Broj 123

Hvala Allahu, džellešanuhu, koji je čovjeku na jasan način dao da uvidi šta je to dobro za njega, pa da se toga prihvati i uvede sebi u praksu, i pokazao mu je šta je to loše po njega, pa da se toga kloni i ostavi u potpunosti. Putem razuma, jedne od najvećih Allahovih blagodati prema čovjeku -- čovjek može razaznati ono što je dobro ili loše za njega. Naravno, razum osvijetljen svjetlom objave, upoznat će se sa svim onim stvarima koje Allah traži da se čine ili ne. Takav razum je najveća blagodat, jer blagodat, kakva god da je, ako se ne iskoristi na pravilan način, prestaje biti blagodat, pa biva iskušenjem. Shodno tome, objava i razum međusobno pomažu čovjeku da dođe do spoznaje onoga što Allah traži i želi od nas. Bez razuma, insan nije zadužen šerijatskim normama i odredbama. Takvi ljudi imaju opravdanje, jer su uskraćeni te velike blagodati. Ali isto tako, bez objave, čovjek koji se odlikuje razumom, ne može u potpunosti imati jasnu sliku o onome što je najbolje rješenje za njega u svakom momentu. Ljudski razumi uveliko se razlikuju, pa bi bez objave, svako dolazio do nekog svog rješenja, što bi moglo dovesti do nereda velikih razmjera, čemu je historija bila svjedok.

Genocid predstavlja najteži oblik zločina protiv čovječnosti, a međunarodna pravna definicija ovog pojma, prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (UN, 1948), obuhvata činove usmjerene na potpuno ili djelimično uništenje nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe. Genocid u Šahovićima iz novembra 1924. godine, u kojem je stradalo između 600 i 900 bošnjačkih civila, predstavlja primjer sistematskog uništenja bošnjačkog stanovništva u tom kraju. Ovaj masakr bio je rezultat unaprijed planirane odmazde zbog ubistva crnogorskog zvaničnika Boška Boškovića, za koje su nepravedno optuženi Bošnjaci, iako je ubistvo zapravo počinilo crnogorsko pleme Bulatovića. Ova činjenica ukazuje na problem ideološki motiviranih optužbi i manipulacija kojima su se tadašnje strukture vlasti koristile kako bi stvorile osnovu za eliminaciju bošnjačkog stanovništva.

Došao je smrtni čas, znojno čelo se hladi, a pogled je ostao uprt prema nebu. Duša je skliznula iz tijela i porodica se okuplja oko tebe plačući. Nisu očekivali tvoju "iznenadnu" smrt. Došao ti je ajnul-jekin -- ono u šta si vjerovao cijelog života (ili možda nisi) sada gledaš svojim očima. U ovom trenutku više i ne misliš na ono što je bilo prije, nego strepiš od onoga što slijedi.

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada neko izgubi abdest, Allah mu ne prima namaz sve dok ponovo ne uzme abdest." (Buhari, 135; Muslim, 225)

Zbog čega mnogi ljudi ne vjeruju u Boga?

Nekad je fenomen ateizma i poricanja Stvoritelja tretiran nastranom, neobičnom pojavom, koju gotovo niko nije zastupao. Ibn Tejmijja (umro 1328.) kaže: "Naprotiv, ljudi su složni u potvrdi nužnog postojanja (prauzroka -- Stvoritelja), izuzev onih koji govore: 'Ovaj svijet je nastao sam po sebi.' Međutim, mnogi govore da ovo nije stav neke poznate skupine, nego se iznosi hipotetički, kao što se hipotetički iznose sumnje sofista kako bi se istraživale, a to su samo stvari koje padaju na pamet nekim ljudima kao što slično tome pada na um sofistima, a ne misli se da je to stav neke poznate skupine koja ga brani i štiti, jer jasnoća ništavnosti tog stava toliko je očigledna da nema potrebe za argumentom." (Ibn Tejmijja*, Minhadžus-sunetin-nebevijje fi nakdi kelamiš-šiatil-kaderijja*; Pogledati: Ibn Ebu Iz, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 79)

Poučan primjer iz života ashaba Ebu Džendela, radijallahu anhu

Sporazum na Hudejbiji, u mjesecu zul-ka'de, 6. h. g., kojim je sklopljen mir između Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i muslimana sa jedne strane i mušrika Meke s druge strane, predstavljao je najveću pobjedu Allahovog Poslanika, muslimana i islama općenito. Prvi put su priznati kao ravnopravna strana, savremenim političkim rječnikom, postali su subjekt na Arabijskom poluotoku, nakon što su bili objekt na koji su svi bili usmjereni da rade s njima, ili bar pokušaju, šta hoće.

Jedna od neizostavnih osobina onoga koji traži znanje jeste i dostojanstvenost.

Dostojanstvenost podrazumijeva odlikovanje svim onim što uljepšava i ukrašava čovjeka, te ostavljanje svega što ga čini suprotnim, neurednim, neodgojenim.

Islamski učenjaci insistirali su na ovoj osobini toliko da su je ubrajali u uvjete pouzdanosti prenosioca hadisa, zajedno s njegovom vjerom. Postavili su je kao mjerilo za pravednost i prihvatljivost svjedočenja osobe.

Islam cijeni i promoviše ovu osobinu u tolikoj mjeri da je rečeno: "Dostojanstvo je sveobuhvatni naziv za sve vrline." (Ibnul-Berzeban, Kitabul-murue, str. 134)

Halil b. Ahmed rekao je: "Dostojanstvo je vrhunac muškosti." (Kitabul-ajn, 8/299; Tehzibul-luga, 15/205)

Vođa vjernika Omer b. Hattab, radijallahu anhu, prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: "Djela se vrednuju prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je namjeravao. Čija hidžra bude radi Allaha i Njegovog Poslanika, ona je, uistinu, radi Allaha i Njegovog Poslanika, a čija hidžra bude radi ovosvjetske koristi koju želi postići, ili žene kojom se želi oženiti, njegova je hidžra radi onoga zbog čega je čini." (Muttefekun alejhi: Buhari, 1, i Muslim, 1907)

Majka vjernika Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Jedna će vojska krenuti u pohod na Kabu, pa kada dođe do velikog pustinjskog prostranstva, svi iz te vojske propast će u zemlju, od prvog do zadnjeg." Aiša kazuje: "Tada sam upitala: 'Allahov Poslaniče, kako će propasti u zemlju od prvog do zadnjeg kada će među njima biti i podređenih, a i prisiljenih?', a on reče: 'Propast će u zemlju od prvog do zadnjeg, a zatim će biti proživljeni shodno svojim nijetima.'" (Muttefekun alejhi: Buhari, 2118, i Muslim, 2884. Tekst hadisa je Buharijev.)

Inspiracija je ono što nas pokreće, što nam daje snagu da budemo bolji ljudi i vjernici, i što nas povezuje s našim Gospodarom, i prisutna je u svakom aspektu života muslimana.

Cionističko-iranski odnosi živi su primjer i oličenje onoga što je poznato kao makijavelističke političke igre, koje izgledaju drugačije od onoga što se događa u tajnosti i iza kulisa.

Ne kažemo da je u pitanju zavjera, već ko razumije karakteristike političkih odnosa među državama u sadašnje vrijeme, zna da ti odnosi nisu čista saradnja ili otvoreno ideološko neprijateljstvo, već se u njima prepliću saradnja i nadmetanje. U tim odnosima ponekad se dogodi vojna intervencija ne da bi se sukob riješio nokautom, već da bi se prikupili poeni i ojačala pozicija kada se skriveno ili javno postavi pregovarački sto ili pak dese pregovori putem posrednika.

Mudrost nije definisana objavom, u Kur'anu i sunnetu, već su islamski učenjaci, prema svome znanju i razumijevanju objave, definisali mudrost, što znači da je mudrost moguće definisati i poimati na više ispravnih načina, ali i različito primjenjivati u stvarnosti.

Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, definisao je mudrost kao "činjenje odgovarajućeg djela na odgovarajući način u odgovarajuće vrijeme". (Medaridžus-salikin)

Raznolike jesenje boje ukrasile su Abdullahov kraj. Svaki dio prirode odiše jesenjim mirisima i nijansama. Sunčane dane zamijenila su svježa jutra i česte kiše. Priroda je obukla nove narandžasto-zlatne boje i dobila jesenji sjaj. Tako je i danas osvanulo tmurno i kišovito jesenje jutro u Abdullahovoj mahali. Abdullah se dogovorio sa svojim drugarima da zajedno igraju online popularnu videoigru koju skoro sva djeca iz njihovog razreda igraju. Iako je svako u svojoj kući, u toploj sobi, mogu online pričati i dogovarati se. Abdullah je u timu sa Imranom i nadaju se da će danas osvojiti najveći level i pobijediti sve ostale drugare. Dogovorili su taktiku igre i sve je išlo po planu. Pobjeđivali su i polako prelazili levele i olako došli do finala. Uigrani i sretni, bodrili su jedan drugog. To će biti pobjeda o kojoj će naredne sedmice brujati cijela škola. I finale je išlo kao i što su se nadali. Zajedno su prelazili prepreke i izazove pomažući jedan drugom. A, onda pred sami cilj, kada su se već počeli radovati pobjedi, Abdullah je izbačen iz igre. Pritiskao je snažno sve tipke na džojstiku i iz bijesa počeo da viče na sav glas: "Ne, ovo je nemoguće!" Čuvši Abdullahovu dreku, babo zabrinuto dotrča da vidi šta se dešava. Zatekao je Abdullaha ljutog i tužnog sa džojstikom u ruci kako plače. Babi nije bilo jasno šta se dešava pa upita Abdullaha: "Šta se desilo, zašto tako vičeš?" Abdullah kroz plač odgovori: "Igrao sam igricu sa Imranom i dogovorili smo se da zajedno pobijedimo, a kada smo bili na posljednjem levelu u finalu pred pobjedom, Imran je mene izbacio iz igre kako bi on sam pobijedio. On od danas više nije moj drug." Pomalo zbunjen, babo je slušao Abdullaha pa ga upita: "A jesi li upitao Imrana zašto te je izbacio iz igre?" "Pitao sam ga, ali se ne javlja", odgovori Abdullah ljutito. Babo je posmatrao Abdullahovo ljutito lice, pa mu reče: "Razumijem da ti je krivo i žao što nisi pobijedio, ali ipak ne mora da znači da te je Imran izbacio iz igre." Abdullah, zbunjeno gledajući u babu, reče: "Kako to misliš da ne mora da znači kada je samo on igrao sa mnom u timu?" Babo sjede pored Abdullaha i nježno mu poče govoriti: "U Kur'anu ima jedna predivna priča u kojoj nas Allah uči da stvari mogu biti drugačije nego što to nama na prvi pogled izgleda." "Na koju priču misliš?", znatiželjno upita Abdullah. Babo se nasmiješi i reče: "Radi se o priči o Musau, alejhis-selam, i Hidru." Abdullah je pomalo zbunjeno gledao u babu i reče: "Baš me interesuje kakve to veze ima sa mnom i Imranom." Babo zatim nastavi: "Allah nam u Kur'anu priča najljepše priče koje imaju snažne poruke za sva vremena. Takva je i ova priča. Uzvišeni Allah objavio je Musau, alejhis-selam, da na zemlji postoji jedan čovjek koji ima veliko znanje. Taj čovjek zvao se Hidr. Kada je Musa izrazio želju da ga sretne i uči od njega, Allah mu je ukazao da se on nalazi na mjestu gdje se spajaju dva mora. Poslanik Musa, alejhis-selam, uputio se na put sa svojim slugom Jošuom. Poslije nekoliko dana putovanja i traganja, Musa, alejhis-selam, pronašao je mjesto gdje se spajaju dva mora i susreo se sa Hidrom. Kada mu se predstavio, Musa, alejhis-selam, upitao ga je da li može da ga prati da bi učio od njega ispravno znanje. Hidr mu na to odgovori da on ne može izdržati da putuje s njim. Musa, alejhis-selam, bio je uporan i govorio je Hidru da će biti strpljiv i da mu se neće ništa protiviti. Hidr pristade da ga Musa, alejhis-selam, prati, ali pod uslovom da ga ništa ne pita dok on prvi nešto ne kaže. I tako njih dvojica krenuše na to putovanje i to lađom. I kad se u lađu ukrcaše, Hidr je probuši. Musa, alejhis-selam, osudio je taj čin jer je znao da je ta lađa potrebna tim ljudima da na njoj plove. Hidr podsjeti Musaa da mu je na početku rekao da ne može s njim izdržati. Nedugo zatim na tom putu naiđoše na jednog dječaka i Hidr ga ubi. Kada Musa, alejhis-selam, vidje taj jeziv prizor, poče kritikovati Hidra jer je učinio strašno ružno djelo -- ubio je bezgrešno dijete koje nikog nije ubilo. Hidr je tada još žešće podsjetio Musaa, alejhis-selam, da mu je na početku već rekao da ne može s njim izdržati. Musa, alejhis-selam, traži od Hidra još jednu šansu i obeća da ga više ništa neće pitati. Zatim nastaviše putovanje i dođoše do jednog grada i jako gladni zatražiše nešto hrane od stanovnika, ali niko nije htio da ih ugosti. Zatim vidješe neki stari zid koji samo što se nije srušio. Hidr je popravio taj zid i iznova sazidao. A kada završiše, Musa, alejhis-selam, reče Hidru da je mogao od stanovnika grada tražiti i neku nadoknadu zbog posla koji je uradio. Ovo je bilo treći put da Musa, alejhis-selam, upućuje neko pitanje ili opasku Hidru poslije koje je Hidr odlučio da prekine putovanje i da se rastane s Musaom. Ali, prije nego su se razišli, Hidr je pojasnio djela koja su naizgled bila okrutna. Što se tiče lađe koju je probušio, rekao je da je ona bila u vlasništvu siromaha koji su radili na moru, a pred njima je bio neki vladar koji je otimao svaku ispravnu lađu. Njihovu oštećenu lađu vladar neće oteti, a onda je oni mogu popraviti i dalje je koristiti. Što se tiče dječaka, njegovi roditelji bili su vjernici, a ovaj dječak bi ih mogao navratiti na nasilje i nevjerovanje. Allah je htio njegovim roditeljima da podari boljeg, čestitijeg i milostivijeg sina. A što se tiče onoga zida, on je dvojice siročadi iz onog grada i pod njim je zakopano blago. Otac njihov bio je dobar čovjek pa Uzvišeni Allah želi da oni, kada odrastu, izvade svoje blago. Ovo je bilo objašnjenje za Musaovo, alejhis-selam, nestrpljenje. Ovom poučnom pričom Allah nas uči da nije sve u životu kao što izgleda. Neke stvari sasvim drugačije izgledaju nego što ustvari jesu."

Ako bismo prema definicijama poredanim danas po najpoznatijem pretraživaču gledali, dobili bismo čitav skup raznoraznih smjernica, a svode se na to da vodimo brigu o djetetovim potrebama ne zapostavljajući ni vlastite. Da, široko polje. Ali želim o nekim drugim stvarima progovoriti, ne samo o emocionalnoj i materijalnoj sigurnosti, ispunjavanju želja, jer to na kraju dana samo i ostaje onima koji rade i vide svoje potomke tek usput sat-dva pred san.

Islam svojom pravdom štiti slabe, saosjeća s mlađima, čuva njihova prava i uređuje odnose s njima. Tako slabašan nije ponižen zbog svoje slabosti, niti nemoćni zbog svoje nemoći.

U islamu postoje utvrđena prava i obaveze, koji su pojašnjeni u kur'anskim ajetima i poslaničkim hadisima. Uskraćivanje tih prava jedan je od velikih grijeha, a onaj ko ih zanemari učinio je jedan od sedam uništavajućih grijeha. Allah je ta prava uporedio sa tevhidom i ibadetom, želeći tako ukazati na njihovu veličinu, ali i upozoriti onog ko ih zanemaruje.

Među tim pravima jeste i pravo za kojim se pojavila potreba ovih dana, pored svih problema, ratova i raznih drugih iskušenja s kojima muslimani svakodnevno žive, a to je pravo jetima, siročeta.

"Allah se ne ustručava da za primjer navede mušicu ili nešto iznad nje; oni koji vjeruju -- ta oni znaju da je to Istina od Gospodara njihova; a oni koji ne vjeruju -- govore: 'Šta to Allah hoće s ovim primjerom?' Time On mnoge u zabludi ostavlja, a mnogima na Pravi put ukazuje, ali, u zabludi ostavlja samo velike grešnike." (El-Bekara, 26)

Kada su licemjeri čuli ajete u kojima je Uzvišeni Allah naveo dva primjera za licemjere: "Oni su slični onome koji potpali vatru...", "Ili su slični onima koji za vrijeme silnog pljuska...", licemjeri su počeli proizvoljno tumačiti te ajete i rekli su da Allahu ne dolikuje da navodi takve primjere, jer, kako su oni smatrali, takvo navođenje primjera nije korisno i nema nikakvog smisla, naročito jer se radi o Allahu, Uzvišenom i Velikom. Želeći da se prikažu kao istinski vjernici, koji čvrsto vjeruju u Allaha i čija su srca ispunjena uvjerenjem, isticali su da nema potrebe za takvim primjerima. Itekako su shvatili prva dva kur'anska primjera i da se radi o njima, svjesni da Allah zna njihove tajne i šta u srcima kriju, pa kao da su htjeli ne samo da omalovaže objavljene ajete, koji su se odnosili na njih, već su htjeli i da omalovaže i Allaha, indirektno aludirajući na to kakav je to Gospodar pa da navodi ovakve primjere.

Sadaka nije samo materijalna pomoć -- ona je istinski izraz vjere, saosjećanja i pročišćenja duše. U islamu, davanje sadake i zekata ima posebnu važnost, jer islam nas uči da dijelimo ono što volimo i da brinemo o drugima, ostavljajući trag na ovom i budućem svijetu. U nastavku teksta, u svjetlu Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa i kur'anskih poruka, razmotrit ćemo važnost davanja sadake i zekata.

Obično prilikom govora o odgoju djece roditelji shvataju da je početna tačka direktan rad sa djecom ili uključivanje stručne osobe u rad sa djetetom. Često smatraju da odgoj počinje kada dijete već napuni nekoliko godina. Ali, roditelji zaboravljaju da proces odgoja djece počinje mnogo ranije, a njegov početak je odgoj roditelja prije odgoja djece. Ukoliko osoba nije pripremljena da odgaja kvalitetno, ona neće biti u stanju da radi sa svojim djetetom. Ili, da budemo precizniji, takva osoba će uspjeti da u svoje dijete usadi neke dobre stvari, ali isto tako će činiti greške koje na dijete mogu da ostave trajne posljedice. Jedna od njih može biti da dijete zakorači u svoje životne procese nepripremljeno dovoljno da se kvalitetno nosi sa svim onim s čime će se suočavati tokom svog života.

Srce je u odnosu na ostale organe tijela kao vladar -- zapovjednik među vojnicima, svi od njega dobijaju naređenja i ono ih angažuje da djeluju, gdje i kako ono hoće, i svi se za njim povode. U tom smislu Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Zar u tijelu nema jedan organ, koji, ako je zdrav, zdravo je i cijelo tijelo, a ako je on bolestan, bolesno je i cijelo tijelo?! Zar to nije srce?!" (Muttefekun alejhi)

Dakle, srce je vođa organima koji izvršavaju ono što im ono zapovjedi i prihvataju ono što im ono ponudi. Zato je popravljanje i ispravljanje srca, otkrivanje i liječenje njegovih oboljenja bila prva preokupacija dobrih.

(kroz primjere iz Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života)

Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, životopis nepresušni je izvor znanja i pouka za sve životne izazove s kojima se čovjek suočava i pokušava ih prebroditi. Problem anksioznosti (tjeskobe) i stresa svakako je jedan od tih izazova na koje nijedan čovjek nije imun.

Da li u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, životopisu možemo naći rješenje kako se nositi s anksioznošću? Odgovor je svakako pozitivan, a našu temu osvijetlit ćemo s nekoliko aspekata kroz primjere iz Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života.

U savremenim rječnicima riječ dīn ima dva značenja: prvo, označava ukupnost islamske religije i cjelokupnog uređenja načina života muslimana; drugo, označava vjeru, vjerozakon. U arapskom jeziku riječ dīn ima više značenja zavisno od konteksta u kojem je upotrijebljena, tako da je veoma teško pronaći adekvatnu riječ koja će u prijevodu preslikati sva njena značenja.

Čovjek, spoj duše i tijela. Spoj nevidljivog i vidljivog. Ono što je vidljivo, poznajemo, možemo spoznati, ali ono što je nevidljivo, izaziva u nama bezbroj pitanja, poziva nas da zaplovimo lađom pitanja: "Šta je duša?", na kojoj dobijamo odgovor: "Allah tvoj samo zna"... Naša duša, taj nevidljivi dragulj, svakodnevno treba hranu, kao i tijelo. A hrana, koja to hrana duši treba?