se moći nositi sa njom, pa će ga ona na kraju savladati. Obično ovakva vrsta vjernika ne samo da sebi otežava vjeru nego je otežava i sužava i drugima, što nekada vjernika dovodi do veoma teških i bezizlaznih situacija. Uzvišeni Allah otvorio mu je mnoga vrata, ali ih on zbog žestine koju je sam sebi nametnuo ne vidi.

Odabir i ustoličenje vrhovnog vođe svih muslimana kolektivna je obaveza ummeta, a na tu obavezu ukazuju Kur’an, sunnet i konsenzus sljedbenika sunneta. Imamet je vrsta ugovora između ummeta, tj. svih muslimana i imama – vođa i predvodnika, čiji je primarni cilj uspostava hilafeta utemeljenog na principima vjerovjesništva, kako bi se očuvala vjera, ali i regulirala ovosvjetska pitanja i interesi. Vrhovni imam – halifa bira se na nekoliko načina: konsenzusom muslimana, odabirom i prisegom koju mu daju ugledne i mjerodavne ličnosti iz različitih branši i profesija koje predstavljaju sve muslimane, ukoliko halifa lično postavi svoga nasljednika, ako silom, tj. pučem, dođe na vlast, a potom se muslimani slože i prihvate ga kao halifu. 

Allahov je odredio da sve što živi mora i da nestane sa ovog dunjaluka. Sve živi do određenog roka, i prolazi, samo ostaje Uzvišeni Allah:

“Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj (lice Gospodara tvog), Veličanstveni i Plemeniti...” (Er-Rahman, 26–27)

“Svaki narod ima svoj kraj, i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati.” (El-A’raf, 34)

“Reci: ‘Sam od sebe ne mogu nikakvu štetu otkloniti, a ni neku korist sebi pribaviti; biva onako kako Allah hoće! Svaki narod ima konac, i kad konac njegov dođe – ni za tren ga neće moći ni odložiti ni ubrzati.’” (Junus, 49)

“Kad bi Allah ljude zbog grijeha njihovih kažnjavao, ništa živo na Zemlji ne bi ostavio, ali On ih do roka određenog ostavlja, i kad rok njihov dođe, ni za tren ga jedan ne mogu ni odgoditi ni ubrzati.” (En-Nahl, 61)

Nestat će i ona Njemu najdraža stvorenja. Tako je On, uzvišen neka je, objavio našem Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, da će i on, umrijeti: “Ti ćeš, zacijelo, umrijeti, a i oni će, također, pomrijeti, i poslije, na Sudnjem danu, pred Gospodarom svojim ćete se jedan s drugim prepirati.” (Ez-Zumer, 30–31)

U komentaru ovog ajeta: “Mi znamo šta će od njih zemlja oduzeti, u Nas je Knjiga u kojoj se sve čuva” (Kaf, 4), imam Kurtubi u svom tefsiru kaže: “Potvrđeno je da zemlja ne jede tijela vjerovjesnika, evlija (Allahu posebno drage osobe) i šehida. Allah je zabranio zemlji da jede njihova tijela, kao što smo to već pojasnili u knjizi Et-Tezkire.”

U jednom poznatom hadisu koji govori o Sudnjem danu, a koji prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjava da će cijelo čovjekovo tijelo istruhnuti, osim repnjače: “Između dva puhanja je četrdeset.” Prisutni upitaše Ebu Hurejru: “Četrdeset dana?” “Odbijam to kazati” , odgovori on. “Četrdeset godina?”, opet ga upitaše. “Odbijam to kazati”, odgovori on. “Četrdeset mjeseci?”, upitaše ga ponovno, a on opet odgovori: “Odbijam to kazati.” Potom nastavi, kazivajući hadis: “Sve će od čovjeka nakon smrti istruhnuti izuzev trtične kosti iz koje će stvorenja ponovno biti sastavljena. Potom će Allah s nebesa spustiti kišu, nakon koje će ljudi nicati kao što niče rastinje.” (Buhari i Muslim).

Znači, cijelo čovjekovo tijelo će istruhnuti osim onog dijela iz kojeg će na Sudnjem danu biti ponovo sastavljen.

Jedno od Allahovih lijepih imena jeste i ime El-Muhsin, ali se u Kur’anu ne spominje kao ime, nego kao uzvišena osobina Allaha, i to u riječima: “...i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio.” (El-Kasas, 77)

Međutim, ovo Allahovo lijepo ime spominje se u hadisima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada sudite, budite pravedni, a kada govorite, govorite lijepe riječi, doista je Allah Muhsin i voli ihsan.” (Ibn Adijj, El-Kamil; Albani ga je ocijenio dobrim)

Šeddad b. Evs, radijallahu anhu, kazuje: “Zapamtio sam od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dvoje da je rekao: ‘Doista je Uzvišeni Allah Muhsin i voli ihsan!’” (Abdurrezak, Musannef; Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)

Kao jedan od temelja islama, hadž pripada skupini naređenih propisa koji se izvršavaju i tijelom i imetkom. To je ibadet koji je Uzvišeni Allah naredio muslimanima da obave jednom u životu. Uzvišeni Allah kaže: “Hadž i umru radi Allaha izvršavajte!” (El-Bekara, 196)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kazuje: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, održao nam je hutbu u kojoj je rekao: ‘O ljudi, uistinu vam je Allah naredio hadž, pa ga obavljajte.’ Jedan od prisutnih upita: ‘Da li to moramo činiti svake godine, Allahov Poslaniče?’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šutio je sve dok ovaj čovjek pitanje nije ponovio tri puta i tada je rekao: ‘Da sam odgovorio potvrdno, hadž bi bio obavezan svake godine, a vi to ne biste bili u stanju izvršavati.’ Zatim je dodao: ‘Ne pitajte me o onome što vam prešutim, jer prijašnji narodi propali su zbog toga što su puno zapitkivali svoje vjerovjesnike i što su im se suprotstavljali. Kada vam nešto naredim, učinite od toga onoliko koliko ste u stanju učiniti, a ako vam nešto zabranim, toga se u potpunosti klonite.’” (Muslim)

U svome djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak, dr. Muhammed Jusri, je na sažet i koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja.

Muaz b. Džebel, radijallahu anhu, rekao je: “Najbolje djelo koje osobu može spasiti od Allahove kazne jeste spominjanje Allaha.” Zatim je upitan: “Ni borba na Allahovom putu?” “Ni borba na Allahovom putu. Zar nije Allah rekao: ‘Doista je spominjanje Allaha najveće’ (El-Ankebut, 45)?”, odgovori Muaz. (Ahmed, Ez-Zuhd)

Ata b. Jesar prenosi da je Abdullah b. Revaha rekao svom prijatelju: “Hajde da vjerujemo jedan sat”, na što mu ovaj reče: “A zar mi to nismo vjernici?” “Jesmo. Ali hajde da spominjemo Allaha i povećamo svoje vjerovanje”. Reče Abdullah. (Šuabul-iman)

Oni koji su bili bogobojazni na dunjaluku, na Sudnjem danu uživat će u plodovima svoje bogobojaznosti i dobit će brojne počasti na koje se ukazuje u Kur’anu i sunnetu.

Neće se ni bojati ni tugovati na Danu najvećeg straha

Uzvišeni Allah kaže: “Zaista, za Allahove štićenike nema straha i oni ni za čim ne treba da tuguju, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali, za njih su dobre vijesti i na ovom i na drugom svijetu – Allahove riječi niko ne može izmijeniti – to je, zaista, uspjeh veliki” (Junus, 62–64 ); “O robovi Moji, za vas danas straha neće biti, niti ćete tugovati! A onima koji su u ajete Naše vjerovali i koji su muslimani bili” (Ez-Zuhruf, 68); “A oni kojima smo još prije lijepu nagradu obećali, oni će od njega daleko biti. Huku njegovu neće čuti, i vječno će u onom što im budu duše željele uživati; neće ih brinuti najveći užas, nego će ih meleki dočekati: ‘Evo, ovo je Dan vaš koji vam je obećan!’” (El-Enbija, 101–102)

Ove će počasti postići oni koji su na dunjaluku strahovali od Sudnjeg dana i koji su se pripremali za njega: “Mi se Gospodara našeg bojimo, na Dan kada će lica smrknuta i namrgođena biti’” (El-Insan, 10), pa ih je Uzvišeni Allah nagradio takvim stanjem na ahiretu koje im dolikuje, i spasit će ih zla i straha toga Dana. Uzvišeni Allah kaže: “Njih će Allah strahote tog Dana sačuvati i blistavost i radost im darovati, i Džennetom i svilom ih za ono što su trpjeli nagraditi.” (El-Insan, 11–12)

Nema sumnje da su riječ tevhida – Allahove jednoće i postupanje u skladu sa principima tevhida – osnova za ovu sigurnost. Uzvišeni Allah kaže: “A kako bih se ja bojao onih koje s Njim izjednačujete, kada se vi ne bojite što Allahu druge ravnim smatrate, iako vam On za to nije nikakav dokaz dao? I znate li vi ko će, mi ili vi, biti siguran? Samo oni koj i vjeruju i vjerovanje svoje sa zulumom ne miješaju bit će uistinu sigurni: oni su upućeni.” (El-En’am, 81–82)

Post je uzda bogobojaznih, štit onih koji se bore, vrt dobrostivih i Allahu bliskih. Između svih ostalih dobrih djela, Allah je za post rekao da pripada Njemu. Postač ne čini ništa osim što kontrolira svoje strasti, te ostavlja prohtjeve, hranu i piće samo radi Onoga koga obožava. Dakle, post predstavlja napuštanje onoga što je duši milo i čime se ona naslađuje. Na taj se način preferira ljubav prema Uzvišenom Allahu i daje se prednost Njegovom zadovoljstvu nad porivima duše. Post je tajna između čovjeka i njegovog Gospodara čije pojedinosti i detalji nisu poznati nikome osim Uzvišenom Allahu, jer ljudi su u stanju da vide i primijete da se čovjek odrekao nekih vidljivih stvari koje kvare post, ali nisu u stanju da spoznaju i shvate da li se on svega toga odrekao isključivo radi Onoga koji se obožava. To niko od ljudi nije u stanju znati, već je s time upoznat samo Uzvišeni Allah. To i jeste suština i bit posta.

Allahova lijepa imena jesu i imena El-Kahir i El-Kahhar.

Allahovo lijepo ime El-Kahir spominje se na dva mjesta u Kur’anu: u suri El-En’am, u 18. ajetu: “i jedini On vlada robovima Svojim; On je Mudri i Sveznajući” i u istoj suri u 61. ajetu: “On je Kahir iznad Svojih robova, pa vam šalje čuvare.”

Allahovo lijepo ime El-Kahhar spominje na šest mjesta u Kur’anu:: “Nna Dan kada Zemlja bude zamijenjena drugom zemljom, a i nebesa, i kad svi izađu pred Allaha Jedinoga i Svemoćnoga” (Ibrahim, 48); “Reci: Allah je Stvoritelj svega i On je Jedan Jedini, Onaj kojem se sve potčinjava” (Er-Ra’d, 16); “Kome danas pripada vlast? Samo Allahu, Jednom, Jedinom, Onom kojem se sve potčinjava” (El-Mu’min, 16).

U hadisu koji prenosi Aiša, radijallahu anha, navodi se da bi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi se noću prevrnuo u postelji, učio: “La ilahe illallahul-Vahidul-Kahhar, Rabbus-semavati vel-erdi ve ma bejnehuma, El-Azizul-Gaffar!” (Ibn Hibban, šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim)

Rekao je Ibn Tejmijje: “Grijesi neminovno prouzrokuju srcu toplinu, prljavštinu i slabost. Srce omlitavi i u njemu se raspali vatra strasti i njegova prljavština. A doista su grijesi i pogreške spram srca poput drveća koje opskrbljuje vatru i raspaljuje je. Zato, kad god se umnože grijesi, rasplamsa se vatra srca i njegova slabost. A voda pere nečistoću i gasi vatru. Pa ako bude hladna, donijet će tijelu čvrstinu i snagu. I još ako sa njom bude snijeg i led, to će biti djelotvornije i jače u hlađenju, čvrstini tijela i njegovoj žestini. I to je djelotvornije za odstranjivanje tragova grijeha.”

Termin “šiija” koristi se za sljedbenike određenog čovjeka i njegove pomagače. Kaže se: “Taj i taj je njegov šiija – sljedbenik”, jer se povodi za njim, kao što kaže Zubejdi: “Svaka skupina koja se okupi i sastane radi neke stvari naziva se šiija. Svako ko pomaže nekog čovjeka i izražava mu stranačku pokornost, on je njegov šiija. U osnovi ovaj naziv dolazi od riječi “mušajea”, a označava podređenost i slijeđenje. (Zubedi, Tadžul-arus)

Allah je Prvi i Posljednji, od Njega sve potječe i Njemu se sve vraća, u Njegovim je rukama sve! Zato, traži od Allaha svako dobro dunjaluka i ahireta! Ne malaksavaj u svojim dovama! Pruži svoje ruke ka nebesima i ponizno se obrati svome Gospodaru. Znaj da ti ih On neće vratiti prazne jer Allahovo davanje, nagrade i opskrba od Njega ne prestaju niti se umanjuju! Kaže Uzvišeni Allah: “Doista je ovo Naša opskrba koja nikada neće prestati.” (Sad, 54) Nikada ne zaboravljaj hadisi-kudsi u kojem Uzvišeni Allah kaže: “O robovi Moji, kad biste svi vi, i prvi i posljednji, i ljudi i džini, stali na jedno mjesto, pa Meni svoje molbe i želje uputili, te Ja udovoljio svačijoj molbi i želji, to ne bi umanjilo ono što Ja imam ni onoliko koliko oduzme od mora kada se igla u njega zamoči.” (Muslim)

Spoznaja da je Allah jedan, da su Džennet, vatra džehennemska, proživljenje, obračun i vaganje djela istina, sve to potpada pod znanje gajba, nepoznatog svijeta, koji vjernik treba spoznati. Kada se postigne ova spoznaja, ona se mora utemeljiti i učvrstiti u čovjekovoj duši, kako bi se izbacio i najmanji vid sumnje u postojanje Allaha i nevidljivog svijeta. Tek kada to uradi, u vjerniku se budi jedna osnova njegovog vjerovanja koja se zove ubjeđenje – jekin. Da bi vjerovanje bilo ispravno, ono mora da se oslobodi svake sumnje i bilo kojeg oblika negiranja Allahove vjere ili onoga sa čime je došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni Allah kaže: “Elif-lam-mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali.” (El-Bekara, 1–2) Ovaj plemeniti ajet potvrđuje bogobojaznost pod uvjetom da se otkloni sumnja iz srca, a da bi se to desilo, sumnju obavezno mora zamijeniti ubjeđenje, jer ova su dva svojstva (svojstvo sumnje i ubjeđenja) kontradiktorna i jedno drugo poništavaju. Pa ukoliko se u čovjekovom srcu nađe sumnja, znaj da tu nema mjesta ubjeđenju, i obrnuto.

Allah je Es-Sittir, Onaj koji prekriva Svoga roba dok rob griješi prema Njemu iako je u velikoj potrebi za Allahom, bez Njega ništa ne može, a On nema nikakve potrebe za njim i opet ga skriva. Čak Mu rob čini grijehe s blagodatima koje mu je On ukazao, a Svevišnji Allah i pored Svoje neovisnosti o njemu i svim stvorenjima, i pored Svoje svemoći, stidi se Svoga roba, stidi se da njega i njegove mahane razotkrije drugima, pa ga skriva, daje mu mnogo prilika za pokajanje i popravak, oprašta mu i briše grijehe na dunjaluku i ahiretu, zamjenjuje grijehe dobrim djelima, skriva sramote i grijehe Svoga roba, a širi njegove vrline i dobra djela.

Kada pogledamo u Allahova stvorenja, vidjet ćemo kako je Allah svakom stvorenju dao lik i oblikovao ga onako kako to njemu odgovara. Ribi je dao tijelo koje odgovara životu u vodi, ptici ono što odgovara životu u zraku, čovjeku oblik koji odgovara životu na zemlji… Nekim stvorenjima dao je brzinu, drugim snagu, trećima oštar vid i tako dalje, kako bi svako stvorenje ispunjavalo zadaću zbog koje je stvoreno. Isto tako, trebamo znati da je jedino džinima i ljudima Allah dao svojstvo razuma, što ih obavezuje na obožavanje Allaha, na temeljima Kur’ana i sunneta. Druga bića nisu dužna obožavati Allaha jer nemaju samo jedno svojstvo, a to je svojstvo razumijevanja i spoznaje.

Što se tiče Kurejševića, pa zaista je to pleme, kada bi se u njemu rodio pjesnik, putovalo hvališući se nad ostalim plemenima; pa kako s njim kada se iz njega pojavi vjerovjesnik?! Posebno su Kurejševići imali “vjersko” vođstvo koje im je, istovremeno, davalo da budu i politički i ekonomski centar, a rođenje vjerovjesnika među njima samo im je povećalo izražajnost vjerskog vođstva. Otuda, samo je potvrđen politički i ekonomski centar i povećala im se čvrstina. Pa zašto su Kurejševići odbili izgovoriti te riječi… ukoliko su to samo riječi koje se izgovore?! Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je svome amidži Ebu Talibu, moleći ga da prihvati islam: “Izgovori je, o amidža! To su riječi kojima ću se zauzimati za tebe kod Allaha!” Pa je li pojmljivo od Ebu Taliba da odbije te riječi, da je to samo puka riječ? To jest, ukoliko ona nema nikakvo značenje i ukoliko njen izgovor ne iziskuje promjenu?! Ili ju je on odbio zbog onoga što proizlazi iz njenog izgovaranja, a to je potpuna promjena načina življenja i svakog njegova djelića? To je ta intuicija za koju ne mislimo da je predmet sporenja

Jedno od lijepih Allahovih imena jeste i El-Halim, koje se u Kur’anu spominje na jedanaest mjesta, kao naprimjer u ajetima: “Allah vas neće kazniti ako se nenamjerno zakunete, ali će vas kazniti ako pod zakletvom nešto namjerno učinite. A Allah je El-Gafur i El-Halim” (El-Bekara, 225); “Lijepa riječ i izvinjenje vredniji su od milostinje koju prati vrijeđanje. A Allah je El-Ganijj i El-Halim” (El-Bekara, 263); “Ako Allahu drage volje zajam date, On će vam ga mnogostruko vratiti i oprostit će vam, jer Allah je Eš-Šekur i El-Halim” (Et-Tegabun, 17).

Također, Allahovo lijepo ime El-Halim, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, spominjao je u svojim dovama govoreći: “La ilahe illallahul-Azimul-Halim...” (Buhari i Muslim)

Značenje hilma u arapskom jeziku

Ragib el-Asfehani, rahimehullahu teala, rekao je: “El-hilm znači suzdržavati se od ishitrenog ispoljavanja srdžbe...” (El-Mufredat )

Svemogući Allah, otkrivajući osobine nevjernika, kaže da oni kada čine kakvo dobro djelo to čine samo kako bi se pred svijetom pokazali: “I one koji troše imanja svoja da se pred svijetom pokažu, a ni u Allaha ni u onaj svijet ne vjeruju. A kome je šejtan drug, zao mu je drug!” (En-Nisa, 38) Onima koji čine dobra djela isključivo radi ovosvjetske koristi Allah će nagradu na ovom svijetu dati, ali na ahiretu djela im neće biti prihvaćena i nikakva dobra neće vidjeti. Allah dželle dželaluh, kaže: “Onima koji žele život na ovome svijetu i ljepote njegove – Mi ćemo dati plodove truda njihovog i neće im se u njemu ništa prikratiti. Njih će na onome svijetu samo vatra peći; tamo neće imati nikakve nagrade za ono što su na Zemlji radili i bit će uzaludno sve što su učinili.” (Hud, 15–16) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naziva prijetvornost malim širkom i upozorava da upravo zbog nje najviše strahuje za svoje sljedbenike: “Najviše za vas strahujem od malog širka!” Prisutni upitaše: “Allahov Poslaniče, šta je to mali širk?”, a on odgovori: “Prijetvornost! Na dan kada robovi budu nagrađivani za svoja djela, Uzvišeni Allah reći će: ‘Idite onima zbog kojih ste se pretvarali u svojim djelima na dunjaluku i pogledajte da li ćete kod njih naći nagradu!’” (Ahmed, rekao je Hejsemi: “Prenosioci ovog hadisa su vjerodostojni“, Medžmeuz-zevaid)

Allah, subhanehu ve teala, objavu koju spušta Svome Poslaniku naziva dušom, jer je to jedini istinski život. Također, naziva je svjetlošću, jer je to jedina prava uputa. Čovjek bez upute ne može ni živjeti ni imati svjetlost. Allah, subhanehu ve teala, kaže: “Ni jednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jedan od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora, ili da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On želi. On je, zaista, uzvišen i mudar! Na takav način Mi i tebi objavljujemo dušu, Našom odredbom. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo. A Ti, zaista, upućuješ na Pravi put, na Put Allahov, kome pripada sve što je na nebesima i sve što je na Zemlji. I, eto, Allahu će se sve vratiti!” (Eš-Šura, 51–53) Nema istinskog života niti svjetlosti, osim u onome sa čim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Uz Allahovu Knjigu i sunnet Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čovjek može živjeti istinski život i uživati u nagradi koju mu Allah obećava.

U svetom hidžretskom mjesecu zul-hidžetu svaki punoljetan i pametan musliman, koji ima materijalnu mogućnost i fizičku sposobnost, obavezan je da obavi hadž: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti” (Alu Imran, 97). Hadž je jedan od pet islamskih ruknova i temelja na kojima se gradi vjera islam. Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Islam se temelji na petero: svjedočenju da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, klanjanju namaza, davanju zekata, obavljanju hadža i postu mjeseca ramazana.” (Muttefekun alejhi) Uzvišeni Allah naredio je Ibrahimu, alejhis-selem, da obznani ovu uzvišenu i časnu obavezu među ljudima, a potom je opisao u kakvom se stanju nalaze hadžije: “...i oglasi ljudima hadž!” – dolazit će ti pješke i na devama iznurenim; dolazit će iz mjesta dalekih.” (El-Hadždž, 27)

Brisanje grijeha

Svi smo mi grješnici. Griješimo smo prema svome Gospodaru, Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, braći muslimanima i sebi samima. I svaki iskren musliman želi da mu se oproste grijesi. Svaki vjernik koji je odlučio da obavi hadž treba da zna da je hadž prilika za brisanje naših mnogobrojnih grijeha. Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko obavi hadž, ne približavajući se intimno supruzi i ne govoreći nepristojne i ružne riječi, ne kršeći Allahove propise, vratit će se čist od grijeha kao na dan kada ga je majka rodila.” (Mutefekun alejhi) Kada je plemeniti ashab Amr b. As došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi mu dao prisegu, pružio mu je svoju ruku, pa ju je povukao, a Poslanik ga pita: “Šta je sa tobom, Amre?” Amr mu odgovori: “Hoću da uvjetujem”, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upita ga: “Šta hoćeš da uvjetuješ?” Amr reče: “Hoću da mi bude oprošteno.” Na to mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: “Zar ne znaš, Amre, da islam briše ono što je bilo prije njega i da hidžra briše ono što je bilo prije nje i da hadž briše ono što je bilo prije njega?” (Muslim)

Jedno od Allahovih lijepih imena jeste ime El-Hamid, koje se spominje na sedamnaest mjesta u Kur’anu. Svevišnji Allah kaže: “A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnoga, vjerovali” (El-Burudž, 8); “O ljudi, svi ste vi potrebni Allaha, a Allah je Onaj koji je neovisan i Onaj koji je hvale dostojan!” (Fatir, 15); “Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihovog Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na Put Silnoga i Hvaljenoga” (Ibrahim, 1). Uzvišeni Allah je Onaj kome pripada svaka hvala, kao što i kaže u suri El-Fatiha: “Sva hvala pripada samo Allahu, Gospodaru svih svjetova!” (El-Fatiha, 2)

Prošla je već godina dana od prošlog ramazana. Sve ono što smo uradili, bilo dobro ili loše, zapisano je i bit će nam predočeno na Sudnjem danu. Onaj ko je uradio dobro, neka zahvali Allahu, koji mu je to omogućio, a onaj ko je uradio loše, neka krivi samog sebe i svoju nemarnost, i neka se pokaje svom Gospodaru, jer On je milostiv i prima pokajanje. Dragi moj brate i cijenjena sestro u vjeri, ne očajavajte i ne predajite se! Neka su vam uvijek na umu Allahove riječi: “Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv!’” (Ez-Zumer, 53). Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Onaj ko se trudi u postizanju dobra, to će i postići, a onaj ko se čuva zla, bit će zaštićen od njega” (Darekutni, hadis hasen, Albani). Odazovite se pozivu svoga Gospodara: “O ti koji želiš dobro, približi se (Allahu i Njegovoj pokornosti, dodatno ulažući napor u činjenju ibadeta), a ti koji želiš zlo (nepokornost), udalji se (i ostavi nepokornost i vrati se Allahu, jer je došlo vrijeme za pokajanje i traženje oprosta)!” (Tirmizi, hadis hasen, Albani). I znajte, dragi moj brate i cijenjena sestro, da “Allah svake noći od Vatre oslobađa određeni broj Svojih robova” (Tirmizi, hadis hasen, Albani), pa pridružite se ovoj odabranoj skupini.

Došao nam je plemeniti mjesec u kojem Uzvišeni Allah uvećava nagradu i obilno daruje. Vrata dobra, svakom onome ko želi dobro, otvaraju se u ovom mjesecu. Ramazan je mjesec dobrih i berićetnih djela, mjesec pomaganja i darivanja. “Ramazan je mjesec u kojem je objavljen Kur’an koji je uputstvo – putokaz ljudima i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanja dobra od zla.” (El-Bekara, 185) Ramazan je mjesec ispunjen milošću, oprostom i oslobađanjem od Vatre. Njegova prva trećina je milost, druga trećina je oprost, dok je treća, zadnja trećina oslobađanje od Vatre. Predanja koja govore o vrijednosti mjeseca ramazana brojna su i poznata, a jedno od njih jeste i predanje u kojem Ebu Hurejra, radijallahu anhu, navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada dođe mjesec ramazan, otvore se džennetska vrata, a zatvore se džehennemska i šejtani se vezuju u lance” (Buhari i Muslim). Džennetska se vrata otvaraju u ovom mjesecu zbog mnoštva dobrih djela koja se u njemu čine, podstičući i na taj način vjernike da još više čine dobra djela. Džehennemska se vrata zatvaraju zbog malog broja grijeha: vjernici se u mjesecu ramazanu mnogo više bore sa svojom dušom i svojim strastima, pa manje i čine grijehe. Šejtani se vezuju u lance, pa se ne puštaju ka onima prema kojima se inače puštaju i koje napadaju izvan mjeseca ramazana. Imam Ahmed, rahmetullahi alejhi, bilježi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Mome narodu u mjesecu ramazanu dato je pet stvari koje nisu date nijednom drugom narodu prije njih:

Od mnogobrojnih Allahovih lijepih imena jesu i imena El-Kavijj i El-Metin. Što se tiče Allahovog lijepog imena El-Kavijj, ono se spominje u Kur'anu na devet mjesta. Tako Uzvišeni Allah kaže: „Allah je dobar prema robovima Svojim; on daje opskrbu kome hoće, i On je moćan i silan.“ (Eš-Šura, 19) Kao što takođe kaže Uzvišeni Allah: „Oni ne poznaju Allaha koliko treba, a doista, je Allah Snažni i Silni.“ (El-Hadždž, 74) I kaže: „Allah je zapisao: 'Zasigurno ću pobijediti Ja, i Moji poslanici!' Doista je Allah Snažni i Silni.“ (El-Mudžadela, 21) Dok, Allahovo lijepo ime El-Metin spominje se samo jedanput u Kur'anu, u suri Ez-Zarijat: „Doista je Allah Onaj koji opskrbljuje i koji posjeduje neizmjerno veliku snagu.“ (Ez-Zarijat, 58)

Počasti koje je Uzvišeni Allah obećao Svojim iskrenim robovima brojne su, a o nekima smo govorili u prethodnim brojevima. Opisujući bogobojazne, Uzvišeni Allah koristi takve atribute da duša vjernika naprosto čezne i počne da izgara u nadi da postane jedna od njih.

Počast postizanja nagrade onda kada ih zadesi iskušenje

“...ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio – pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.” (Jusuf, 90) Allah neće bogobojaznog zanemariti. Bogobojazni je dobročinitelj jer na najljepši način održava vezu sa svojim Rabbom. Bogobojazni je to što jeste, jer je zadobio društvo svoga Rabba, a On ne ostavlja na cjedilu. Kao što je to rekla naša prvakinja Hadžera Ibrahimu, alejhis-selam: “Onda, On nas neće napustiti!” Bogobojazni će uspjeti i to nagradom svoje bogobojaznosti.

Ehli-sunnet vel-džemat – sljedbenici sunneta i zajednice jesu oni koji slijede uputu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba, znanjem, ubjeđenjem, riječima, djelima i ponašanjem. Oni su prethodnica ovoga ummeta, tj. ashabi i tabiini i oni koji ih slijede u dobru do Sudnjega dana. Oni se okupljaju oko Kur’ana i sunneta i ustrajavaju u njihovom slijeđenju, kloneći se cijepanja i uvođenja novina u vjeru. Za njih se kaže selefus-salih ili dobri prethodnici, spašena skupina, potpomognuta skupina i dr. Nazivaju se ehlis-sunnet jer slijede sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i za njih se još kaže vel-džemat jer se okupljaju na istini i ne odvajaju se od nje.

Jezičko značenje

Kabid dolazi od riječi kabd i glagola kabida – jakbidu. Riječ kabd u arapskom jeziku ima značenje uzimanja, sustezanja, oduzimanja, uzimanja i skupljanja, vladanja, smrti, sužavanja i smanjivanja.

Basit dolazi od riječi best i glagola beset – jebsutu, što ima značenje: davanja i pružanja, širenja, prostranosti, proširenja i uvećanja opskrbe, umnogostručivanja, traženja i uzimanja.

Kod nas su ranije bile vrlo raširene abdeske dove, koje se uče prilikom pranja pojedinih dijelova tijela tokom uzimanja abdesta, za koje ne postoji potvrda u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. No, i pored toga, smatralo se da se te dove moraju znati i učiti prilikom abdesta. Poslije, kad se saznalo da se ne trebaju učiti te dove, mlađi naraštaji su ih ostavili, ali stariji, koji su ih učili dugo vremena, nisu htjeli. Štaviše, oni su smatrali da im abdest i namaz nisu ispravni ako ne prouče te dove. Najžalosnije u svemu jeste što nisu naučili ispravne dove koje su vezane za uzimanje abdesta, koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio. Ovo nije i jedini primjer. Ima još dosta stvari u kojima ljudi odstupaju od prakse Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i učenja ispravnih dova i neće da to napuste, kao što je učenje Fatihe nakon ezana umjesto propisane dove i sl. Da nam Allah popravi naše stanje i olakša nam povratak ispravnom sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!

Dobro se ne ogleda u okretanju lica prilikom klanjanja namaza prema istoku ili zapadu, već je dobro u istinskom vjerovanju u Allaha, u Sudnji dan, meleke, knjige i vjerovjesnike. Dobro je u onome ko dijeli svoj imetak s ljubavlju, željom, ihlasom i iskrenošću onima kojima je potreban među raznim skupinama: rodbini, siromasima, putnicima-namjernicima, prosjacima i za otkup sužnja. Isto tako, dobro je i u onome ko izvršava svoj namaz i ispunjava obećanje kada ga dā. I zaista je dobro u onima koji saburaju u svim situacijama, bile one slatke ili gorke. Oni koji se okite ovim svojstvima, oni su iskreni. Oni koji se okite ovim svojstvima, oni su bogobojazni. Zato, bojmo se Allaha u pogledu bogobojaznih, jer oni su tī koji su počašćeni tim opisom uspjeha i zaštite. Kako je samo lijep onaj koji je opisao i kako je samo ugodna ta nada da budemo od iskrenih! A zašto da ne? Pa iskrenost su naredili Stvoritelj i plemeniti Vjerovjesnik. Iskrenost je ta koja od iskrenog trgovca načini čovjeka koji doseže stepene vjerovjesnika i šehida. Iskrenost, to je taj položaj kojem je pozvao Stvoritelj riječima: “...i budite sa onima koji su iskreni!” To je iskrenost koja svom vlasniku postaje spas.

Jedno od lijepih Allahovih imena jeste i ime El-Habir – Onaj koji je o svemu obaviješten, koje se u Kur’anu spominje četrdeset pet puta. Ponekada se spominje zajedno s imenom El-Alim, nekad uz ime El-Hakim, a ponekad uz ime El-Besir i najčešće dolazi kao u riječima Uzvišenog Allaha: “A Allah je dobro obaviješten o onome što vi radite!” (Alu Imran, 153); “A Allah je o onome što radite dobro obaviješten!” (El-Bekara, 234)

Što se tiče tih nekih ajeta u Kur’anu na kojima se spominje Allahovo lijepo ime El-Habir, to su i sljedeći: “Doista će njihov Gospodar toga Dana zasigurno o svemu biti obaviješten!” (El-Adijat, 11); “Rekao je: ‘Obavijestio me je Sveznajući, Onaj koji je o svemu dobro obaviješten!’” (Et-Tahrim, 3); “Doista je Allah o Svojim robovima dobro obaviješten i On ih dobro vidi.” (Fatir, 31)

Sve vrste ibadeta dozvoljeno je činiti i upućivati samo Uzvišenom Allahu, dok upućivanje bilo kojeg vida ibadeta nekom drugom mimo Uzvišenog Allaha predstavlja širk. Dova predstavlja ibadet, tako da se širkom smatra i dova kojom se utočište i zaštita ili pomoć traže od nekog drugog mimo Allaha, bez obzira da li taj kome se moli bio živ ili mrtav, prisutan ili odsutan, bez obzira da li mu se molio ne spominjući Allaha ili mu se molio spominjući Allaha zajedno sa njim. (Tashihud-duai)

Čovjek koji bilo koju vrstu ibadeta uputi nekome drugom mimo Uzvišenog Allaha smatra se osobom koja Allahu pripisuje druga, a to je širk koji izvodi iz vjere, jer je drugog učinio ravnim Allahu u upućivanju dove. (Tashihud-duai)

Uzvišeni kaže: “Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehe od toga, kome On hoće” (En-Nisa, 48); “...ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u Džennet zabraniti i boravište će njegovo Džehennem biti; a nevjernicima neće niko pomoći” (El-Maida, 72).

Ova vrsta širka uništava djela, kao što kaže Uzvišeni Allah: “A da su oni druge Njemu ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su činili” (El-En’am, 88). (Eš-Širku fil-kadimi vel-hadisi)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko umre moleći nekoga drugog mimo Allaha, smatrajući ga Allahu ravnim, ući će u Džehennem.” (Buhari)

“A onome ko se bude Allaha bojao – On će preko ružnih postupaka njegovih preći i još mu veliku nagradu dati.” (Et-Talak, 5) Iskup za grijehe! Zar to nije najveća nagrada o kojoj sanjaju sanjari?! Zar brisanje grijeha nije želja svakog ko želju ima?! Zar brisanje grijeha nije težnja svakog ko težnju ima?! Zar brisanje grijeha nije život za srca?! Zar brisanje grijeha nije ono što priskrbljuje spas na Dan velikih potištenosti?! “...i još mu veliku nagradu dati”!!! A šta će to biti velika nagrada?! Hoće li to biti zadovoljstvo i milost?! Ili Džennet, čije je prostranstvo kao nebesa i Zemlja?! Samo On jedini to zna. On je riječ nagrada (edžren) upotrijebio u neodređenoj formi kako bi bila i čežnja..., kako bi bila i djela..., kako bi bila i uzvišene težnje. Tako će takvaluk na ovom svijetu vjerniku dati veću snagu na onom svijetu, a plodovi bogobojaznosti bit će uživanje u darovanim blagodatima, bez granica.

Ovom prilikom neću pisati o tome da su naši učenjaci kroz vijekove, od doba velikih imama i mudžtehida pa do danas, smatrali da je čestitanje nevjernicima njihovih praznika zabranjeno djelo, nego ću radije iskoristiti priliku da te upitam, cijenjeni čitaoče, kako bi se osjećao da ti neko priđe i kaže da je tvoja majka nečasna žena koja je rodila dijete u vanbračnoj zajednici? Ili da, recimo, potvori tvoju suprugu? Da li bi se naljutio? Da li bi kod tebe proradila ljubomora? Ako je odgovor pozitivan, a vjerujem da jeste, onda te pitam: zar je moguće da nemaš ljubomore i ne ljutiš se kad neko vrijeđa tvoga Gospodara pripisujući Mu sina!? Umjesto toga, ti mu još čestitaš i poželiš sreću i zdravlje. Da li si svjestan da ustvari čestitaš i raduješ se jer neko smatra da tvoj Gospodar ima sina? Vjerujem da si čitao ove ajete: “Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe zato što Milostivom pripisuju dijete.” (Merjem, 90–91) Oni Mu dijete pripisuju, a ti im to čestitaš!?

Allahovo lijepo ime El-Aziz spominje se u Kur’anu na 92 mjesta i uglavnom se navodi uz druga Allahova lijepa imena.

Tako Uzvišeni Allah kaže: “Znaj da je Allah silan i mudar.” (El-Bekara, 260)

“One koji u Allahove riječi ne vjeruju čeka teška patnja; a Allah je silan i strog.” (Alu Imran, 4)

“A Gospodar tvoj je, zaista, silan i milostiv.” (Eš-Šuara, 9)

“I Sunce se kreće do svoje određene granice, to je odredba Silnoga i Sveznajućeg.” (Ja-sin, 38)

Historija svjedoči da je nerazumna pristranost dovela do mnogih smutnji i velikih krvoprolića među muslimanima, stoga se s pravom pitamo kako možemo prevazići nerazumnu pristranost u našem ponašanju, kako možemo usvojiti islamski edeb ponašanja prilikom fikhskih razilaženja, da bismo bili pravedni i ispoštovali prava svoje braće u vjeri, a udaljili se od nepravde i nekorektnog ponašanja.Najvažniji korak na tom putu je upoznavanje s uzrocima pojave nerazumne pristranosti i kako se ona razvija kod čovjeka do te mjere da obuzme njegov um, zamrači mu pogled na istinu i dovede ga u nepravdu.Neznanje je glavni uzrok pojave nerazumne pristranosti. Neupućenost u različito mišljenje u pogledu određenog fikhskog pitanja, nepoznavanje intencija šerijata, olakšica, stepenovanja djela, općeg interesa i slično, dovode do pojave nerazumne pristranosti. Isto tako, neupućenost u realnost, stanja ljudi i njihovih običaja, uzrokuje pogrešne procjene i dovodi do pogrešnih odluka.

U svetom hidžretskom mjesecu zul-hidždžetu svaki punoljetan i pametan musliman, koji posjeduje materijalnu i tjelesnu mogućnost, obavezan je da izvrši šerijatsku naredbu i obavi hadž: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti.” (Alu Imran, 97) Hadž je jedan od pet islamskih ruknova i temelja na kojima se gradi vjera islam. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Islam se gradi na pet stvari: svjedočenju da nema drugog istinskog boga mimo Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, obavljanju namaza, udjeljivanju zekata, postu ramazana i obavljanju hadža.” (Muttefekun alejhi) 

U Kur’anu i sunnetu ukazuje se na to da postoje neke stvari koje mogu spriječiti uslišavanje dove, koje predstavljaju prepreku između dove i njenog primanja. Te stvari trebao bi da zna svaki čovjek i da ih se čuva. Ovdje ćemo navesti nekoliko stvari.

Širk – pripisivanje Allahu druga i neiskrenost prema Njemu

Uzvišeni kaže: “Allah sigurno neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostit će kome hoće ono što je manje od toga.” (En-Nisa, 116) Širk je najveća stvar koja upropaštava djela, kao što kaže Uzvišeni: “Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja će djela sigurno propasti.” (Ez-Zumer, 65) Uzvišeni Allah naređuje iskrenost u dovi: “...samo Njega molite, iskreno Mu ispovijedajući vjeru…” (El-Mu’min, 65), “Allaha molite iskreno Mu ispovijedajući vjeru…” (El-Mu’min, 14), “...molite Mu se, iskreno Mu ispovijedajući vjeru! Kao što vas je iz ničega stvorio, tako će vas ponovo oživjeti.” (El-A‘raf, 29)

Riječi Uzvišenog: “...samo Njega molite, iskreno Mu ispovijedajući vjeru…” (El-Mu’min, 65) upućuju na to da je primanje dove uvjetovano iskrenošću. (Fethul-bari)

Uzvišeni je Allah Svojim robovima naredio da Mu upućuju dovu i obećavši im da će je primiti iz Svoje milosti i plemenitosti. Uzvišeni Allah kaže: “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli...” (El-Bekara, 186); “Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!’” (El-Mu’min, 60) Ovo je obećanje koje je dao Uzvišeni Allah, a On ne krši Svoja obećanja. Uzvišeni kaže: “Allah će, zaista, održati obećanje.” (Alu Imran, 9)

Vjerovanje da Allah ne krši Svoje obećanje i da će ispuniti ono što obeća, predstavlja vjerovanje koje vjernik ima u pogledu svoga Gospodara. To vjerovanje proizlazi iz kur’anskih i hadiskih tekstova, kao što može potvrditi čista i prirodna vjera kod čovjeka, čisti razum, kao i običaji koji postoje među plemenitim ljudima, a Allahu pripada najljepši primjer. Kada plemenita osoba obeća, ona mora održati obećanje, pa šta tek onda reći za Onoga koji je najplemenitiji, čija milost obuhvata sve?

El-‘afv ima značenje davanja koje je popraćeno zadovoljstvom bez prethodnog zahtjeva i molbe za tim. Naprimjer, kaže se: “Dao sam mu iz svoga imetka ‘afven”, što znači: “Dao sam mu iz svog lijepog imetka, drage duše, s punim zadovoljstvom, ne čekajući da to zatraži od mene.” Ovo značenje spominje se u 219. ajetu sure El-Bekara: “I pitaju te šta da udjeljuju. Reci: ‘El-‘afv’”, tj. reci im da udjeljuju iz svoga lijepog imetka i drage duše, i da ne čekaju da se to zatraži od njih. El-‘afv ima značenje brisanja, prekrivanja, odnosno uklanjanja u cijelosti svakog traga. Dakle, riječ el-‘afv ima značenje brisanja i uklanjanja svih tragova, zadovoljstva i davanja bez zahtjeva za svim tim. Hattabi, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “El-‘Afv ima značenje opraštanja grijeha i nekažnjavanja grješnika.” (Še’nud-dua, 90) Zedždžadž, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Uzvišeni Allah je El-‘Afuvv, tj. Onaj koji prelazi preko grijeha i ostavlja kaznu za njih.” (Tefsirul-Esmai, 62)

Učenjaci iz prve generacije muslimana odlikovali su se plemenitim osobinama i vrlinama, o kojima smo, navodeći njihove vrijedne izreke, govorili u prethodna dva broja, a u ovom broju nastavljamo se družiti sa velikanima tog vremena i upoznavati se sa njihovim vrlinama.

● Ibn Abbasa, radijallahu anhu, kazuje: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjedio je na zemlji, jeo na podu, muzao devu i odazivao se na pozivnicu roba.” (Vidjeti: Ibn Ebu Dun’ja, El-Ihlas ven-nijjeh, 143)

● Hasan el-Basri rekao je o velikanima: “Nekada bi kod nekog od njih došli gosti na konak, a zatim bi on klanjao dug noćni namaz a da oni za to ne bi znali.” (Vidjeti: Ibn Ebu Dun’ja, El-Ihlas ven-nijjeh, 65)

● Muhammed b. Abdullah ez-Zerrad pripovijeda: “Dešavalo se da Hassan b. Ebu Sinan kupi cijelu porodicu robova i oslobodi ih, a da oni ne znaju da ih je on oslobodio.” (Vidjeti: Ibn Ebu Dun’ja, El-Ihlas ven-nijjeh, 65)

Uzvišeni Allah poslao nam je za poslanika najbolje stvorenje, najboljeg roba, onoga kojeg su i nevjernici nazivali Istinoljubivim i Povjerljivim, koji je poznat po svome uzoritom moralu, predvodnika vjerovjesnika i poslanika, poslao je Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Naš Gospodar poslao ga je kao milost svim svjetovima, kao upućivača bogobojaznim i predvodnikom dobrih. Pomogao ga je u dostavljanju poslanice pa se njegov poziv proširio na sve strane svijeta, vjera s kojom je došao dospjela je sve dokle dospijevaju dan i noć, i neće ostati nijedne kuće a da u nju neće ući poziv Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, s ponosom njenih stanovnika ili poniženjem! Sve do Sudnjega dana postojat će skupina koja će braniti i njega i njegov vjerozakon, neće im nauditi oni koji im se suprotstave, kao ni oni koji se budu ismijavali s njima i ponižavali ih!

Iako je bio prvak svih vjerovjesnika i poslanika, najodabraniji poslanik, pečat svih poslanika, najbolje Allahovo stvorenje, nikada nije volio, pa čak ni dozvolio da ga smatraju boljim i vrednijim od ostalih vjerovjesnika. Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nikome nije dozvoljeno da kaže da sam ja bolji od Junusa b. Mettaa.” (Buhari, br. 4603; Muslim, br. 2377) U drugom verziji navodi se da je rekao: “Ko kaže da sam ja bolji od Junusa b. Mettaa, taj je slagao!” (Buhari, br. 4604) Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi se neki čovjek Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, obratio riječima: “O najbolje stvorenje!”, na što mu je Poslanik rekao: “To je Ibrahim, alejhis-selam.” (Muslim, br. 2369) Ebu Hurejra, radijallahu anhu, pripovijeda: “Posvađali su se jedan musliman i jedan jevrej. Musliman je kazao: ‘Tako mi Onoga koji je odabrao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nad ostalim stvorenjima!’, a jevrej je rekao: ‘Tako mi Onoga koji je odabrao Musaa nad svim stvorenjima!’ Kada je to čuo musliman, podigao je svoju ruku i ošamario jevreja, pa je jevrej otišao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i požalio se na ovoga muslimana. Tada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Nemojte me smatrati boljim od Musaa.’” (Buhari, br. 3227; Muslim, br. 2373)

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, mnogo je plakao, oči bi mu često bile orošene suzama, a to bi se najčešće dešavalo onda kada svojim riječima i djelima ne bi znao iskazati svoju zahvalnost na Allahovim blagodatima. Ibn Mesud, radijallahu anhu, prenosi da mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uči mi Kur’an!” Ibn Mesud, radijallahu anhu, začuđeno je upitao: “Zar da ja tebi, Allahov Poslaniče, učim Kur’an, a on se tebi objavljuje?!” Poslanik je odgovorio: “Volim slušati kada ga neko drugi uči.” Ibn Mesud, radijallahu anhu, kaže: “Učio sam mu suru En-Nisa sve dok nisam stigao do ajeta: ‘A kako li će tek biti kada za svaki narod dovedemo svjedoka, a tebe dovedemo kao svjedoka ovima!’ (En-Nisa, 41) Tada mi je rekao: ‘Dosta je!’ Pogledao sam u njega, a njegove oči su bile pune suza.” (Buhari, br. 5055; Muslim, br. 800)

Najstariji pisani tragovi koji govore o razmjeni vjereničkih prstena datiraju iz vremena starog Egipta. Kasnije su Rimljani preuzeli taj običaj da bi on na koncu našao utočište u kršćanstvu. Krug bez početka i kraja bio je simbol vječnosti ne samo kod starih Egipćana nego i kod drugih antičkih kultura. Taj krug u obliku prstena muškarac je stavljao na ruku svoje izabranice, a ona je činila isto prilikom ceremonije sklapanja braka, što je predstavljalo simbolično zavjetovanje i obećanje da će njihova bračna zajednica biti vječna i da ih ništa neće rastaviti. Kasnije će Katolička crkva praksu razmjene vjereničkih prstena uvesti u stalnu proceduru prilikom sklapanja braka jer je poznato da kršćanstvo ne priznaje koncept razvoda braka koji je sklopljen pred Bogom. Ovaj klasični pagansko-kršćanski običaj, koji za sobom povlači određena vjerovanja i ubjeđenja, pojedini su muslimani objeručke prihvatili.

Vjerovanje u kadā i kader šesti je imanski šart koji je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo u poznatom hadisu kada mu je Džibril, alejhis-selam, došao i pitao ga o vjerovanju (imanu). Čovjekov iman neće biti ispravan sve dok ne bude vjerovao u kader – Allahovo određenje. (Fikhud-dua)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Džibrilovo, alejhis-selam, pitanje šta je to iman, odgovorio je: “Da vjeruješ u Allaha, u Njegove meleke, u Njegove knjige, u Njegove poslanike, u Sudnji dan i da vjeruješ u Allahovo određenje dobra i zla.” (Ovo je dio podužeg hadisa u kojem se spominje Džibril, alejhis-selam, a koji bilježi Muslim u poglavlju Kitabul-iman, hadis br. 8, 24.)

U prošlom broju naveli smo izreke o iskrenosti i poniznosti koje su izrekli učenjaci iz prve generacije muslimana, a u ovoj broju nastavljamo se družiti sa velikanima tog vremena i upoznavati se sa njihovim vrlinama.

● Nafi‘ prenosi da je neko rekao Abdullahu b. Omeru, radijallahu anhu: “O najbolji čovječe”, ili: “O sine najboljeg čovjeka”, na što je Abdullah odgovorio: “Nisam najbolji niti sam sin najboljeg, već sam jedan od Allahovih robova, nadam se Njegovoj nagradi i strahujem od Njegove kazne. Vi tako radite sa ljudima sve dok ih ne uništite!’” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 3/236)

● Mutarrif b. Abdullah rekao je: “Draže mi je da prespavam noćni namaz, a da osvanem kajući se zbog toga, nego da ga klanjam, a da osvanem umišljen (zadivljen sobom).” Zehebi dodaje: “Neće uspjeti onaj koji sebe hvali ili je samoljubiv.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 2/200)

Mutarrif b. Abdullah bio je prvak učenjaka iz generacije tabiina, sin ashaba Abdullaha b. Šihhira, radijallahu anhu, a na ahiret je preselio 95. godine po Hidžri. Katada b. Di’ama prenosi da je Mutarrif rekao: “Doista je smrt pokvarila uživanja onih koji na njih bijahu navikli, pa tražite uživanje koje nema smrti.” Jednom od svojih prijatelja Mutarrif je rekao: “O čovječe, ako imaš kakvu potrebu, nemoj mi je usmeno kazati, već je napiši, jer ne volim da na tvom licu vidim poniženje traženja.” Sufjan b. Ujejna prenosi da je Mutarrif rekao: “Ne bih volio da izgovorim jednu jedinu laž, makar mi se za to nudio cijeli dunjaluk i sve što je na njemu.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 5/109) 

Dova ima veliku ulogu i visoko mjesto u islamu i u životu muslimana. Ona predstavlja ibadet, a mi smo stvoreni radi činjenja ibadeta Uzvišenom Allahu. Svaki musliman treba da spozna svoju vjeru, kao i način na koji će ispravno obožavati Allaha, azze ve dželle, tako da On bude zadovoljan tim ibadetom i onim ko ga čini. Na taj način čovjek će biti daleko od toga da ibadet čini na pogrešan način ili da čini ono što predstavlja ibadet bilo kome ili bilo čemu mimo Allaha, azze ve dželle. Važnost ove teme, kao i uloga koju dova ima u životu vjernika i vjernice, jedan je od razloga zbog kojih ćemo u narednih nekoliko brojeva posvetiti više pažnje ovoj tematici, s ciljem da je što bolje upoznamo i shvatimo.

Ihsan je najbolje definirao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: “Ihsan je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe zaista vidi.” (Buhari i Muslim) Robovanje Allahu na prethodno opisani način najpotpuniji je vid robovanja. No, ihsan ne možemo ograničiti isključivo na odnos između čovjeka i Allaha. Ihsan je mnogo obuhvatniji, a u svom suštinskom značenju podrazumijeva izvršavanje šerijatom naređenih obaveza, na najprimjereniji način i uz suptilnost i prefinjenost.

Allah, subhanehu ve te‘ala, poslao je Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, s Knjigom u koju nema nimalo sumnje, s Knjigom koja upućuje na Pravi put, s Knjigom kojoj je laž strana, ne može joj prići ni sa jedne strane, s Knjigom u kojoj se nalazi odgovor za sve životne probleme i ništa u Kur’anu nije izostavljeno, sve je pojašnjeno! Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od prvog dana maksimalno je nastojao da dostavi poslanicu do koga god je mogao. Taj je poziv jedno vrijeme bio skriven, pa mu Kurejšije nisu pridavale nikakav značaj. Međutim, kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo s javnim pozivom u obožavanje Allaha, Jednog i Jedinog, Kurejšije su se probudile. Počeli su se suprotstavljati pozivu u novu vjeru. Počeli su zlostavljati vjernike kako bi ih vratili u tmine višeboštva i kako bi druge upoznali šta ih čeka ako se odazovu pozivu u novu vjeru. Među muslimanima bilo je onih koji su potjecali iz bogatih, imućnih, jakih porodica koje su ih štitile od svakog nasilja, iako su i same te porodice ostajale u vjeri svojih predaka; međutim, bilo je i nejakih muslimana, siromaha i nemoćnih, koji nisu imali nikoga da ih zaštiti od nevjerničkih zlostavljanja. I upravo prema njima mušrici su ponajviše pružali svoje ruke i u nasilju prema njima prelazili svaku granicu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je vidio kakva iskušenja i nedaće doživljavaju njegovi drugovi, znajući da im ne može pomoći, dozvolio im je da se isele, da učine hidžru prvo u Abesiniju, a zatim u Medinu, gdje im se i on sam kasnije priključio. Onaj koji promatra hidžru Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uočit će vrijedne mudrosti, pouke i koristi kako za pojedinca, tako i za cjelokupni ummet.

Postizanje potpune iskrenosti predstavlja postizanje potpunosti tevhida – da nam samo zadovoljstvo Uzvišenog Allaha bude cilj činjenja dobrih djela i udaljavanja od grijeha i loših djela. Iskrenost je prekidanje svih veza između srca i nečega mimo Allaha, uz potpunu vezanost za Njega i ispunjenost srca ljubavlju prema Njemu. To je vrhunac tevhida, a najveće prepreke na tom putu jesu: želja za pokazivanjem (rijaluk) i reputacijom (sum’ah), samoljublje (el-’udžb) i oholost (el-kibr).

Ibn Kudama el-Makdisi kaže: “Prenosi se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Za svoj ummet najviše se bojim rijaluka – pokazivanja i skrivene strasti.’” (Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija’, 1/268, sa vjerodostojnim senedom) Katastrofalne posljedice ove skrivene strasti ne mogu spoznati ni mnogi veliki učenjaci, a kamoli obični pobožnjaci. Rijalukom su iskušani učenjaci i pobožnjaci, koji se trude da zadobiju blagodati ahireta. Nakon što su pobijedili svoje duše, zauzdali strasti i usmjerili ih na činjenje ibadeta, više nisu bili skloni vanjskim grijesima, koje čine udovi. Duše su im se zadovoljile ispoljavanjem ibadeta, a utjehu za umor koji su osjetili na putu borbe protiv prohtjeva nađoše u slasti prihvaćenosti kod stvorenja i njihovom poštovanju i uvažavanju. Duša je u tome našla veliki užitak koji joj je ostavljanje grijeha učinio lahkim. Neki od njih misle da su iskreni u ime Allaha, a ustvari su kod Njega upisani na spisak munafika. Ovo je velika spletka koje su se spasili samo Allahu bliski robovi.” (Vidjeti: Ibn Kudama el-Makdisi, Muhtesaru minhadžil-kasidin, 209, Darul-Bejan, 1978.)

Imam Buhari, Allah mu se smilovao, u svom je Sahihu predzadnje poglavlje naslovio I‘tisam bikitabi ve sunneti – Pridrž‍avanje za Kur’an i sunnet, i počeo ga je bismillom i na početku je naveo pet hadisa. Navođenjem bismille na početku želio je postići berićet u svom radu i postići da sliči Allahovoj Knjizi, tj. plemenitom Kur’anu, jer i ona, kao i njene sure, počinje bismillom. U ovome se uviđa velika težnja imama Buharija da svoje riječi, djelo, razmišljanje, viziju, menhedž – životni pravac, čvrsto veže za Objavu, tj. Allahovu Knjigu.

Islamski učenjaci pojasnili su značenje samog poglavlja I‘tisam bikitabi ve sunneti rekavši da i‘tisam znači tražiti zaštitu, bezbjednost, ne činiti prijestupe i greške, u ljudskim okvirima i mogućnostima, dok termin Kitab označava plemeniti Kur’an, a termin sunnet podrazumijeva Poslanikovu praksu, riječi, djela.

Poruka koja se želi uputiti iz ovog poglavlja jeste da se trebamo čvrsto pridržavati Allahove Objave, Kur’ana i sunneta, i vraćati im se u svim segmentima našeg života. Zašto? Zato što je Uzvišeni Allah zagarantirao nepogrješivost u Svojoj objavi, Kur’anu i sunnetu. Uzvišeni Allah opisao je plemeniti Kur’an kao knjigu kojoj je “laž strana, bilo s koje strane, ona je objava od Mudroga i Hvale dostojnoga” (Fussilet, 42). Kur’an je zaštićen od svakog pokušaja mijenjanja, dodavanja ili oduzimanja.

Ebu Muslim el-Havelani, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Učeni su na Zemlji poput zvijezda na nebu: kada izađu pred ljude, ljudi se posredstvom njih upućuju na Pravi put, a čim ih nestane, ljudi počnu lutati.” Poznato nam je kroz kur’anske ajete da zvijezde na nebu imaju tri funkcije, odnosno tri su razloga njihovog stvaranja: da se njima ukrasi dunjalučko nebo, da se ljudi orijentiraju pomoću njih i da se njima gađaju nepokorni džini. Isti je slučaj i sa učenima: oni su naš najveći ukras na Zemlji, kao što je to lijepo naznačio Sufjan b. Ujejna rekavši: “...nakon vjerovjesništva na dunjaluku nema ničega vrednijeg od znanja!”, zatim, posredstvom učenjaka ljudi se upućuju na Pravi put i učeni suzbijaju laž i ušutkuju njene nosioce (slično poređenje prenosi se od Ibn Redžeba, rahimehullahu te‘ala).

U porodičnim i društvenim odnosima tazbinstvo se smatra jednim od načina za približavanje različitih porodica, rodova i plemena, i shodno tome zauzima veliko i važno mjesto u životu. Imajući u vidu veliku važnost tazbinskih veza, bilo koji vid vrijeđanja tazbinstva smatra se nedoličnošću i sramotom. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je u tazbinskim vezama sa određenom skupinom svojih drugova – ashaba. Oženio je Aišu, kćerku Ebu Bekra es-Siddika, a također je oženio Hafsu, kćerku Omera el-Faruka. Svoje kćeri Rukajju i Ummu Kulsum, Poslanik je udao za Osmana Zun-Nurejna, a kćerku Fatimu udao je za Aliju b. Ebu Taliba. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, povezao je i na ovaj način učvrstio svoje veze sa spomenutim ashabima koji su bili stubovi islama i koji su bili svjedoci svih važnijih događaja u islamu, te koji su izašli iz njih kao istinski muslimani. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u tazbinske veze, putem udaje ili ženidbe, nije ulazio osim sa dobrima i čestitima, povodeći se za kur’anskom porukom: “...čestite žene su za čestite muškarce, a čestiti muškarci su za čestite žene...” (En-Nur, 26)

Tazbinstvo između ehlul-bejta (Poslanikove porodice i loze) i ashaba i njihovih potomaka, sigurno ukazuje na međusobnu ljubav, poštovanje i pobija sve laži šiija-rafidija o postojanju mržnje između ehlul-bejta i ashaba, tj. Poslanikovih drugova. U narednom izlaganju spomenut ćemo neke primjere tog tazbinstva.

Plemeniti ashab Ebu Zerr, radijallahu anhu, kazuje nam kako je Poslanik postupao u zadnjih deset neparnih noći ramazana: “Postili smo ramazan sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. (Poslije jacijskog farza) on sa nama nije klanjao nikakvog drugog namaza, sve do dvadeset treće noći ramazana. Tada je sa nama klanjao sve dok nije prošla trećina noći. U dvadeset četvrtoj noći, sa nama ništa nije klanjao, da bi u dvadeset petoj noći sa nama klanjao sve do iza pola noći. Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, da hoćeš sa nama i ostatak ove noći provesti u dobrovoljnom namazu!’ Na to on reče: ‘Ko klanja sa imamom sve dok on ne završi, upisat će mu se kao da je klanjao cijelu noć.’ Nakon toga, više nije klanjao sa nama sve do dvadeset sedme noći u mjesecu. U toj noći sabrao je ljude, i svoju porodicu i supruge, i klanjao nam. Klanjao je s nama toliko da smo se pobojali da ćemo propustiti felah.’” Nakon što je upitan šta je to felah, Ebu Zerr odgovori: “Objed pred zoru – sehur”, a zatim dodade: “Nakon toga, više nam nije predvodio noćni namaz sve do kraja mjeseca.” (Ebu Davud, hadis je sahih. Vidjeti: Ebu Davud, Sahih)

Šiije, rafidije, isna ašerije, pokušavaju prikazati da je između prvih muslimana, Poslanikovih drugova, i Poslanikove časne porodice ehlul-bejta postojala međusobna mržnja i netrpeljivost. Ova mržnja i netrpeljivost postoji samo u njihovim bolesnim umovima i u stvarnosti nema nikakvog ispravnog utemeljenja. Mnoštvo je nepobitnih dokaza koji ukazuju na postojanje međusobne ljubavi i uvažavanja između ashaba i ehlul-bejta, a na spomenutu ljubav i poštovanje ukazuje i postupak članova ehlul-bejta koji su svojoj djeci davali imena po svojoj braći u vjeri, ashabima, kao što su Ebu Bekr, Omer, Osman, Aiša, Talha, Muavija, Hamza, Džafer, Allah bio zadovoljan njima, tako da se može konstatirati da ne postoji porodica i kuća ehlul-bejta, kao što je kuća Alije, Hasana, Husejna, Allah bio zadovoljan njima, i drugih pripadnika ehlul-bejta a da nisu svojim sinovima nisu dali ime jednog od ashaba ili su uzimali za sebe nadimke po njihovim imenima, kao što je Ebu Bekr (Otac Bekrov).

Neophodno je da svako od nas – svako koga smrt čeka, svaki kome će zemlja biti postelja, crvi prijatelji, Munkir i Nekir sabesjednici, Kijamet obećani dan, Džennet ili Džehennem mjesto vječnog boravka – mnogo razmišlja o smrti, mnogo je spominje, mnogo se priprema i brine za nju! Svako od nas treba da smrt neprestano iščekuje, štaviše, da se smatra jednim od mrtvaca, da se vidi u kaburu, jer sve što će doći, blizu je, a daleko je samo ono što nikada neće doći. Međutim, jesmo li uistinu takvi? Koliko razmišljamo o ovim trenucima? Koliko podsjećamo svoje duše na njih? Je li to mislimo da ih nećemo doživjeti?! Nikako, vallahi! Svi ćemo ih doživjeti, pa šta nam je?! Naši ispravni prethodnici mnogo su razmišljali o ovim trenucima, jer oni se neće ponoviti, dogodit će se samo jedanput! Zato su se pripremali za njih, obračunavali se i preispitivali još za svoga života!

U jednoj savršenoj uravnoteženosti musliman vjeruje da sve što se dešava u svemiru i u njegovom životu dolazi od Allaha kao konačna odredba prije nego se to praktično i desi u ljudskoj stvarnosti: “Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi – to je Allahu, uistinu, lahko.” (El-Hadid, 22) Istovremeno, on vjeruje da mu je obaveza da radi, da poduzima uzroke i da su sve odredbe (sudbine) koje se dešavaju na Zemlji povezane s uzrocima koji se poduzimaju (ili ne poduzimaju), kao i s vrstom djela koje izvršava: “Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru...” (Er-Rum, 41); “A da su stanovnici sélā i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali...” (El-A‘raf, 96); “Kad hoćemo jedan grad uništiti, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo.” (El-Isra, 16)

Odatle on osjeća prisustvo svoga bića, radi i poduzima uzroke, bez da bude zaveden sobom, svojim djelo ili uzrocima. Istovremeno, on vjeruje da je sve ono što mu se desi – odredba od Allaha i to ga ne odvraća od pozitivnosti, rada i poduzimanja uzroka.

Kada se u svijesti nekih ljudi ovo pokaže kao kontradiktornost, to u svijesti vjernika izaziva jednu lijepu i fascinirajuću uravnoteženost koja ga pomaže u izvršavanju uloge razboritog namjesništva na Zemlji i čini ga da radi na Zemlji dok je njegovo srce usmjereno prema Allahu na nebesima.

Sva hvala pripada samo Allahu, Jedinom, koji nema sudruga, neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu, sve ashabe i sve one koji ga dosljedno slijede do Sudnjega dana.

Allahova velika blagodat koju nam je podario jeste i ta što nas je učinio pripadnicima najboljeg naroda, sljedbenicima najodabranijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, praktičarima Allahu najdražeg i najlakšeg vjerozakona, u kojem nema stega i okova, opterećivanja preko ljudskih mogućnosti, neka je sva hvala Uzvišenom Allahu. Molimo Ga, Svevišnjeg, da nas usmrti u ovoj vjeri kao Njegove iskrene robove.

Međutim, svjedoci smo brojnih sumnji i smutnji, novotarija među pripadnicima ovog naroda. Uveliko su prisutni pokazatelji širka, dok su pokazatelji tevhida dobro porisnuti. Mnogi od sljedbenika traže uputu, dobro, spas i uspjeh mimo Kur’ana i sunneta, a brojni su dokazi da će Allah u zabludi ostaviti onoga koji uputu bude tražio mimo Kur’ana i sunneta.

Od prvih i odabranih generacija muslimana prenosi se mnogo lijepih i poučnih izreka koje pojašnjavaju pojam Allahovog određenja – kadera, govore o njegovoj važnosti, bodre na čvrsto vjerovanje u njega, pozivaju na zadovoljstvo sa svim onim što je Uzvišeni Allah čovjeku odredio i propisao, ali i upozoravaju na sve ono što je u suprotnosti s ispravnim vjerovanjem u kader. U narednim redovima navest ćemo samo neke od njihovih izreka.

Potpuna i bespogovorna predaja i pokornost objavi, tj. Kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jedna je od najvažnijih osobina istinskih vjernika. Uzvišeni Allah objavio je upitnoj formi, što ustvari znači konstataciju: “Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? – A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja.” (En-Nisa, 125)

Uzvišeni Allah pohvalio je svakog onog ko se potpuno preda objavi, objavljujući da se takva osoba prihvatila najčvršće veze i da je Uzvišeni Allah neće kazniti: “Onaj ko se sasvim preda Allahu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu. Allahu se na koncu sve vraća.” (Lukman, 22) Allahova pohvala isto tako obuhvata svaku skupinu muslimana čija je osobina “čujemo objavu i njoj se pokoravamo”: “Kad se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im on presudi, samo reknu: ‘Slušamo i pokoravamo se!’ Oni će uspjeti.” (En-Nur, 51)

Uzvišeni Allah zakleo se najuzvišenijom svetinjom – samim Sobom, Svojim plemenitim i savršenim Bićem, da musliman neće u potpunosti vjerovati sve dok Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, ne uzme za sudiju: “I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (En-Nisa, 65)

Muslimanu i muslimanki ne pripada pravo izbora u pogledu Allahovih propisa i propisa Njegovog Poslanika: “Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svom nahođenju postupiti. A ko Allaha i Njegovog Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravoga puta.” (El-Ahzab, 36)

Nasuprot spomenutih osobina muslimana i muslimanke, osobina munafika je okretanje od Objave: “Kad im se kaže: ‘Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!’ – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću.” (En-Nisa, 61)

Zatim je došao ovaj naučni i materijalistički napredak koji se rodio s “renesansom”, a čije je temelje Evropa uzela od muslimana predstavljajući ljudima u njihovom savremenom džahilijetu da je nauka Bog i sudbina koja sve pokreće i svime vlada. Savremeni evropski džahil odbacio je vjeru sa svim njenim značenjima i inspiracijama i u svojoj svijesti nije vidio nikakvu povezanosti između Allaha i njegove životne realnosti na Zemlji. U njegovoj svijesti ustalilo se da je on, čovjek, taj koji oblikuje svoj život kako on sam želi; on je taj koji piše svoju sudbinu i on je taj koji gradi povijest i događaje. Pored njegove samoobmanutosti, do ove granice istovremeno je došla i njegova obmanutost vanjskim uzrocima. Njemu je “nauka” rekla da tu postoje nepromjenjivi zakoni koje su u Evropi nazvali “zakoni prirode” jer su oni – a već su odbacili crkvenog boga – odbili da svemirske zakone pripišu Allahu te su ih pripisali novom božanstvu koje nema ni crkve ni obaveza. Nazvali su ga “priroda” i pripisali mu stvaranje i uređivanje. I sve dok su ti zakoni, u njihovoj svijesti, nepromjenjivi, u njihovom poimanju nema prostora za sudbinu!

Prvi muslimani vjerovali su da sve što se dešava njima ili u svemiru, da se dešava po Allahovom određenju i da ništa ne može promijeniti ono što je Allah još u prapočetku (el-ezel) odredio i zapisao u Levhi-mahfuzu. Rezultat takvog njihovog vjerovanja ogledao se u sljedećim riječima: Zar ću, ako odem na front, biti ubijen zbog svog odlaska tamo? Ili će mi se desiti ono što mi je Allah odredio? Pa, ako mi je odredio pogibiju na Njegovom putu (šehadet), onda ću svakako – s Allahovim određenjem – biti ubijen, a ako mi je odredio da se ponovo vratim, vratit ću se. Zatim, ako mi je Allah propisao smrt, ja ću umrijeti pa makar to bilo i na ovom mom mjestu i makar ne otišao u borbu...

Nijedan čovjek ne zna šta je u konačnici za njega istinsko dobro. Ponekad će čovjek žudjeti za nečim što će na koncu po njega biti loše ili će nešto prezirati da bi se na kraju to što prezire pokazalo za njega vrlo korisnim. Niko osim Uzvišenog Allaha ne zna kako će se određena stvar okončati i kakve će posljedice imati: dobre ili loše. Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: “Allahova je odredba poklon vjerniku, pa makar se manifestirala kroz određenu zabranu. Ona je, u suštini, blagodat, bez obzira što izgleda kao patnja. Iskušenje koje Allah dadne čovjeku donosi mu zdravlje i pored toga što se čini da se radi o nevolji. Međutim, zbog čovjekovog neznanja, ograničenosti i nepravde prema samome sebi, on ništa od spomenutog, dakle, ni poklon, ni blagodat, ni zdravlje, ne smatra dobrim, jer on dobrim smatra samo ono s čime se naslađuje još na dunjaluku i ono što odgovara njegovoj duši, a u skladu je sa njegovim ovosvjetskim težnjama. Kada bi kojim slučajem bio upoznat sa konačnicom stvari, shvatio bi da se u određenoj zabrani krije blagodat i da je iskušenje milost, pa bi u nevoljama uživao više nego što uživa u blagostanju, u siromaštvu više nego u bogatstvu, te bi (Allahu) bio zahvalniji na oskudici nego na izobilju.”

Ehli-sunnetski učenjaci navode da iman – vjerovanje, podrazumijeva čvrsto ubjeđenje u srcu, verbalno potvrđivanje te praktično djelovanje koje izvršava svojim tjelesnim udovima. Shodno tome, i vanjština muslimana sastavni je dio i ulazi u okvire njegovog imana i ima veliku važnost, kako u islamu tako i u životu svakog muslimana, i nije bezvrijedna “ljuska” koja se može odbaciti. Rekao je Uzvišeni Allah: “Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su, zbilja, pravi vjernici – njih počasti, i oprost, i obilje plemenito kod Gospodara njihova čekaju.” (El-Enfal, 2–4) U spomenutom ajetu navodi se neke karakteristike pravih vjernika, a to su, između ostalih, obavljanje namaza i udjeljivanje imetka, a zasigurno da se ta djela izvršavanju tjelesnim organima i u direktnoj su vezi sa vanjštinom osobe. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, definirao je iman sljedećim riječima: “Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko, ili šezdeset i nekoliko ogranaka. Njegov najbolji i najvredniji dio jesu riječi la ilahe illallah (nema boga osim Allaha), njegov najniži dio je s puta ukloniti ono što smeta, a i stid je dio imana.” (Hadis bilježe Ebu Davud i Tirmizi, a hadis je vjerodostojan)

“Iblis je obmanuo skupinu pobožnjaka koji klanjaju noćni namaz pa su preko dana počeli pričati ljudima o svom namazu koji obavljaju tokom noći. Neki od njih kažu: ‘Taj i taj uči sabahski ezan u to i to vrijeme’, kako bi ljudi znali da je on bio budan u to vrijeme. Najmanje što se može reći o ovome, ako se čovjek i sačuva od rijaluka, jeste da to predstavlja iznošenje svojih ibadeta iz skrivenosti u javnost, čime se umanjuje sevap.” (Ibnul-Dževzi, Telbisu Iblis, str. 127–128.) “Druge je zaveo time što su se posvetili namazu i drugim ibadetima u džamiji dok nisu postali poznati po tome, pa su se ljudi okupili oko njih i klanjali zbog njihovog namaza, a zatim se vijest o njihovom stanju raširila među narodom. Ovo je šejtanova zamka, jer duša dobija snagu za ibadet kada zna da će se vijest o tome raširiti, i zbog toga ih hvaliti. Od Zejda b. Sabita prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Najbolji namaz čovjeka je u njegovoj kući, osim obaveznog namaza.’ (Hadis bilježe Buharija i Muslim) Amir b. Abdukajs mrzio je da ga ljudi vide kako klanja, i nikada nije klanjao nafilu u džamiji, dok je u kući svakog dana klanjao hiljadu rekata. Kada bi neko ušao u kuću Ibn Ebi Lejle u trenutku dok je klanjao, on bi sjeo.” (Ibnul-Dževzi, Telbisu Iblis, str. 128) “Iblis je neke pobožnjake zaveo time što su plakali u namazu u trenucima kada su bili okruženi drugim ljudima. Ovakvo stanje nekada dođe čovjeku tako jako da ga ne može odagnati, pa ako ikako može da ga sakrije od ljudi, a to ne uradi – sebe je izložio rijaluku. Od Asima se prenosi da je rekao: ‘Kada bi Ebu Vail klanjao u svojoj kući, žestoko bi plakao, a kada bi mu cijeli dunjaluk dali da to uradi dok ga ljudi vide – ne bi prihvatio.’ Ebu Ejjub es-Sihtijani ustao bi kada bi ga savladao plač.” (Ibnul-Dževzi, Telbisu Iblis, str. 128) “Kada bi Ebu Ejjub es-Sihtijani držao vaz i srce mu omekšalo, obrisao bi nos i rekao: ‘Kako je žestoka ova prehlada!’“ (Ibnul-Dževzi, Telbisu Iblis, str. 228) “Iblis je neke pobožnjake obmanuo tako što klanjaju i danju i noću, ali ne mare za popravkom unutrašnjih mahana, niti vode računa da im hrana (opskrba) bude halal, iako su te stvari preče od mnoštva nafila.” (Ibnul-Dževzi, Telbisu Iblis, str. 128)

Razmislimo o lijeku odvratnog okusa i ružnog mirisa. Ukoliko čovjek zna da će konzumiranjem ovog lijeka ozdraviti, on ga s jedne strane mrzi zbog toga što mu je odvratan i neugodan, ali mu je s druge strane itekako drag jer ga on, i pored svoje odvratnosti, vodi ka onome što voli i što priželjkuje, tj. ka ozdravljenju. Isti je slučaj i sa oboljelim ekstremitetom kod čovjeka: ukoliko zna da će amputiranjem tog ekstremiteta sačuvati vlastiti život, čovjek će sasvim sigurno pristati na amputaciju. Slično je i sa odlaskom na daleko putovanje: ako će ga ono odvesti do onoga što voli i priželjkuje, ili do njemu drage i voljene osobe, čovjek će se na njega odlučiti uprkos naporu i tegobama koje ono predstavlja. Ovakav je slučaj sa hadžijama koje rado kreću ka Drevnom hramu, tj. Kabi, i pored činjenice što će na tom putu biti suočeni sa teškoćama kao što su prolazak kroz puste stepe, bezvodne pustinje i nenaseljene predjele. Iz svega što smo kazali možemo zaključiti da jedna te ista stvar s jedne strane može biti draga i poželjna, a s druge strane mrska i nepoželjna, te da nije nužno da jedna obavezno isključuje drugu.

Allahovo, tebareke ve te‘ala, ime El-Hajj (Živi) ukazuje na svojstvo života. To je svojstvo života koji nije nastao, već postoji oduvijek, koji neće prestati, već će postojati zauvijek, koji je čist od svakog nedostatka, uzvišen je naš Gospodar i čist od svake mahane. Onaj koji je vječno živ posjeduje svojstva znanja, sluha, vida, moći, milosti i ostala svojstva savršenstva, i kao takav zaslužuje da bude obožavan, i da Mu se čine ruku’ i sedžda, kao što Stvoritelj svjetova kaže u Svojoj plemenitoj Knjizi: “Ti se pouzdaj u Živog, koji ne može umrijeti, i veličaj Ga, i hvali!” (prijevod značenja El-Furkan, 85). Sva živa stvorenja koja će umrijeti, ili ona koja su već mrtva, ili stvari i predmeti koji u osnovi nemaju osobinu života, ne zaslužuju da budu obožavani, nego je Allah taj koji zaslužuje da se obožava, Živi koji neće umrijeti. Naš Gospodar u Svojoj plemenitoj Knjizi kaže: “On je Živi, nema istinskog boga osim Njega, zato samo Njemu dovu upućujte, iskreno Mu ispovijedajući vjeru. Hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova!” (Prijevod značenja Gafir, 65)

Allahova, subhanehu ve te‘ala, dobrota prema Svojim robovima ogleda se i u tome što im je dao posebne dane za činjenje pokornosti Njemu, posebne prilike u kojima ljudi uvećavaju svoja dobra djela, međusobno se natječu u njima i približavaju se svome Gospodaru. Uistinu je sretan onaj koji iskoristi ove dane i ove prilike. Ovi blagoslovljeni dani, između ostalih, jesu i prvih deset dana mjeseca zul-hidždžeta. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je da su to najbolji dani u godini i podstaknuo je muslimane na činjenje dobrih djela u njima. Svevišnji Allah zakleo se ovim danima i samo ovo dovoljno je da ukaže na njihovu počast i ugled, jer Veliki i Uzvišeni ne zaklinje se osim velikim i vrijednim.

Od Šedada b. Evsa prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada vidiš ljude da zarađuju zlato i srebro, ti se opskrbi ovim riječima: ‘Bože moj, ja Te molim za postojanost u vjeri i odlučnost na uputi. Ja te molim za sva ona djela koja nužno iziskuju Tvoju milost i čvrste odluke koje iziskuju Tvoj oprost. Ja Te molim za zahvalnost na Tvojim blagodatima i to da Te na najljepši način obožavam. Ja Te molim za zdravo srce i iskren jezik. Ja Te molim za svako ono dobro koje Ti znaš i Tebi se utječem od svakog zla koje Ti znaš. I Tebe za oprost molim od svega onoga što Ti znaš, jer Ti si Onaj koji dobro zna tajne svega nevidljivog!” (Bilježe ga Ahmed, Et-Tirmizi i En-Nesai. Hadis je sahih. Pogledati: Albani, Es-silsile es-sahiha, br. 3228) Spas na Sudnjem danu ovisi o čistoći srca, o čemu Uzvišeni Allah, kazujući nam o dovi Ibrahima, alejhis-selam, govori: “...i ne osramoti me na Dan kad će ljudi oživljeni biti, na Dan kada nikakvo blago, a ni sinovi neće od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti” (Eš-Šuara, 87-89).

Ova dva Allahova lijepa imena su od posebnog značaja i važnosti. To su imena kojima je Uzvišeni Allah u Svojoj plemenitoj Knjizi otpočeo suru El-Fatiha i sve ostale sure u kojima je objavio uputu i jasne dokaze. S ovim imenima Sulejman, alejhis-selam, otpočeo je svoje pismo upućeno kraljici Sabe. Džibril, alejhi-selam, dolazio je našem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, počinjući objavu svake nove sure sa ova dva imena. Kada je slao pisma vladarima, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na početku svojih pisama navodio je ova dva Allahova imena i podsticao svoje ashabe da svaki svoj posao počinju izgovarajući Allahova lijepa imena Milostivi i Samilosni. Na mnogim mjestima u Kur’anu ova dva Allahova imena navedena su skupa i oba ukazuju na Allahovu, tebareke ve te‘ala, osobinu milosti, s tim što, kada dođu skupa, onda ukazuju na postojanje rahmeta kao Allahovog svojstva i djela. Tako je Er-Rahman Onaj kojem je rahmet osobina, a Er-Rahim Onaj koji je milostiv prema Svojim robovima.

Abdullah b. Omer, radijallahu anhum, kaže: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ‘Kada vidite mlađak, zapostite, a kada ga ponovo vidite, prekinite s postom.’” (Muttefekun alejhi) Islamski učenjaci razišli su se o pitanju koliko je osoba dovoljno da posvjedoče viđenje mlađaka, kako bi se utvrdilo njegovo viđenje i kako bi se otpočelo s postom. Većina islamskih učenjaka smatra da ukoliko jedna pouzdana osoba posvjedoči da je vidjela mlađak, da se njeno svjedočenje prihvata i otpočinje se s postom. Takvog mišljenja su: Ebu Hanife, Šafija, Ahmed, učenjaci zahirijskog mezheba, Ibnul-Munzir i drugi, Allah im se svima smilovao. Dok, imam Malik, El-Lejs, El-Evzai, Es-Sevri i drugi smatraju da je za utvrđivanje mlađaka potrebno viđenje najmanje dvije osobe, analogno svjedočenju. Inšallahu te‘ala, prioritetnije je mišljenje da je dovoljno svjedočenje jedne pouzdane osobe, svejedno da li bila muškarac ili žena, kako spominje Ibn Hazm u svome djelu El-Muhalla, jer je i sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postupio po tome, kako se spominje u hadisu Ibn Omera, radijallahu anhuma, gdje kaže: “Ljudi su pratili mlađak, pa sam ga ja vidio i obavijestio o tome Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je onda zapostio i naredio ljudima da poste.” (Hadis bilježe imam Ebu Davud, Ed-Darimi, Ibn Hibban, Ed-Darekutni i El-Bejheki. Imam El-Hakim kaže da je hadis vjerodostojan po uvjetima imama Muslima, s čime se slaže i imam Ez-Zehebi. Veliki islamski učenjak Muhammed Nasiruddin Albani, rahmetullahi te‘ala alejhi, ocijenio je hadis vjerodostojnim u svom vrijednom djelu Irvaul-galil fi tahridži ehadisi menari es-sebil, 4/16.)

Povodeći se za kur’ansko-sunnetskim smjernicama, naši ispravni prethodnici kao jedno od prioritetnih pravila postavili su sebi – natjecanje u činjenju dobrih djela. Međutim, da li je to naše pravilo? Naše poimanje rada i zalaganja za islam i džemat može se svesti u nekoliko riječi - “neka to uradi neko drugi“, a na planu ostvarivanja ličnih interesa dominira pravilo – “ja ću to sigurno uraditi i angažirat ću i ostale ljude i različite potencijale”. Kada bi naše zalaganje za islam i zajednicu iznosilo tek jedan neznatan procenat rada koji ulažemo u ostvarivanju svojih ličnih interesa, situacija bi sigurno bila dosta bolja. Kako to da pojedinac može uraditi više od zajednice, odnosno, kako zajednica može uraditi manje od pojedinca? Motiv rada zasigurno ima vrlo važnu ulogu, što znači da je svijest o radu za džemat umnogome ispod motiva lične koristi. Ovakvo postavljanje prema zalaganju i radu za islam i zajednicu ne bi bilo alarmantno da se nalazi na nivou pojedinca, kojeg savlada nemar, grješna ljudska priroda ili strasti, međutim, kada ovakvo poimanje pređe na razinu naše kolektivne svijesti ili postane sastavni dio našeg vjerovanja i filozofije življenja, tada stagnira cijela muslimaska zajednica.

Smiraj srca cilj je i težnja svakog čovjeka. Nema čovjeka koji ne želi da živi smireno i spokojno, sretno i uspješno. Većina ljudi griješi u odabiru puta do ovakvog stanja, griješe u načinima i razlozima smirenosti srca! Ulažu i troše svoje imetke, provode svoje živote, ali nažalost, na pogrešan način. Taj put ne dovodi do rahatluka, smirenog i spokojnog srca, sretnog života, već naprotiv, put koji su odabrali, vodi do nesreće i na dunjaluku i na ahiretu, tegobnog dunjalučkog i ahiretskog života, rastresenosti i uznemirenosti njihovih srca. Smiraj srca ima svoje razloge i pokazatelje. U tekstu ćemo spomenuti ono što najviše, nakon Uzvišenog Allaha, pomaže vjerniku muslimanu u otklanjanju njegovih briga.

Mnogo je sličnih dova koje je Poslanik učio, a čije su poruke svestrane i uzvišene, ali ovdje ćemo se zadržati na jednoj dovi koja je posebna tema ovog teksta i koja je sasvim dovoljna da opravda naslov ovog teksta. To je dova koju bilježi imam Buhari u svom Sahihu od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, koji kazuje: “Služio sam Resulullaha, sallallahu alejhhi ve sellem, kad god bi negdje odsjeo. Čuo sam ga da mnogo izgovara: ‘Allahumme inni e‘uzu bike minel-hemmi vel-huzni, vel-adžzi vel-keseli, vel-buhli vel-džubni, ve dal'I-d-dejni ve galebetir-ridžali” („Allahu, ja kod Tebe tražim zaštitu od brige i tuge, od nemoći i lijenosti, od škrtosti i kukavičluka te od tereta duga i premoći ljudi.”) U ovoj dovi Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, objedinio je osam zanimljivih detalja čovjekova bića i poredao ih je, poslaničkom preciznišću, u parovima: briga i tuga, nemoć i lijenost, škrtost i kukavičluk i teret duga i premoć ljudi.

Omer b. El-Hattab, radijallahu anhu, jednog je dana razmišljao, pa je poslao po Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da dođe do njega. Kada je došao, upitao ga je: „Kako će se ovaj ummet razići a jedan im je vjerovjesnik, jedna im je Knjiga i jedna im je Kibla?!“ Ibn Abbas, radijallahu anhuma, odgovorio je: „O vođo pravovjernih, doista nam je objavljena Knjiga i mi smo je čitali i saznali povodom čega je objavljena, međutim, poslije nas bit će ljudi koji će čitati Kur’an, ali neće znati povodom čega je objavljen, pa će svaka skupina imati svoje mišljenje, a kada svaka skupina bude imala svoje mišljenje, onda će se i razići. Kada se raziđu, borit će se jedni protiv drugih.“ (Seid b. Mensur, Es-Sunen, 1/176.) Također je rekao: „Dobro se čuvajte sljedbenika mišljenja! Dati su im hadisi da ih pamte, ali su govorili po svojim mišljenjima, pa su skrenuli na stranputicu i druge odvode u nju!“ (Ed-Darekutni, Es-Sunen, 4/146.)

Nisi li primijetio da su ljudi Allahu najbliži u mjesecu ramazanu, da su na noćnom namazu u tom mjesecu posebno skrušeni? Mnogi plaču dok imam uči kur’anske ajete ili pak dove. Ta skrušenost je plod osjećaja da se obraćaš nekome ko te sluša. Stoga, otvori svoje srce na namazu i povjeri se svome Gospodaru. Obrati Mu se, traži od Njega, jer znaj da On to traži od tebe. On želi da Ga moliš. On želi da Mu se obraćaš. On je taj koji kaže: “Molite me, Ja ću vam se odazvati.” (Gafir, 60) Pristupimo našim namazima na ovaj način. Oživimo ih i udahnimo im dušu skrušenosti, jer slast namaza možemo osjetiti samo u skrušeno obavljenom namazu.

Prvo u što čovjek čvrsto povjeruje jeste da je Allah sve stvorio i da svime upravlja, a potom se uzdiže na više stepene, shvatajući da je Allah jedini pravi Bog koji zaslužuje da se obožava. Kada shvati da je sve u Njegovoj ruci: šteta i korist, davanje i uskraćivanje, uputa i zabluda, sreća i tuga, te da On upravlja srcima kako želi, da ne može uspjeti niko ako mu to On ne dozvoli i pomogne, da je ponižen i osramoćen samo onaj koga On ponizi, osramoti i okrene se od njega, a da je najboljeg, najsretnijeg, najispravnijeg, najblažeg i najčišćeg srca onaj ko vjeruje i obožava samo Allaha. Takvoj je osobi Allah najdraži, a u isto vrijeme najviše Ga se i boji, te se jedino u Njega uzda i polaže nade. Znači, ljubav prema Njemu je na prvom mjestu. Prvo u što srce povjeruje jeste da je Allah sve stvorio i da svime samo On upravlja, a potom se srce uzdiže i shvati da je On jedini zaslužan da se obožava.

Pokuđeno slijeđenje je slijeđenje samo zbog prihvatanja onoga što zastupa onaj koji se slijedi, bez obzira na ispravnost ili neispravnost. Slijepo slijeđenje je slučaj svakog velikog čovjeka koji ima pristalice. Zato, kada je našem vjerovjesniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, objavljen Kur’an časni, usprotivili su mu se riječima: “I još kažu: ‘Trebalo je da ovaj Kur’an bude objavljen kakvom uglednom čovjeku iz jednog od ova dva grada!’” (Prijevod značenja Ez-Zuhruf, 31) Njihovi velikani spriječili su ih da vjeruju u Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Postavili su mu uvjet da otjera siromahe i slabašne kako bi veliki zadobili moć i vlast. Zato Uzvišeni kaže: “Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i naveče u želji da naklonost Njegovu zasluže i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (Prijevod značenja El-Kehf, 28)

Ispravno je reći da su Milostivi, Svemilosni, Stvoritelj, Plemeniti, Mudri – Allahova imena, a ne da je Allah ime Milostivog, Svemilosnog ili ime Plemenitog i tome slično. Isto tako, od posebnosti ovog imena jeste i to da ono ukazuje na značenja svih ostalih lijepih imena, a lijepa imena su pojašnjenje svojstava božanstva. Otuda je Allah ime na koje se vraćaju sva ostala Allahova lijepa imena i značenja svih Allahovih imena ukazuju na njega. Od njegovih posebnosti jeste i to da elif i lam prilikom dozivanja ostaju pri njemu. Zato kažemo: Ja Allah, pa je elif i lam sastavni dio imena Allah. Ali, kada se Allah doziva nekim drugim imenom onda se elif i lam brišu, pa ne kažemo: ja Er-Rahman, ja Er-Rahim, ja El-Gafur, nego ćemo reći: ja Rahman, ja Rahim, ja Gafur. Također, od posebnosti ovog imena jeste i to da su općepoznati, vjerodostojno preneseni zikrovi vezani za ovo ime. Tako su tesbih, tehmid, tekbir, tehlil, bismilla i mnogi drugi zikrovi vezani za ovo ime, naprimjer izgovaramo: subhanallah, elhamdulillah, Allahu ekber, la ilahe illallah, bismillah itd. Dakle, svugdje se spominje ime Allah. Od posebnosti ovog imena također je i to što se ono najviše spominje u Kur’anu, tj. spomenuto je više od dvije hiljade i dvjesto puta, što nije slučaj sa drugim Allahovim lijepim imenima, i Allah je ovim imenom započeo trideset i tri kur’anska ajeta.

Ebu Bekr, Allah bio zadovoljan njime, dobio je nadimak Es-Sidik kada je njegovo ubjeđenje u obavijest Poslanika, sallallahu alejhi vesellem, došlo do izražaja i dostiglo svoj vrhunac. Mušrici Mekke došli su mu i podrugljivo rekli da ih je njegov drug, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio da je u jednoj noći, noći Israa i Miradža, otišao iz Mekke u Bejtul-makdis – Kuds, a potom na nebesa i potom se vratio u Mekku. Odgovor Ebu Bekra, Allah bio zadovoljan njime, bio je: “Ako je to rekao, onda je to istina.” Svoj jekin uvjetovao je vjerodostojnošću Poslanikog, sallallahu alejhi ve sellem, govora, smatrajući da je potpuna istina sve što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao svojim drugovima u Bitki na Bedru: “Krenite prema Džennetu, čija je širina kao širina nebesa i Zemlje”, plemeniti ashab ensarija Umejr ibn Humam, Allah bio zadovoljan njime, rekao je: “Behin, behin (riječi koje ukazuju na divljenje).” Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, upita ga: “Šta je te navelo da to izgovoriš?”, a on je odgovorio: “Ništa drugo do moja nada da budem od njegovih stanovnika.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: “Ti si od njih”, i Umejr, Allah bio zadovoljan njime, preselio je u toj bitki kao šehid.

El-Muhasibi, Allah mu se smilovao, kazao je: „Ako Iblis spozna da si oprezan i da brineš o stanjima u kojima se nalaziš, on te neće nagovarati na gibet i na laž, jer zna da se ti takvih stvari kloniš. Međutim, on će pokušati da te spoji s tvojim prijateljem, pa nakon što budete spominjali Allaha, on će vam uljepšati bespotreban govor i dunjalučke ljepote, pa kada se upustite u to, onda će vam uljepšati gibet. Pa ako vas dvojica budete od onih koji su obazrivi prema grijesima, onda će vam šejtan prići i gibet donijeti kao nešto čime se vi srdite u ime Allaha ili ste zaprepašteni pa negirate određenu stvar kod onoga koga ogovarate. S druge strane, ako niste obazrivi, onda ćete ogovarati u srdžbi i ljutnji kako biste uzvratili onome ko je vas spomenuo ili jednog od vas, dok će drugi to odobravati.“

Spominjanje Allaha predstavlja jedan od puteva i načina približavanja Allahu. To je jedno od dobrih djela čije je izvršavanje Allah spomenuo na mnogim mjestima u Svojoj plemenitoj Knjizi. Kaže Uzvišeni: „O vi koji vjerujete, Allaha mnogo spominjite“ (prijevod značenja El-Ahzab, 41); „I kad završite obrede svoje, opet spominjite Allaha, kao što spominjete pretke vaše, i još više Ga spominjite.“ (prijevod značenja El-Bekare, 200); „Oni koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju.“ (prijevod značenja Alu Imran, 191); „I muškarcima koji mnogo spominju Allaha i ženama koje mnogo spominju Allaha, Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio“ (prijevod značenja El-Ahzab, 35).

Jedno od najpoznatijih mišljenja u pogledu najuzvišenijeg Allahovog imena, koje je ujedno i najispravnije i najbliže dokazima, jeste da je najuzvišenije Allahovo ime ''Allah''. Rekao je Ebu Abdullah ibn Mendeh u svojoj knjizi ''Et-Tevhid'': ''Ime Allah ukazuje na Njegovo Biće, Uzvišeni Allah zabranio je stvorenjima da se njim nazivaju, ili da neko drugo božanstvo tako nazovu. Učinio ga je početkom imana, stubom islama, njime se farzovi otpočinju, sklapaju ugovori, traži utočište od prokletog šejtana, s tim imenom se otpočinje i završava svako dobro djelo, veličanstveno je Njegovo ime, nema boga osim Njega.“ (Et-Tevhid, 2/21) Ime Allah ima odlike koje druga imena nemaju. Tako se Allahu pripisuju ostala imena, kao što kaže Uzvišeni u Svojoj plemenitoj Knjizi: ''A Allah ima najljepša imena“. Kažemo: Milostivi, Plemeniti, Vječni, Uzvišeni su Allahova imena, a ne kažemo: Allah je ime Milostivog. Ime Allah općenito ukazuje na značenje svih ostalih Allahovih imena, a imena su ta koja pojašnjavaju i ukazuju na Allahova plemenita svojstva. Zbog ovih i drugih odlika ovog imena, neki od učenjaka smatraju da je ''Allah'' najuzvišenije Allahovo ime. Ono što daje potporu ovom mišljenju jeste da se ovo ime nalazi u svim hadisima koji govore o Allahovom najuzvišenijem imenu.

Ibn Mes'ud je rekao: ''Vi ste u zemanu u kojem je mnogo uleme, a malo govornika (hatiba), a doći će vrijeme u kojem će biti malo uleme, a mnogo govornika.'' Stoga, onome ko se u ovom vremenu bude odlikovao velikim i opsežnim znanjem i uz to bude malo pričao, takav je za svaku pohvalu, a onaj ko bude puno pričao, a imao malo znanja, takav je za svaku osudu (ponižen je). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posvjedočio je stanovnicima Jemena vrsno poznavanje imana i fikha (razumijevanja vjere), a stanovnici Jemena su narod s najmanje govora i s najobimnijim naukama. No, njihovo znanje je korisno znanje u njihovim srcima gdje svojim jezicima izražavaju samo onu potrebnu količinu. E, to je taj fikh i korisno znanje... Od znakova korisnog znanja jeste da se njegov posjednik ne predstavlja kao učenjak, da se ne hvališe i da nikoga ne optužuje za neznanje osim onih koji se suprotstavljaju sunnetu i njegovim sljedbenicima.

U mnogim kur'anskim i sunnetskim tekstovima nalazimo jasan dokaz o tome da osnovni cilj kurbana nije meso da se ljudi njime okoriste. Cilj kurbana je veći i veličanstveniji, a to je: poštivanje Allahovih propisa, približavanje Njemu Uzvišenom prinošenjem žrtve i spominjanjem Allahovog imena prilikom klanja kurbana. Ovo se ne može ispuniti ukoliko se ovaj obred ne izvršava u mjestu boravka. Otuda je potrebno kurban klati u mjestu boravka da tom obredu prisustvuju i omladina i odrasli, i da se nad kurbanom spomene Allahovo ime. Iz ovoga shvatamo da je preče, potpunije, bolje i ispravnije da ljudi kolju kurbane u mjestu boravka i da ne šalju svoje kurbane u druge zemlje. To je zato što čovjek zbog toga izgubi mnoge koristi i desi mu se da učini neke pogrešne postupke.

Prvo i najveće što je Uzvišeni Allah naredio, nakon vjerovanja u Njega i tevhida (ispovijedanja Njegove jednoće), jeste namaz. Uzvišeni je obavljanje namaza naredio prije posta, zekata, hadždža i pokrivanja žena i drugih propisa islama. To je najveći temelj islama nakon kelimei-šehadeta. Veći je od posta, zekata, hadždža i drugih propisa islama. Najveća vanjska oznaka islama. To je nešto najveće čime se musliman razlikuje od drugih ljudi i nešto najveće što ukazuje na prisutnost islama i muslimana. To je najbolje djelo muslimana, kao što je rečeno u hadisu: ''I znajte da je vaše najbolje djelo namaz.“ (Ahmed, a Albani ga ubraja u sahih hadise u Sahihul-džamiu, br. 952.) Naređen je na nebesima prilikom događaja Israa i Miradža, za razliku od ostalih temelja islama koji su naređeni na Zemlji posredstvom meleka Džibrila. Naređen je svim poslanicima i vjerovjesnicima i njime Allahu ibadet čine stanovnici nebesa, plemeniti meleki i stanovnici Zemlje, ljudi i džinni. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Ja čujem zvuk (kao kada je natovarena životinja teretom) neba, a nema prijekora zbog toga. Nema na njemu mjesta koliko pedalj a da na njemu nije melek na sedždi ili kijamu.“ (Sahih kod Albanija u Es-Silsiletus-sahiha, br. 1060.)

Sabah-namaz je dnevna vaga iskrenosti imana ili uvlačenja licemjerstva u srce muslimana. Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema težeg namaza dvoličnjacima od sabaha i jacije, a da znaju kakve su (nagrade) u njima, oni bi na njih išli pa makar pužući. Htio sam narediti mujezinu da prouči ikamet i zapovjediti nekome da bude imam svijetu, a ja da uzmem nekoliko glavnji vatre i zapalim (kuću) onome koji nije još izašao (u džamiju) na namaz.” (Prenose ga Buharija, br. 658, i Muslim) Ovaj nam hadis eksplicitno ukazuje da je izostavljanje sabaha i jacija-namaza u džematu najveći dokaz uvlačenja nifaka (licemjerstva) u srce. Na ovo nam ukazuju i Allahove riječi: “Licemjeri misle da će Allaha prevariti, i On će ih za varanje njihovo kazniti. Kada ustaju da molitvu obave, lijeno se dižu, i samo zato da bi se pokazali pred svijetom, a Allaha gotovo da i ne spomenu.” (Prijevod značenja En-Nisa, 142)

Znak hadždža je telbija kojom hadžija iskazuje da je Allah jedan jedini i negira Mu postojanje bilo kojeg sudruga. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, započinjao je svoj hadždž sa telbijom: “Lebbejk, Allahumme lebbejk, lebbejk la šerike leke. Innel-hamde ven-ni'mete leke vel-mulke, la šerike leke'' – Odazivam Ti se, Allahu, odazivam. Odazivam Ti se, Tebi nema ravna, odazivam Ti se. Zaista sva hvala i blagodati i vlast samo Tebi pripadaju. Tebi nema ravna. (Bilježi Muslim) Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovarao je u svojoj telbiji: ”Odazivam Ti se, (Ti si) istinsko božanstvo. Odazivam Ti se.“ (Bilježi Ibn Madže, hadis je vjerodostojan, vidjeti: Sahihu Ibn Madže od Albanija) Naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, molio je Uzvišenog Allaha da njegov hadždž učini iskrenim, samo radi Njega, i da učini da njegov hadždž ne sadrži u sebi rija'a (pretvaranja) i želju za isticanjem: “Allahu moj, molim Te za hadždž koji neće sadržavati rija'a i želju da se čuje za njega.” (Bilježi Ibn Madže, Albani je hadis ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Silsiletus-sahiha)

Uzvišeni Allah objavio nam je najbolju knjigu, Kur'an, po Svome najboljem robu, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, što je neizmjerna blagodat. Tako nam je u Kur'anu i kroz praksu Poslanika objavio najbolje propise za sve aspekte života, koji predstavljaju divnu vjeru islam. Islam je zato sveobuhvatni koncept života, a važna komponenta tih propisa jesu i propisi vezani za brak. Allah Uzvišeni, Koji je sve stvorio i svime upravlja i gospodari, propisao je iz Svoje milosti i mudrosti najbolje propise vezane za bračne odnose. Uredivši bračnu zajednicu kao zajednicu muškarca i žene, što je u skladu s našom prirodom u kojoj nas je On stvorio. Allah Uzvišeni obraća se svim ljudima i podsjeća ih na tu njihovu prirodu: "O ljudi, bojte se Gospodara svoga, Koji vas je stvorio od jedne osobe, od koje je njen par stvorio, a od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. Bojte se Allaha, Čijim imenom jedni druge molite, i čuvajte rodbinske veze. Allah vas, doista, nadzire" (En-Nisa, 1). Dakle, potreba za brakom, porodicom, porodičnim domom urođena je svakom čovjeku. U ovom tekstu spomenut ćemo neke od blagodati braka u islama, kako bismo ih istinski spoznali, a i neke od adaba i propisa vezanih za brak u islamu.

Vješanje raznih talismana i hamajlija na kojima se nalaze Allahova imena, u autima ili u kućama, s namjerom da ih to štiti i čuva od uroka, zavisti i slično tome. Ovakav postupak svakako da je neispravan, jer u Kur' anu i sunnetu nije naveden nikakav dokaz za to. Naprotiv, postoje dokazi o zabrani ovakvog postupanja, kao što su riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ''Ko okači hamajliju na sebe, Allah mu neće ispuniti namjeru s kojom ju je okačio.“ (Ahmed, 4/154, Ibn Hibban, 6086, El-Hakim, 4/216) Ispisivanje Allahovih lijepih imena na ukrasnim levhama ili klesanje i pisanje po zidovima s ciljem uljepšavanja prostorija i mjesta za sjedenje. Ako se ispisivanje Allahovih imena obavlja krasopisom i dodatno ukrašava, to navodi onoga ko posmatra levhu da hvali njenu ljepotu i dotjeranost, što je pogrešno, jer ono što bi čovjek trebao da osjeti u pogledu Allahovih imena jeste bogobojaznost i povećanje imana, a to se ne može ostvariti na način koji nije propisan ovom vjerom. 

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahmetullahi alejhi, rekao je: ''Ispravno je mišljenje koje zastupa većina islamskih učenjaka, da riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: 'Uistinu Allah ima devedeset i devet imena, pa ko ih obuhvati ući će u Džennet', ne ukazuju na to da Allah nema više od devedeset i devet imena. Jer, u drugom hadisu koji bilježe Ahmed i Ebu Hatim u svome ''Sahihu'' navodi se: 'Molim Te svakim imenom Tvojim kojim si Sebe nazvao, ili si ga objavio u Knjizi Svojoj, ili si njime podučio nekoga od stvorenja Svojih, ili si ga kao znanje nedokučivog zadržao samo za Sebe, da Kur'an učiniš proljećem srca moga, svjetlom prsa mojih, uzrokom prestanka tuge moje i odlaskom brige moje.' U vjerodostojnom hadisu prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na sedždi učio: 'Allahu moj, utječem se Tvojim zadovoljstvom od Tvoje srdžbe, Tvojim oprostom od Tvoje kazne, s Tobom od Tebe! Ja nisam u stanju da Ti iskažem hvalu koju zaslužuješ, Ti si onakav kako si sam Sebe pohvalio!' (Muslim, 486.) Da je obuhvatio sva Njegova imena, obuhvatio bi i Njegova svojstva, pa bi Mu mogao iskazati svu hvalu, jer se Allahovim imenima ukazuje i na Njegova svojstva.'' (Der' u et- tearud, 3/332.)

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu onako kako Mu dolikuje da hvaljen bude, On je taj koji posjeduje najuzvišenija svojstva i najljepša imena i niko mu ravan nije. Salavat i Selam donosimo na Allahovog miljenika i odabranika Muhammeda, koji je opisao svoga Gospodara najboljim opisima i najveličanstvenim atributima, na njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe.

U ovome hadisu Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pripovijeda nam o trojici Izraelćana koje je Uzvišeni Allah iskušao određenim bolestima: jedan je bio gubavac, drugi ćelavac, a treći slijepac. Nakon toga, Uzvišeni Allah htio je da ih ispita kako će se ophoditi prema Njegovim blagodatima. Uzvišeni Allah ponekad Svoga roba iskušava nedaćom kako bi ga ispitao hoće li biti strpljiv ili će se rasrditi na Allahovu odredbu, a ponekad ga iskušava Svojim blagodatima kako bi ga ispitao hoće li Mu na njima biti zahvalan ili nezahvalan. Trojici Izraelćana Uzvišeni Allah je poslao jednog od Svojih meleka koji je svakog od njih upitao: ‘’Šta bi ti najviše želio?“ Prvo je došao gubavcu, pa ga je upitao: ‘’Šta ti bi ti najviše želio?“ Gubavac je rekao: ‘’Lijepu boju i lijepu kožu, i da se otkloni od mene ono što kod ljudi izaziva odvratnost kada me pogledaju.“ Rekao je ovo jer je većini ljudi u njihovom životu najbitnije zdravlje, naročito u pogledu bolesti koje su prezrene od strane ljudi. 

Oko našeg srca vodi se velika borba između meleka i šejtana. Svakim dobrim djelom mi pomažemo vojske meleka, a slabimo vojske šejtana, i svakim hrđavim djelom i nepokornošću Allahu snažimo poziciju vojske šejtana, a slabimo poziciju vojske meleka. Otuda je naša uloga izrazito osjetljiva, značajna i, prije svega, odlučujuća. Možemo, Allahovom pomoći, da držimo konce u svojim rukama i da sasvim ubjedljivo dotučemo šejtana i njegove vojske... A Allah je najbolji pomagač! Značajno je i to da rob pokuša dokučiti granicu između šejtanovog zavođenja i prohtjeva svoje duše. Zna se desiti da čovjek problem pripisuje šejtanu, a zapravo problem je u njegovom nefsu. Naravno, šejtan i to koristi za svoje spletke i obmane. Možda jedan od najjednostavnijih načina da dokučimo tu razliku jeste da shvatimo da šejtan želi da budemo Allahu nepokorni u svim sferama našeg života i svakom atomu našeg bića. Dok to nije slučaj sa našom dušom koja bi da ustraje jedino u svojim prohtjevima.

Zov u pomoć (ar. el-istigase) je traženje pomoći od onoga ko je to u stanju, da od čovjeka otkloni nedaću, poteškoću i iskušenje. Svaki čovjek je izložen iskušenjima i nedaćama, pa je iz tog razloga Allah, Uzvišeni, naredio Svojim robovima da Njega mole i zovu u pomoć kada im je potrebna. Allah, dželle še'nuh, odaziva se molbi onoga koji od Njega traži pomoć. Ako bi čovjek dozivao u pomoć nekog drugog, mimo Allaha, kao mrtve, kipove, meleke, poslanike i druge, koji nisu u stanju pružiti pomoć, počinio bi veliki širk. Dok, nema smetnje da se pomoć traži od onoga ko je živ, prisutan i čuje poziv, a u mogućnosti je pomoći, kao prijatelj, čuvar, komšija i sl. Onaj ko se istinski osloni na Allaha, Uzvišenog, On mu je dovoljan.

Menhedž (pravac) ehli-sunneta vel-džemata u pogledu Allahovih imena i svojstava zasnovan je na dva osnovna principa: potvrda bez poređenja i otklanjanje bez negiranja. Otuda ne porede Allahova svojstva sa svojstvima Njegovih stvorenja, kao ni Njegovo biće sa bićima Njegovih stvorenja, niti negiraju svojstva Njegovog savršenstva koja su potvrđena Kur'anom i sunnetom.  Vjeruju da Allahu nije ništa slično, a On sve čuje i vidi. Ovo je osnova vjerovanja bez kojeg nema ispravnog imana. Jer onaj ko odbaci ili porekne neko od Allahovih svojstava ili imena, nije vjernik, a također ni onaj ko Allahova svojstva  uporedi, poistovijeti sa svojstvima Allahovih stvorenja. Slavljen neka je Allah i visoko iznad oni s kojima ga nevjernici porede. Naim ibn Hammad, rahmetullahi alejhi, rekao je: ''Ko Allaha s nečim uporedi, nevjernik je, i ko zaniječe ono čime Allah sebe opisuje, nevjernik je. A u onome kako Allah sam Sebe opisuje i kako Ga Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisuje, nema poređenja.“ (Šerhul-i'atikad – Le'lekaija, br: 936)

Turkijski narodi su već davno prije osnivanja Osmanlijske države prihvatili islam, ali u njihovoj vjerskoj tradiciji i dalje su ostali neki od oblika sinkretizma. Poznato je da su isti ti narodi, koji su živjeli na širokom području srednje Azije, prije islama prakticirali nekoliko vjera, poput budizma, zoroastrizma, manihejstva, a povrh svega šamanizam koji se zasnivao na vjerovanju u centralnu ličnost – šamana, te posebnom respektu i obožavanju mrtvih svetaca i njihovih duša i grobova, kao i traženju blagoslova od njih. Mnoge historijske činjenice potvrdile su uske veze misticizma, koji je nastao na ovom području (posebno nakšibendijski tarikat) sa starim naslijeđem šamanizma, tj. iz stare religije su izbačena načela koja su se jasno kosila sa islamom, a vjerska praksa, posebno u duhovnoj nadgradnji, formalno je ostala gotovo jednaka starom religijskom naslijeđu. Šamani su sada postali tarikatski šejhovi, a duše mrtvih svetaca – duše evlija. Osmanlijska država bila je specifična po popustljivom stavu prema izgradnji nadgrobnih spomenika, mauzoleja i turbeta, a poseban respekt su u tom smislu uživali pripadnici vladajuće elite, čija turbeta i mauzoleji čak i danas daju cjelokupnoj Turskoj, a posebno Istanbulu, specifičan izgled. Nema sumnje da su osmanlijski učenjaci imali različite poglede na ovu pojavu, čemu svjedoči mnogobrojna literatura iz ovog perioda, ali je, ipak, zvanični stav države o dozvoli ovakve prakse bio dominantan i općeprihvaćen, posebno kod širokih narodnih masa.

Čežnja (ar. er-regbetu) je čvrsto nastojanje za postizanjem voljenog, kao džennet i Allahov oprost, čineći odgovarajuća djela uz želju i žudnju. Razlika između nade (er-redža) i čežnje (er-ragbetu) je u tome da nada za voljenim biva samo u srcu, dok čežnja biva u srcu uz poduzimanje potrebnog za ostvarenjem onoga za čime se čezne. Strahopoštovanje (ar. er-rehbetu) je strah, strepnja, koji uzrokuje bježanje i skrivanje. Tj. to je strah koji čovjeka tjera za poduzimanjem određenih djela. Strahopoštovanje od Allaha, dželle še'nuh, tjera vjernika da strahuje od Allahove kazne i tako poštuje Njegove granice i propise. Skrušenost (ar. el-hušu'u) je poniznost i potčinjenost Allahovoj, azze ve dželle, veličini i moći. Mjesto skrušenosti je u srcu a njen plod se izražava na djelima.

Imam Malik nas je obavijestio da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 'Ubio Allah židove i kršćane jer su kabure svojih poslanika učinili bogomoljama', pa je rekao: ''Mrzim ovo radi hadisa i drugih predaja prenesenih od osoba mimo Poslanika, a mrzio je – a Allah najbolje zna – da se veliča bilo ko od muslimana, tj. da se njegov kabur učini džamijom, jer u tom slučaju nemoguće je sačuvati se smutnje i zablude koja dolazi nakon toga.'' Ovim hadisom dokazao je sva tri značenja  koja je spomenuo u svom govoru, što i jeste jasan dokaz da je hadis shvatio u njegovoj općenitosti, a tako je postupio i šejh Ali el-Kari' prenoseći od hanefijskih učenjaka, pa je u ''Mirkatul-mefatih šerh miškatil-mesabih'' (1/456), rekao: ''Razlog njihovog prokletstva jeste to što su se klanjali kaburima svojih poslanika veličajući ih, što je očiti širk, ili što su se molili Allahu, subhanehu ve te´ala, na mjestima gdje su ukopani poslanici, činili sedždu na njihovim kaburima, okretali se prema njihovim kaburima za vrijeme molitve smatrajući da time čine ibadet Allahu i pretjerivali u veličanju poslanika, a to je skriveni širk jer je u tome sadržano veličanje stvorenja u onome što nije dozvoljeno.

Dovoljno je njegovog zla to što se Allahom zakleo da će presretati čovjeka na njegovom Pravom putu. Zakleo se da će ljudima prilaziti sa svih strana: i sprijeda, i straga, i zdesna, i slijeva. Brutalnost svoga zla manifestirao je onda kada je izveo Adema iz Dženneta. Međutim, nije stao na tome, nego je iz Ademovog potomstva uspio apsolutnu većinu – od svake hiljade po devetsto devedest i devet, prema hadisu kod imama Buharije i Muslima – navesti na Džehennem. I ne staje na tome: uporno pokušava odvratiti od pozivanja ka Allahovom putu kako bi se pozivalo njemu. Bodri na to da se on obožava, a ne Allah. Ulaže krajnje napore da ugasi Allahovo svjetlo, da uništi Allahov poziv, da uspostavi dominaciju nevjerstva i višeboštva te da uništi monoteizam i njegove svjetionike na Zemlji.

Riječ ''el-husna'' je množina od ''el-ahsen'' (najljepši), što ukazuje na to da su Allahova imena najljepša i da ne postoje ljepša imena od Allahovih. Njemu pripada najuzvišeniji primjer, kao što Allah, subhanehu ve teala, kaže: ''Njemu pripada primjer najuzvišeniji i na nebesima i na Zemlji.“ (Prijevod značenja Er-Rum, 27) Stoga su Njegova imena najljepša, a Njegova svojstva najpotpunija. Allahova imena su najljepša jer ukazuju na Njegova uzvišena i potpuna svojstva. A imena koja ne ukazuju na Allahova svojstva, nisu i ne mogu biti Allahova imena, kao ni ona koja ne ukazuju na svojstva potpunosti, nego na svojstva manjkavosti. S obzirom na to, sva Allahova imena ukazuju na Njegova plemenita i uzvišena svojstva, koja samo Njemu dolikuju i svako od Allahovih imena ukazuje na Njegovo zasebno svojstvo. Tako naprimjer: Er-Rahman – Svemilosni, ukazuje na svojstvo milosti, El-Aziz – Snažni, ukazuje na svojstvo snage, El-Halik – Stvoritelj, ukazuje na svojstvo stvaranja, El-Kerim – Plemeniti, ukazuje na svojstvo plemenitosti. Međutim, sva ova imena odnose se na jednog jedinog Gospodara, tebareke ve te'ala.

Primjerno ponašanje krasi samo istinske pripadnike ehli-sunneta. Oni su svjesni značenja Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ''Najbolji vjernici su oni koji su najprimjernijeg ponašanja“ (Ahmed 2/472, Ebu Davud, br. 4682, sahih), dok se prividni pripadnici ehli-sunneta zavaravaju zaboravljajući na riječi Allahovog Miljenika, sallallahu alejhi ve sellem: ''Najpotpuniji iman ima onaj vjernik koji ima najljepši ahlak.“ (Buhari, sahih) Stvarni pripadnici ehli-sunneta znaju da je profinjen ahlak i lijepo ponašanje nešto najvrednije i najteže što će biti stavljeno na vagu na Sudnjem danu jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ''Na Sudnjem danu ništa neće biti teže na vagi vjernika od lijepog ponašanja.“ (Ahmed 6/442, Ebu Davud, br. 4799, Tirmizi, br. 2004, hasen-sahih) Isto tako, oni vjeruju da su ljudi koje krasi primjeran ahlak i lijepo ponašanje Allahu najdraži i vjerovjesnicima najbliži. U tom kontekstu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ''Hoćete li da vas obavijestim ko je od vas Allahu najdraži i ko će meni na Sudnjem danu biti najbliži?“ ''Hoćemo“, rekoše ashabi, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče im: ''Oni koji budu najljepšeg ponašanja.“ (Ibn Hibban, br. 478, sahih)

Hadždž je jedan od pet temelja islama, kako nam je pojasnio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Islam se temelji na pet stvari: svjedočenju da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, obavljanju hadždža i postu mjeseca ramazana.“ (Muttefekun alejhi) Što se tiče vrijednosti ispravno obavljenog hadždža, o tome su navedene mnogobrojne predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U predaji od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem upitan: ''Koje je djelo najbolje?'' Odgovorio je: ''Vjerovanje u Allaha i Njegovog Poslanika.' Zatim su upitali: ''A koje zatim?'' Rekao je: ''Borba na Allahovom putu.'' A onda su upitali: ''A koje potom?'' Rekao je: ''Propisno obavljen i primljen hadždž.“ (El-Buhari i Muslim)

„Zaista je zarobljeništvo srca teže od zarobljeništva tijela. Onaj čije je srce slobodno i smireno ne mari mnogo ako mu tijelo i zarobe. No, ako srce koje je vladar potpadne u zarobljeništvo nekom drugom mimo Allaha, onda je to pravo poniženje i pravo ropstvo. Istinsko robovanje je robovanje srca. Robovanje srca razlog je nagrada i kazni. Muslimanu neće naškoditi ako ga nevjernik bespravno porobi sve dok bude izvršavao sve vadžibe. No, ako srce bude porobljeno i bude robovalo nekom drugom mimo Allahu, onda će mu ovo naškoditi pa makar on bio i vladar drugim ljudima. Prava sloboda jeste sloboda srca, a pravo robovanje jeste robovanje srcem, kao što je istinsko bogatstvo duševno zadovoljstvo. S druge strane, najveća je nesreća onda kada se srce udalji od Allaha. Srce koje osjeti slast iskrenog robovanja Allahu neće osjetiti ništa slađe i potpunije od toga.“ (Medžmu'a fetava, 10/185-187, sažeto)

Imran b. Husajn el-Huzai, radijallahu anhu, je čuveni ashab koji je primio islam u godini Hajbera. U bitki za oslobođenje Mekke nosio je barjak plemena Huza'a. Bio je od uglednih pravnika iz reda ashaba. Omer, radijallahu anhu, poslao ga je u Basru da ljude poučava Allahovoj vjeri, gdje je i umro 52. h.g. Kažu učenjaci da je nakon Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, Imran b. Husajn bio predvodnik mutevekkila (onih koji se na Allaha oslanjaju). Kaže se da je imao neku kožnu bolest pa je saburao na njoj zbog čega su ga selamili meleki. Jedno vrijeme je posustao i liječio se, pa su ga meleki prestali selamiti. Zatim je ostavio liječenje pa su se i meleki vratili i ponovo ga selamili, kako bilježi imam Muslim, 3033.  

Ako voliš Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onda nastoj da budeš onakav kakav je bio i on:

Allah, subhanehu ve te'ala, voli Svoja imena i svojstva i voli da vidi njihove tragove na Svojim stvorenjima, a to ukazuje na Njegovu savršenost. Otuda je On vitr (nepar), voli vitr, lijep je i voli ljepotu, sve zna i voli one koji imaju znanje (učenjake), plemenit je i voli plemenite, jak je, a jak vjernik mu je draži od slabog, stidljiv je i voli stidljive, mnogo prašta i voli one koji praštaju, zahvalan je i voli zahvalne, istinu govori i voli iskrene, dobročinitelj je i voli dobročinitelje, milostiv je i voli milostive, pravedan je i voli pravedne i nagradit će Svoje robove shodno prisustvu ovih osobina kod njih.

Ovo prisustvo ne znači da se Allah, subhanehu ve te´ala, miješa sa stvorenjima ili da se nalazi na njihovom mjestu. Ispravno poimanje prisustva ne ukazuje na to, ni na bilo koji način, jer je to neispravno značenje i nemoguće u odnosu na Allaha, subhanehu ve te´ala, a značenje Allahovog govora ili govora Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne može biti nemoguće i neispravno. Šejhul-islam Ibn Tejmijje rekao je: "Njegove riječi: 'On je s vama' (prijevod značenja El-Hadid, 4), ne znače da je On pomiješan sa stvorenjima, jer to (značenje) ne podrazumijeva arapski jezik. Štaviše, Mjesec, koji je jedan od Allahovih, subhanehu ve te´ala, znakova i od Njegovih najmanjih stvorenja, i koji se nalazi na nebu, uvijek je sa putnikom i sa drugima, gdje god se oni nalazili."

Širenju šiizma u našoj domovini svakako je doprinijela i neobaviještenost muslimana o osnovama šiitskog vjerovanja i njihovim najvjerodostojnijim knjigama. Osam je glavnih knjiga na koje se šiije dvanaestoimamije oslanjaju kada su u pitanju predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njihovih imama. Ove knjige šiitska ulema naziva ''Osam sveobuhvatnih''. Mi ćemo se ukratko osvrnuti na njihovu prvu i najvjerodostojniju knjigu. Muhammed b. Jakub el-Kulejni (329. h.g.), u periodu od dvadeset godina, napisao je knjigu poznatu pod nazivom ''El-Kafi'' (Dovoljan).

Bioenergija se sa Istoka preselila na Zapad gdje se pokušava odjenuti odorom nauke kako bi je razum modernog čovjeka prihvatio. U tu svrhu nazvana je energijom i tumači se vibracijama, valovima, elektromagnetnim poljima i sl. Neophodno je pratiti naučni put ljudskih znanosti i sačuvati čovječanstvo od bajki i zabluda. Koristi bioterapija, ako se dese, shvataju se kao kušnja od Allaha, šejtansko poigravanje i uljepšavanje zablude ili placebo-efekt. Vijeću za fetve pod upravom šejha Abdullaha el-Fekiha postavljeno je pitanje o stavu šerijata spram liječenja bioenergijom, a odgovor je glasio: ''Spomenuto liječenje energijom, o kojem sam upitan na portalu, zabranjeno je. Nikome nije dozvoljeno da ga koristi. To je jedna vrsta mušričkih obreda prisutnih u zemljama istočne Azije...“

Abdullah b Amr b El-'As, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Nije od nas onaj koji nije milostiv prema našim najmlađim niti onaj koji ne poznaje ugled naših starijih." (Ahmed i Tirmizi) Također, Abdullah b. Amr, radijallahu anhuma, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Milostivima će se smilovati Milostivi! Budite milostivi prema onima koji su na Zemlji pa će vam se smilovati Onaj koji je na nebesima." (Ebu Davud i Tirmizi) 

U posljednje vrijeme mnogim ljudima nametnulo se sasvim logično razmišljanje o opravdanosti postojanja zdravstvenog sektora u koji se slijevaju ogromna novčana sredstva i u kojem se nastoji ostvariti progres i građanima osigurati adekvatna zdravstvena zaštita. Na ovakvo razmišljanje podstaklo je prije svega medijsko eksponiranje alternativne medicine, tačnije bioenergije kao ''legalne i uspješne metode'' u tretmanu određenih medicinskih oboljenja i stanja. Dovoljan je samo dodir ruke da se otklone svi problemi, štaviše, ne uvjetuje se ni dodir, ''liječenje'' se može obavljati i na daljinu, dovoljno je da ''iscjeljitelj'' usmjeri svoje misli... i nastaje izlječenje, bez ikavih medikamenata i savremenih medicinskih dostignuća. 

Neki čovjek se požalio Hasanu Basriju na sušu, a on mu je rekao: ''Traži oprosta od Allaha“, drugi mu se požalio na siromaštvo pa mu je rekao: ''Traži oprosta od Allaha“, sljedeći je zatražio od njega da moli Allaha da mu podari sina, a on mu je rekao: ''Traži oprosta od Allaha“, sljedeći se požalio na neplodnost svoga vrta pa je i njemu rekao: ''Traži oprosta od Allaha“. Kako je svima odgovorio isto, prisutni su začuđeno upitali: ''Došli su ti različiti ljudi i požalili ti se na razne nedaće, a ti si svima naredio da čine istigfar!“ Odgovorio je: ''Nisam rekao ništa od sebe, Allah, subhanehu ve te'ala, kaže u suri Nuh: 'I govorio sam: Tražite od Gospodara svoga oprosta jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilnu slati i pomoći vas imanjima i sinovima, i dat će vam bašče, i rijeke će vam dati.'''

Njihova su sijela prepuna mudrosti. Njihovim djelima ukoreni su nemarni. Učenjaci su bolji od pobožnjaka i na većem su stepenu od njih. Oni su vođe mudžahida. Njihov život je sreća, a njihova smrt je nesreća. Oni opominju nemarnog i podučavaju neznalicu. Podučavaju druge da na lijep način raspravljaju. Njihova lijepa opomena uzrok je pokajanja grješnika. Svi ljudi su u potrebi za njihovim znanjem. Samo se svađalica može suprotstaviti ispravnom govoru učenjaka. Ljudima je obaveza da im se pokoravaju. Nepokornost učenjacima je zabranjena. Ko im se pokori, upućen je, a ko im je nepokoran, skrenuo je sa pravoga puta... 

Huzejfe, radijellahu anhu, rekao je: "Fetve ne izdaje izuzev jedan od trojice: onaj koji poznaje derogirane i derogirajuće ajete u Kur'anu, vladar koji nema drugog izlaza, i opterećeni budala." Nakon što je prenio ovu predaju, Ibn Sirin, rahimehullah, rekao je: "Što se mene tiče, ja nisam nijedan od prve dvojice, pa ne bih volio da budem treći." (Pogledati: '’Džami'u bejanil-ilmi ve fadlih'’ od Ibnu Abdil-Berra) Imam Ibn Hazm el-Endelusi, rahimehullah, rekao je: "Nema veće štete za znanje i njegove nosioce od onih koji su se među njih uvukli, a njima ne pripadaju. Oni su neznalice, a misle da nešto znaju, i čine nered a misle da popravljaju situaciju." (Pogledati: '’Ahlak ve sijer'’, str. 67, od Ibnu Hazma)  

Hadždž je propisan devete godine po Hidžri. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedanput je obavio hadždž koji je poznat pod nazivom "Oprosni hadždž" (Hidždžetul-veda'). Obaviti hadždž i 'umru jednom u životu obavezna je osoba kod koje se ispune sljedeći uvjeti: da je musliman, da je razuman, da je punoljetan, da je slobodan (tj. da nije rob) i da je u mogućnosti (tj. tjelesna i materijalna mogućnost uz sigurnost puta). Kada je žena u pitanju, uz ove šarte, uvjetuje se još i mahrem koji će je pratiti na tom putu. Mahrem je muž kao i svaka druga osoba kojoj je trajno zabranjeno stupiti u brak sa dotičnom ženom zbog krvne veze, poput oca, ili zbog veze po mlijeku, poput brata po mlijeku.

Prenosi se da su nevjernici iz reda židova i mušrika prigovarali Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, zbog toga što mu se Kur’an objavljuje postepeno te mu sugerirali objavljivanje odjedanput. Kao odgovor na njihove prigovore, Uzvišeni Allah objavio je ajete: "Oni koji ne vjeruju govore: 'Trebalo je da mu Kur’an bude objavljen čitav, i to odjednom!' A tako se objavljuje da bismo njime srce tvoje učvrstili, i Mi ga sve ajet po ajet objavljujemo. Oni ti neće nijedan prigovor postaviti a da ti Mi nećemo odgovor i najljepše objašnjenje navesti" (prijevod značenja El-Furkan, 32 i 33).

Vasijjet je propisan Kur'anom, sunnetom i idžmaom –  konsenzusom islamskih učenjaka. Uzvišeni Allah rekao je, u prijevodu značenja: "Kada neko od vas bude na samrti, ako ostavlja imetak, propisuje vam se, kao obaveza za one koji se Allaha boje, da pravedno učini oporuku roditeljima i bližnjima." (Prijevod značenja El-Bekare, 180) Ibn Omer, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Nije dozvoljeno muslimanu, ako ima nešto za oporučiti, da provede dvije noći a da to nije kod njega zapisano." (Muttefekun alejhi: Buharija, 2738; Muslim, 1627)

"Nećeš naći da ljudi koji u Allaha i onaj svijet vjeruju, budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje rijeke teku, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. Oni su Allahova skupina, a Allahova skupina će sigurno uspjeti." (Prijevod značenja El-Mudžadele, 22.)

Prenosi se da su nevjernici iz reda židova i mušrika prigovarali Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, zbog toga što mu se Kur’an objavljuje postepeno te mu sugerirali objavljivanje odjedanput. Kao odgovor na njihove prigovore, Uzvišeni Allah objavio je ajete: "Oni koji ne vjeruju govore: 'Trebalo je da mu Kur’an bude objavljen čitav, i to odjednom!' A tako se objavljuje da bismo njime srce tvoje učvrstili, i Mi ga sve ajet po ajet objavljujemo. Oni ti neće nijedan prigovor postaviti a da ti Mi nećemo odgovor i najljepše objašnjenje navesti" (prijevod značenja El-Furkan, 32 i 33).

Nikako se ne smije povjerovati džinu kada optuži određenu osobu da je napravila sihr ili učinila kakvo drugo zlo, jer šejtan želi da posije mržnju među ljudima. Njegovo svjedočenje se ne prihvata zbog toga što je griješnik, što surađuje sa sahirom i što se vijest prihvata samo od onog za koga znamo da je pouzdan i čestit. Prihvatanje vijesti od džina uzrokuje brojne smutnje i nerede, uzrokuje svađu i mržnju pa čak i razvod braka, a to je sve od velikih ciljeva šejtana. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Doista Iblis postavi svoj prijesto iznad vode i zatim šalje svoje trupe, pa mu bude od njih najdraži onaj ko izazove najveću fitnu. Jedan od njih dođe i kaže učinio sam to i to, a on mu odgovori: 'ništa nisi uradio!' Zatim dođe jedan od njih i kaže: 'nisam ga ostavljao sve dok nisam rastavio između njega i njegove žene!' Tada ga Iblis primakne sebi i kaže:' divan li si ti!“ (Muslim, 7284.) 

Vjernik, koji je ubijeđen u ispunjavanje Allahovog obećanja, zna da kakva god bila materijalna spremnost i snaga da to nije ništa spram Allahove snage. On je uništio Ad, jedan od najmoćnijih naroda, koji su za sebe govorili: „Ima li nekoga moćnijeg i snažnijeg od nas?!“ Faraon se oholio i hvalisao Egiptom i njegovim rijekama koje su tekle ispod njegovih palača, pa ga je Uzvišeni Allah uništio upravo vodom kojom se on hvalisao. Njegovu vlast naslijedili su Musa i njegov narod koji su u očima faraona bili jadni i bijedni, a Musa je za njega bio jadnik koji se nije znao ni izjasniti. Kurejšije su se dičile svojom slavom i snagom, pa su izašli iz svojih kuća sa svojim starješinama i predstavnicima nadmeno i radi hvale ljudi. Govorili su: „Nećemo se vratiti sve dok ne dođemo do Bedra, tamo zakoljemo deve, ispijemo alkohol, zasviraju nam pjevačice i dok Arapi ne čuju za nas, pa da nas se od tada zauvijek plaše!“ Na kraju bili su savladani od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih asahaba, doživjevši žestoki poraz. Njihovi leševi bačeni su u bunar.

[Znaj] tj. razumi, shvati, i detaljno pazi ono što će biti spomenuto [Allah ti se smilovao] molim Allaha da na tebe spusti Svoju milost, oprosti ti grijehe, i dâ ti svaki hajr na dunjaluku i ahiretu [da je vadžib] tj. stroga obaveza [svakog muslimana i muslimanke] koji su povjerovali u Allaha i Njegovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Kur'an uzeli za vodilju u svojim životima, [naučiti] tj. spoznati [ove tri] veoma bitne [stvari] i da je uz to obaveza svim muslimanima [raditi po njima] i po onome na što upućuju, zato što su to temelji ove prelijepe vjere i osnovi njenog vjerovanja. 

Prve sufije su bili poznati po trudu i ibadetu, bili su iskreni iako je u njihovim djelima bilo pretjeranosti, strogoće i razilaženja sa Sunnetom. Poslije njih su se pojavile generacije koje su sagradile tekije i zavije, izbjegavajući životne obaveze, neki su se sklonili u prerije i pustoši da bi se odmarali u samoći i izolaciji, smatrali su brak pokuđenim i uzdizali su oskudnu odjeću i gladovanje, a sve to pod uticajem koji je došao sa strane. "Mnoge sufije smatraju siromaštvo samo po sebi pohvaljenim, i da je ono jedno uzvišeno mjesto od mjesta koja vode do vilajeta (tj. do mjesta gdje čovjek postaje Allahov evlija)". (Er-Risaletul-kušejrije, str. 209.)

Svaki musliman i muslimanka su obavezni da spoznaju i izgovore ova dva šehadeta (la ilahe illellah - nema boga osim Allaha, i Muhammedu resulullah - da je Muhammed Njegov poslanik), a onaj ko ih srcem spozna, a jezikom ne izgovori nije musliman, također i onaj koji ih jezikom izgovori, a srcem ne spozna, i radi suprotno njihovom značenju, ne može biti musliman. Musliman je samo onaj koji kod sebe sastavi obadvije stvari. Onaj ko ih srcem spozna i jezikom izgovori, a zatim čini ono što poništava to svjedočenje, a to je širk, također ne biva muslimanom. I zato je Allahov miljenik Ibrahim, 'alejhisselam, u dovama Allaha iskreno molio: "Gospodaru moj, sačuvaj i udalji mene i moju čeljad od toga da obožavamo kipove." (Prijevod značenja, Ibrahim; 35) Bilježi imam Muslim u svome 'Sahihu' (139) od Tarika ibnu Ešjema el-Ešdže'ija, radijellahu 'anhu, da je rekao Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: "Ko kaže: ''La ilahe illellah' -  'Nema boga osim Allaha', i zaniječe sve što se obožava mimo Allaha, njegov imetak i krv su zabranjeni, a njegovo polaganje računa je na Uzvišenom Allahu." 

Osnivač  Tidžanijskig tarikata Ahmed b. Muhammed Tidžani smatra da je sreo Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, u osjetilnom stanju i da ga je Poslanik odabrao za knjigu "Dževahirul meani" i da mu je rekao: "Ovo je moja knjiga i ja sam je napisao". Njegovi sljedbenici smatraju da je Ahmed Tidžani pečat evlija, kao što je Muhammed, 'alejhissalatu ves-selam, pečat poslanika. Prenose od Ahmeda Tidžanija riječi: "Ko me vidi ući će u Džennet" i da je svojim sljedbenicima potvrdio da mu je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, zagarantovao Džennet kao i onima koji ga slijede bez kazne i polaganja računa. Tidžani je sebi pripisao mjesto Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, na Sudnjem danu, gdje kaže: "Postaviće mi se minber od svjetlosti na Sudnjem danu, pa će pozvati pozivač da ga čuju svi koji su na tom mjestu pa će reći: 'O ljudi! Ovo je vaš imam od kojeg ste ovisili, a niste to osjetili'.“ (Tidžanije, 80-144, i Mevsuatu mujesera, 1/126-129, i Mudžez fi edjan, 169-171.)    

Mula Muhammed el-Bakir el-Medžlisi spominje u „Hakkul-jekin“  (360. str.) poduži govor u kojem između ostalog stoji: „Kada se pojavi Mehdi, 'alejhis-selam, pred sami Sudnji dan, porušit će zid oko kabura Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, izvaditi Ebu Bekra i Omera iz njihovih kaburova, oživiti ih a zatim razapeti.“ (Da nas Allah sačuva ovakvih riječi i ovakvih ubjeđenja!) Slično se spominje i od Muhammeda el-Bakira –Allah ga ubio- da je rekao: „Kada se pojavi Mehdi, 'alejhisselam, proživjet će Aišu i sprovesti nad njom hadd - kaznu za blud!“ (Hakkul-jekin, 347.) Allah ih ubio, kuda se odmeću! 

Otpočinje obračun! Otpočinje nagrađivanje i kažnjavanje za počinjena djela. Počinje prozivanje: "Gdje je taj i taj, sin/kćerka tog i tog?"" Čekaš da te prozovu! Kosa ti polahko sijedi! Srce ti se pokreće iz grudi, odlazi prema grlu i zastaje! Gledaš meleke kako prilaze ljudima oko tebe i vode sve jednog po jednog! Vode ih sve jednog po jednog do Silnog i Uzvišenog na obračun! Vidiš kako se mnogima noge vuku po zemlji! Oni ne bi htjeli da polažu račun, ali nemaju izbora. Pokušavaš da u svojoj knjizi pronađeš djelo na koje bi se mogao/mogla oslonuti, koje bi ti moglo toga dana pomoći! Listaš! Tražiš! Ja Rabb, ako nam Ti ne pomogneš, mi drugog mimo Tebe pomagača nemamo! "Gdje je taj i taj?" - neko povika. Ko? Koga su to prozvali? Koga traže? Čije je ime spomenuto? Na koga je došao red? Na tebe! Ti si na redu. Ti, trebaš da polažeš račun za svoja djela!

Na naredbu hadždža, kao petog islamskog šarta, Uzvišeni Stvoritelj je ukazao slijedećim riječima: "...Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti; a onaj koji neće da vjeruje - pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome." (Prijevod značenja Alu-Imran 97)

Možda ćemo se zapitati zar i pobjeda ima svoju pravu ili pogrešnu definiciju i zar je ova tema zaslužna da zauzme veliki prostor u životu jednog muslimana ili da'ije. Naravno da se može desiti krivo shvatanje pobjede i naravno da ona zaslužuje veliku pažnju, jer će se musliman ili da'ija postaviti naspram nje onako kako ju je shvatio. Isto tako će krivo poimanje pobjede povući za sobom negativne posljedice, od kojih ćemo neke spomenuti.