U ovom tekstu razjasnit ćemo tu nedoumicu i sumnju koja je prisutna kod nekih.
Ravnoteža između nade i straha
U čuvenom djelu imama Nevevija, rahimehullah, Rijadus-salihin (Vrtovi pobožnjaka), navodi se poglavlje o prisustvu straha i nade, u kojem je imam naveo sljedeće: "Sve dok je čovjek živ i zdrav, neophodno je da u njegovom srcu podjednako budu zastupljeni i nada u Allahovu milost i strah od Njegove kazne, a kada se razboli, tada u njegovom srcu treba prevladavati nada u Njegovu milost i oprost. Na ovu činjenicu jasno ukazuju smjernice iz Kur'ana sunneta i drugih izvora šerijata.
Uzvišeni Allah kaže: 'Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji' (El-A'raf, 99); 'Doista, nadu u Allahovu milost gube samo ljudi koji su nevjernici' (Jusuf, 87); 'Na Dan kada će neka lica pobijeljeti, a neka pocrnjeti' (Alu Imran, 106); 'Gospodar tvoj, uistinu, brzo kažnjava, a On je, doista, i Onaj Koji oprašta grijehe i milostiv je' (El-A'raf, 167); 'Čestiti će, sigurno, u džennetske blagodati, a grešnici će, sigurno, u Džehennem' (El-Infitar, 13--14); 'Onaj čija djela budu teška -- u ugodnu životu će živjeti, a onaj čija djela budu lahka -- boravište će mu bezdan biti' (El-Karia, 6--9).
Ajeta s ovim značenjem je mnogo, pa se strah i nada spajaju u dva povezana ajeta, ili više njih, ili u jednom ajetu."
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada bi vjernici znali koje kazne kod Allaha postoje, niko od njih ne bi se nadao Njegovom Džennetu. A kada bi nevjernici znali koliko kod Allaha ima milosti, niko od njih nikada ne bi izgubio nadu da će ući u Njegov Džennet." (Sahihu Muslim, 2755)
Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada se umrli postavi i ljudi ili muškarci ga ponesu na svojim ramenima, ukoliko je bio dobra osoba, reći će: 'Požurite sa mnom, požurite sa mnom!', a ako nije bio dobra osoba, reći će: 'Teško meni! Kuda me to nosite?' Njegov glas čuje sve osim čovjeka, a kada bi ga čovjek čuo, onesvijestio bi se!" (Sahihul-Buhari, 1316)
Ibn Mesud, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Džennet je svakom od vas bliži od sveza na njegovoj obući, a i Vatra (Džehennem) isto tako." (Sahihul-Buhari, 1488)
Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, rahimehullah, u komentaru ovog poglavlja rekao je: "Imam Nevevi, rahimehullah, kaže: 'Poglavlje o prisustvu straha i nade, te davanju prednosti nadi u stanju bolesti'. O ovom poglavlju učenjaci su se razišli i postavili pitanje: Da li čovjek treba dati prednost strani nade ili strani straha? Neki su rekli: 'Treba dati prednost strani nade apsolutno'; dok su drugi rekli: 'Treba dati prednost strani straha apsolutno'; Neki su rekli: 'Treba da strah i njegova nada budu podjednaki, da ni jedno ni drugo ne prevladava, jer ako prevlada nada -- čovjek se osjeća siguran od Allahove kazne, a ako prevlada strah -- gubi nadu u Allahovu milost'; Neki su rekli: 'U stanju zdravlja treba da njegov strah i nada budu jedno (podjednaki), kao što je to odabrao Nevevi, rahimehullah, u ovoj knjizi, a u stanju bolesti neka prevladava nada ili neka bude čista nada.' Također, neki učenjaci rekli su: 'Kada čini pokornost (ibadet), neka prevladava nada da će Allah to od njega primiti, a kada je pred činjenjem grijeha, neka prevladava strah, kako ne bi počinio grijeh.'
Čovjek treba biti ljekar samome sebi. Ako primijeti kod sebe da se osjeća sigurnim od Allahove kazne, da ustrajava u grijehu prema Allahu, a od Allaha želi ispunjenje pustih želja i nadanja -- neka skrene s tog puta i neka krene putem straha. A ako vidi da ima vesvese (šejtanska došaptavanja) i da se boji bez opravdanog razloga, neka skrene s tog puta i neka da prednost nadi, dok se njegov strah i nada ne ujednače.
Zatim je autor, rahimehullah, spomenuo ajete u kojima je Allah spojio spomen onoga što nalaže strah i onoga što nalaže nadu; spomenuo je u njima stanovnike Dženneta i stanovnike Vatre, te je spomenuo Svoje svojstvo, uzvišen je On, da On strogo kažnjava i da On prašta i da je milostiv.
Razmisli o riječima Uzvišenog: 'Znaјte da Allah strogo kažnjava, ali i da je Onaj Koji oprašta grijehe i milostiv je. Poslaniku je jedino dužnost objaviti...' (El-Maida, 98--99). Pošto se radi o položaju prijetnje i upozorenja, dao je prednost spomenu stroge kazne: '...da Allah strogo kažnjava, ali i da je Onaj Koji oprašta grijehe i milostiv je.'
A kada govori o Sebi i pojašnjava savršenstvo Svojih svojstava, kaže: 'Kaži robovima Mojim da sam Ja, zaista, Oprostitelj grijeha, Milostivi, i da je kazna Moja, doista, bolna kazna!' (El-Hidžr, 49--50). Ovdje je dao prednost spomenu oprosta nad spomenom kazne, jer govori o Sebi i o Svojim savršenim svojstvima, te o Svojoj milosti koja je pretekla Njegovu srdžbu.
Zatim je autor spomenuo hadise u tom značenju koji ukazuju na to da je čovjek obavezan sjediniti strah i nadu, poput riječi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: 'Kada bi vjernici znali koje kazne kod Allaha postoje, niko od njih ne bi se nadao Njegovom Džennetu.' Ovdje se misli na to kada bi znao suštinu i kakvoću toga, a ne misli se na puko teoretsko znanje i obavijest. Vjernik, naime, zna kakvu je kaznu Allah pripremio za nevjernike i zalutale, ali suština toga ne može se dokučiti sada; kaznu dokuči samo onaj na koga se sruči -- Allah nas i vas sačuvao Njegove kazne.
'A kada bi nevjernici znali koliko kod Allaha ima milosti, niko od njih nikada ne bi izgubio nadu da će ući u Njegov Džennet.' I ovdje se misli na suštinu toga, jer u protivnom nevjernik zna da je Allah Onaj Koji prašta i Koji je milostiv, te zna značenje oprosta i milosti.
Autor je spomenuo hadise u tom značenju, poput riječi: 'Džennet je svakom od vas bliži od sveza na njegovoj obući, a i Vatra (Džehennem) je isto tako.' Sveza ili remen na obući navodi se kao primjer za blizinu jer čovjek nosi svoju obuću. Džennet je nekom od nas bliži od sveza na njegovoj obući jer ga čovjek može dobiti samo jednom riječju; a i Vatra je ista takva -- Vatra se može zaslužiti zbog riječi koju čovjek izgovori. Primjer za to je čovjek koji je prolazio pored grešnika, pa ga je upozoravao i korio, a kada se umorio, rekao je: 'Tako mi Allaha, Allah neće oprostiti tom i tom.' Tada je Uzvišeni Allah rekao: 'Ko je taj koji se zaklinje Mnome da neću oprostiti tome i tome?! Ja sam mu već oprostio, a tvoja djela sam poništio.' Ebu Hurejre je rekao: 'Izgovorio je riječ koja mu je upropastila i ovaj i onaj svijet.' (Sunenu Ebu Davud, 4901; Ahmed u Musnedu, 8292; Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu Suneni Ebu Davud, 4901; a hadis u istom značenju od Džunduba, radijallahu anhu, navodi se u Sahihu Muslim, 2621)
Obaveza je čovjeku da bude ljekar samome sebi u tome hoće li dati prednost strahu ili nadi. Ako vidi da on sam naginje ka nadi i popuštanju u obavezama (farzovima, vadžibima) te kršenju zabrana, oslanjajući se na Allahov oprost i milost -- neka skrene s tog puta. A ako vidi da ima vesvese i da smatra da Allah neće primiti od njega djela -- on tada treba da skrene s tog puta (ka nadi)." (Usejmin, Šerhu Rijadis-salihin, 3/337--341)
Kur'anski princip i poslanička uputa
Ravnoteža između straha i nade je kur'anski princip, božanski put i poslanička uputa čije je temelje Allah postavio u Kur'anu i na njih uputio robove Svemilosnog, kako ne bi jedan tas vage pretegnuo nad drugim, pa da to upropasti vlasnika. U već spomenutim ajetima, Uzvišeni kaže u Svojoj plemenitoj Knjizi: "Kaži robovima Mojim da sam Ja, zaista, Oprostitelj grijeha, Milostivi, i da je kazna Moja, doista, bolna kazna!" (El-Hidžr, 49--50). Obavijestio ih je da On prašta i da je milostiv, ali da se ne bi obmanuli Njegovom milošću, to je popratio time da je Njegova kazna bolna kazna.
U ajetu: "Znaјte da Allah strogo kažnjava, ali i da je Onaj Koji oprašta grijehe i milostiv je" (El-Maida, 98) -- zastrašio ih je Svojom strogom kaznom, da ne bi očajavali, podsjetio ih je na Svoju prostranu milost i veliki oprost.
Slično tome su i riječi Uzvišenog: "Gospodar tvoj, zaista, prašta, a i bolno kažnjava" (Fussilet, 43) i riječi: "Gospodar tvoj ljudima prašta i uprkos zulumu njihovom, ali Gospodar tvoj, doista, i kažnjava žestoko" (Er-Ra'd, 6). Ovo je veoma česta tema u Kur'anu: u kazivanjima o poslanicima i njihovim narodima govorio se o Džennetu, a uporedo u ajetima prije tih ili poslije njih, navodi se opis i prijetnja Džehennemom, jer se radi o cjelovitom metodu: žudnja i strahopoštovanje, strah i nada.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primjenjivao je ovu metodu. Bojao se za sebe samog, upozoravao ashabe na džehennemsku vatru, opisivao je, odvraćao od puteva koji vode ka Džehennemu, a i obveseljavao Džennetom, opisivao ga, obavještavao o Allahovoj milosti, oprostu, djelima kojima se zadobijaju, ulijevao nadu. To je zadivljujuća ravnoteža i čisto, ispravno razumijevanje.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslan je kao radovjesnik i opominjatelj
Uzvišeni kaže: "O Vjerovjesniče, zaista smo te poslali kao svjedoka i kao donositelja radosnih vijesti i kao upozoritelja, da -- po Njegovom naređenju -- pozivaš k Allahu, i kao svjetiljku koja sija. I obraduj vjernike da će Allah na njih veliku milost prosuti." (El-Ahzab, 45--47)
Štaviše, na početku svog javnog pozivanja u islam Poslanik je bio opominjatelj i onaj koji upozorava.
Uzvišeni Allah naredio mu je da počne javni poziv u islam sljedećim ajetima: "I upozoravaj rodbinu svoju najbližu, i budi ponizan prema vjernicima koji te slijede! A ako te ne budu poslušali, ti reci: 'Ja nemam ništa s tim što vi radite.' I pouzdaj se u Silnoga i Milostivoga" (Eš-Šuara, 214--217).
O Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, javnom pozivanju u islam kazuje se: "Kada je objavljen ajet: 'I upozoravaj rodbinu svoju najbližu...', Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, popeo se na brežuljak Safa i počeo zvati: 'O sinovi Fihrovi, o sinovi Adijevi!' -- a bili su to ogranci plemena Kurejš -- sve dok se nisu iskupili. Onaj koji nije mogao izaći poslao je nekoga da vidi o čemu se radi. Tada su došli Ebu Leheb i ostali Kurejševići, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 'Šta mislite: kada bih vam rekao da se u ovoj dolini nalazi konjica koja vas želi napasti, da li biste mi povjerovali?' 'Da', odgovorili su, 'kod tebe smo nalazili samo istinu!' Poslanik tada reče: 'Ja vas opominjem pred strašnu kaznu!' Na to Ebu Leheb uzviknu: 'Teško tebi danas! Zar si nas samo zbog toga okupio?!'
Tada je objavljen ajet: 'Neka propadnu ruke Ebu Lehebove, i propao je! Neće mu biti od koristi imetak njegov, a ni ono što je stekao...' (El-Mesed, 1--2)." (Sahihul-Buhari, 4770, 4971, 4972; Sahihu Muslim, 208)
U drugom hadisu navodi se da je rekao: "Nakon što je Allah objavio: 'I upozoravaj rodbinu svoju najbližu...', Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao je i rekao: 'Skupino Kurejševića! Otkupite sebe (tj. od džehennemske vatre, pokoravajući se Allahu, Uzvišenom, izvršavajući naređeno i kloneći se zabranjenog. Vidi: Ibn Hadžer, Fethul-bari, 9/452), ništa vam ja kod Allaha neću moći koristiti! Sinovi Abdumenafovi, ništa vam kod Allaha neće koristiti! Abbase, sine Abdulmuttalibov, ništa ti kod Allaha neće koristiti! Safijja, tetko Allahovog Poslanika, ništa ti kod Allaha neće koristiti! Fatima, kćeri Muhammedova, traži šta želiš od moga imetka, kod Allaha ti ništa neću moći koristiti!'"
Dakle, početak Poslanikovog poziva u islam počeo je zastrašivanjem i upozoravanjem.
Uzvišeni Allah naredio je Poslaniku da Kur'anom upozorava ljude, rekao je: "I upozoravaj Kur'anom one koji strahuju što će pred Gospodarom svojim sakupljeni biti, kad osim Njega ni zaštitnika ni zagovornika neće imati -- da bi se uščuvali." (El-En'am, 51).
Ravnoteža nade i straha, radovijesti i zastrašivanja
Iz navedenog vidimo da je kur'anski princip i uputa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ulijevanje nade, obveseljivanje Džennetom i nagradama koje je On pripremio za vjernike i vjernice, da čvrsto vjerujemo da je Allah Svemilosni, Milostivi, Milosrdni, Onaj Koji stalno prima pokajanja i puno oprašta grijehe, ali i zastrašivanje Džehennemom, i onim što je od kazne pripremio za grešnike i nevjernike, da je On žestoko kažnjava, srdi se na one koji su Mu nepokorni.
Vjernik i vjernica moraju na svome putu povratka Uzvišenom Gospodaru biti između straha i nade, postići u tome ravnotežu, a da bi se to ostvarilo neminovno se mora slijediti kur'anski princip -- ulijevanje nade tekstovima Objave koji o tome govore i plašenjem i zastrašivanjem tekstovima Objave koji o tome govore.
Posebno u našem vremenu, kada su grijesi tako rasprostranjeni, ljudima dostupni i njima su izloženi, treba ulijevati nadu, obveseljavati, hrabriti da se ne gubi nada u Allahovu milost, Njegov oprost, da se od svakog grijeha može pokajati, i isti napustiti, da se griješenje može zamijeniti pokornošću, može se promjeniti nabolje, koliko god se bilo ogrezlo u grijesima i dugo griješilo. Ali, istovremeno treba upozoravati na štetnost grijeha, opasnost griješenja i njihove strašne posljedice na oba svijeta. A kako to postići osim putem Kur'ana i sunneta, ukazujući na riječi kojima se ulijeva nada i upozorava i zastrašuje, ali i kroz pojašnjenja učenjaka u tom pogledu i njihova objašnjenja ispravnog shvatanja tih tekstova i njihovih poruka i pouka.
Uzvišeni kaže: "Njemu se molite sa strahom i nadom; milost je Allahova, doista, blizu onih koji dobra djela čine." (El-A'raf, 56)
