Zikr kao olakšica svakodnevnom životu
Jedno od najpraktičnijih sredstava koje islam daje čovjeku jeste stalni, svjesni zikr. Zikr nije rezervisan samo za posebne prilike niti za izdvojene trenutke ibadeta. On može pratiti čovjeka tokom rada, u hodu, u vožnji, u tišini ili u pokretu. Time se svakodnevica ne prekida, nego prožima smislom.
Ebu Derda, radijallahu anhu, rekao je: "Za svaku stvar postoji čišćenje, a čišćenje srca jeste spominjanje Allaha, Uzvišenog." (Bejheki, Šuabul-iman, br. 520)
Srce, kao i tijelo, podliježe opterećenju i trošenju. Brige, napetosti, razočarenja i strahovi talože se u nutrini i utječu na ponašanje. Kao što se tijelo redovno čisti da bi ostalo zdravo, tako i srce traži svoje pročišćenje. Zikr ga vraća njegovoj prirodnoj usmjerenosti prema Allahu i umanjuje unutrašnju rastrzanost.
Malik b. Dinar, rahimehullah, rekao je: "Oni koji uživaju u blagodatima nisu našli užitak sličan spominjanju Allaha, Uzvišenog." (Sifetus-safva, 2/162)
Taj užitak ne dolazi iznenada, nego kroz naviku. Kada čovjek ustraje u zikru, primjećuje da postaje stabilniji u krizama i smireniji u napetim situacijama. Zikr tada postaje oslonac koji prati čovjeka kroz različita stanja, bilo da je riječ o uspjehu, gubitku, pohvali ili kritici.
Jahja b. Muaz, rahimehullah, rekao je: "Hrana srca je zikr, a hrana razuma je razmišljanje." (Ebu Nuajm, Hiljetul-evlija, 10/62; Ibnul-Dževzi, Sifetus-safva, 4/264)
Spominjanje Allaha održava srce budnim, a razmišljanje daje dubinu i zrelost odlukama. Kada se ova dva elementa spoje, čovjek ne reaguje impulsivno, nego svjesno. Njegove odluke postaju uravnoteženije, a postupci promišljeniji.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je Muazu b. Džebelu, radijallahu anhu: "O Muaze, tako mi Allaha, ja te volim, pa nemoj izostavljati da poslije svakog namaza kažeš: Allahumme e'inni ala zikrike ve šukrike ve husni ibadetik! -- Allahu, pomozi mi da Te spominjem, da Ti zahvaljujem i da Ti na najljepši način ibadet činim!" (Ebu Davud, br. 1522; Nesai, br. 1303) Čovjek traži pomoć od Allaha da bi ostao svjestan Njega.
Zakonitosti zahvalnosti i nezahvalnosti prema Allahu
Uzvišeni Allah uspostavio je zakonitosti koje važe za sve ljude i narode. Te zakonitosti nisu podložne promjeni: "U Allahovim zakonima ti nikad nećeš naći promjene, u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja" (Fatir, 43).
Jedna od tih zakonitosti jeste veza između zahvalnosti i opstanka blagodati: "Ako vi budete brojali Allahove blagodati, nećete ih nabrojati, Allah, uistinu, prašta i samilostan je" (En-Nahl, 18).
Blagodati su brojne i raznovrsne. One obuhvataju sigurnost, zdravlje, porodicu, opskrbu, ali i iman, islam i mogućnost činjenja dobra: "Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti" (Ibrahim, 7).
Zahvalnost se ostvaruje srcem, priznanjem da je Allah darovatelj; jezikom, kroz zikr i hamd; i djelima, korištenjem blagodati u pokornosti. Nezahvalnost se ogleda u zaboravu darovatelja i korištenju darova u neposlušnosti. Kur'an potvrđuje da promjena unutrašnjeg stanja vodi promjeni vanjskog stanja: "Allah neće izmijeniti ono što je pri jednom narodu dok on sam sebe ne izmijeni" (Er-Ra'd, 11); "To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario sve dok se on sam ne promijeni" (El-Enfal, 53).
Taberi pojašnjava da Allah ne uskraćuje blagodat dok ljudi sami ne promijene svoje stanje kroz nepravdu i grijeh. Ibn Kesir naglašava da se kazna javlja kao posljedica moralnog posrnuća.
Primjer grada koji je bio siguran i spokojan, a zatim zbog nezahvalnosti iskusio glad i strah, ostaje trajna opomena: "Allah navodi kao primjer grad, siguran i spokojan, kome je u obilju dolazila hrana sa svih strana, a koji je nezahvalan na Allahovim blagodatima bio, pa mu je Allah dao da iskusi i glad i strah" (En-Nahl, 112).
Blagodat se čuva zahvalnošću i sviješću o njenom izvoru.
Skriveni život i javna stvarnost
U praksi prvih generacija muslimana naglašavalo se da je čovjek plod svojih skrivenih trenutaka. Ono što ispunjava njegove samoće neminovno će se pokazati na njegovim postupcima:
• Ako su ti trenuci ispunjeni učenjem, pojavit će se kultura i širina znanja.
• Ako su ispunjeni ibadetom, pojavit će se ispravnost i moralna stabilnost.
• Ako su ispunjeni razmišljanjem, pojavit će se mudrost.
• Ako su ispunjeni iskustvom i ozbiljnim radom, pojavit će se zrelost.
• Ako su ispunjeni bezvrijednošću i grijehom, pojavit će se lakomislenost i pad.
Prve generacije razumjele su da se karakter ne gradi pred ljudima, nego u samoći. Smatrali su da će stanje srca, prije ili kasnije, postati vidljivo na jeziku i djelima. Skriveni zikr i skrivena disciplina čuvaju čovjeka od rasipanja i oholosti.
Fokus i mudrost u suočavanju sa izazovima
Na životnom putu čovjek će naići na buku, provokacije, sporedne sporove i glasove koji ga pokušavaju odvući od njegovog cilja. Svaka takva situacija može izgledati kao nužna bitka. Ego može sugerirati da je reagiranje dokaz snage, a ignorisanje slabost.
Međutim, nije svaka bitka vrijedna energije. Upletenost u svaku raspravu može dati kratkotrajan osjećaj pobjede, ali troši vrijeme, energiju i unutrašnji mir. Čovjek se tada može naći na istom mjestu, iscrpljen i udaljen od cilja.
Mudrost se ogleda u sposobnosti da se razlikuje ono što istinski ugrožava od onoga što samo rasipa pažnju. Svijest o Allahu daje unutrašnji kompas. Ona pomaže čovjeku da postavi ključno pitanje: Da li me ono što sada radim približava cilju ili me zadržava u prolaznim sukobima?
Preživjeli nisu nužno najborbeniji, nego oni koji su najsvjesniji svog pravca. Snaga se ne ogleda u stalnoj reakciji, nego u postojanosti i jasnoći smjera.
Svijest o Allahu je nepresušni izvor snage jer daje stabilnost u nemiru, mjeru u uspjehu i strpljenje u iskušenju. Zikr čisti srce, zahvalnost čuva blagodati, a fokus čuva energiju.
Čovjek neće izbjeći obaveze i izazove, ali ih može dočekati sa uređenim srcem i jasnom sviješću o smislu svoga puta. Ta snaga ne dolazi iz spoljašnjih okolnosti, nego iz unutrašnje povezanosti sa Allahom. A Allah najbolje zna.
