Velikani ummeta

Imam, hafiz i tumač Kur'ana Ebu Abdullah Muhammed b. Jezid b. Madža el-Kazvini poznat je po nadimku Ibn Madža, što je bio i nadimak njegovog oca, kao što nam je to prenio Abdulkerim er-Rafii, prenosilac Sunena Ibn Madže, a isto to rekao je i Ebu Ja'la el-Halili. Nadimak Kazvini dobio je po rodnom gradu Kazvinu koji se nalazi u Iraku. Grad Kazvin osvojen je za vrijeme trećeg halife Osmana b. Affana, a prvi namjesnik u njemu bio je Bera b. Azib. (Sijeru a'lamin-nubela, 13/277, Vefejatul-ajan, 4/279; Et-Tedvinu fi ahbari Kazvin, 2/49)

Imam Ibn Madža rođen je u Kazvinu 209. godine po Hidžri. Kao mlad putovao je u potrazi za znanjem diljem islamskog svijeta: u Irak, Basru, Kufu, Bagdad, Meku, Šam, Egipat, Rejj i druge gradove i oblasti u kojima su u to vrijeme živjeli učenjaci od kojih je učio hadise. (Vefejatul-ajan, 4/105)

Imam Ahmed b. Šuajb b. Ali b. Sinan b. Bahr b. Dinar en-Nesai el-Horasani poznati je učenjak, hadiski ekspert, imam i šejhul-islam. Nadimak mu je bio Ebu Abdurrahman. (Tehzibul-kemal, 1/328; Tarihul-islam, 7/59; Es-Sijer, 14/125; Tezkiretul-huffaz, 2/194; El-Bidaja ven-nihaja, 14/792)

Ibn Halikan naveo je drugačiji rodoslov imama Nesaija, rekavši da mu je ime Ahmed b. Ali umjesto Ahmed b. Šuajb (Vefejatul-ajan, 1/77). Međutim, ono što je ispravnije, a Allah najbolje zna, jeste da mu je ime Ahmed b. Šuajb b. Ali, kao što je navela većina učenjaka. Isto to je i preneseno od većine njegovih učenika i to na više mjesta. Ovako ga je nazvao Dulabi u svojoj knjizi El-Kuna, imam Tahavi u Šerhu muškilil-asaru, imam Taberani u El-Mu'džemul-evsatu i drugi.

Citati i izjave bošnjačkog velikana

U ovom broju, završavajući ciklus o bosanskohercegovačkim alimima, autorima, profesorima, napravit ćemo ustupak i prikazati dvojicu braće: Derviša, koji je sačuvao Sarajevsku hagadu, i Besima, najpoznatijeg prevodioca Kur'ana na bosanski jezik. Ovo je prilika da se koliko-toliko upoznamo sa osobom čiji smo prijevod Kur'ana čitali i koji nam je, Allahovom voljom i dozvolom, omogućio da znamo šta znače kur'anski ajeti.

Imam Tirmizi bio je poznati hadiski učenjak, kritičar, autor velikog broja djela, imam u hadisu. Puno ime mu je Ebu Isa Muhammed b. Isa b. Sevra b. Musa b. Dahak es-Sulemi et-Tirmizi. U pogledu njegovog rodoslova islamski učenjaci su se razišli, pa su neki rekli da mu je puno ime Muhammed b. Isa b. Jezid b. Sevra b. Seken. (Es-Sijeru, 13/270)

Potječe iz sela Bug, nedaleko od grada Tirmiz, koji se danas nalazi na jugu Uzbekistana, na granici sa Afganistanom, te su zbog toga neki učenjaci u njegovoj biografiji pisali "el-Bugi et-Tirmizi". (Mukaddimetut-tuhfetil-ahvezi, 325.)

Predstavljamo još jednog u nizu učenjaka koji je živio i djelovao na prostoru Bosne i Hercegovine. Njegov naučni opus bio je šarolik, izučavao je mnoge šerijatske znanosti, a posebno se istakao u hadisu. Odgovarao je potrebama koje su nametnute u tom vremenu, a tome najbolje svjedoči njegovo djelo Radost gazija napisano u čast mudžahida koji su branili islam i Bosnu.

Ebu Davud Sulejman b. Eš'as b. Ishak b. Bešir b. Šeddad  b. Amr b. Imran el-Ezdi es-Sidžistani puno je ime Ebu Davuda, prema mišljenju većine biografa (Ebu Davud, hajatuhu ve sunenuhu). Ibn Hadžer navodi da se Imran, peti djed Ebu Davuda, borio na strani Alije b. Ebu Taliba u Bitki na Siffinu (Tehzibut-tehzib, 169). Porijeklo vodi od plemena Ezd, poznatog plemena iz Jemena, dok se odrednica Sidžistani u njegovom imenu veže za pokrajinu Sidžistan, koja se danas većinski proteže kroz Afganistan (Atlasul-hadisin-nebevijjiš-šerif, 13).

Mehmed Ali-ef. Ćerimović bio je pravnik iz druge polovine devetnaestog i prve polovine dvadesetog stoljeća. Za razliku od Mehmeda Handžića, koji je bio više fokusiran na hadisku i tefsirsku znanost, Mehmed Ćerimović aktivirao se na polju pravne nauke. Mehmed Ali-ef. Ćerimović živio je u vremenu karakterističnom po brojnim promjenama koje su se dešavale prvotno pod austrougarskom vlašću, a zatim i ostala tri perioda (ili tri državno-pravna okvira) kroz koje je Bosna i Hercegovina prošla. Bosna se našla pod upravom nemuslimanske vlasti i uslijedilo je mnoštvo pitanja i problema koje je mučilo muslimansko stanovništvo na tom području.

Ovu 2021. godinu počeli smo predstavljanjem naše bosanskohercegovačke uleme. Prvo smo predstavili Hasana Kafiju Pruščaka, učenjaka koji je živio u periodu Osmanske carevine, a zatim Mehmeda Handžića, koji je živio u postosmanskom periodu, ali prije osnivanja savremene države Bosne i Hercegovine. U nekoliko narednih brojeva predstavit ćemo po jednog učenjaka iz perioda vladavine Osmanlija i jednog nakon tog perioda. U ovom broju govorit ćemo o Mustafi Ejuboviću, poznatijem kao Šejh Jujo, čiji su život i djelo bili predmet istraživanja i pisanja različitih autora. O bosanskohercegovačkim učenjacima pisani su magistarski i doktorski radovi, i takav je slučaj i sa Šejhom Jujom, gdje ćemo izdvojiti da je dr. Enes Ljevaković napisao doktorsku disertaciju pod nazivom Analogija (qijas) u teorijskopravnim djelima Mustafe Ejubovića (Šejh-Juje). Uz to želimo dodati, da je Mustafa Ejubović, kao i Hasan Kafija Pruščak i Mehmed Handžić, pisao na orijentalnim jezicima.

Ebu Husejn Muslim b. Hadždžadž b. Muslim b. Verd b. Kevšaz el-Kušejri en-Nejsaburi, poznati hadiski ekspert, učenjak, imam u hadisu i hadiskih znanosti. Nazvan je Nejsaburi po rodnom mjestu, gradu Nejsaburu, koji se danas nalazi u Iranu, dok je ime Kušejri dobio po arapskom plemenu iz kojeg potječe.

Kada je riječ o godini rođenja Muslima, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje: neki su rekli da je rođen 201. godine po Hidžri, i to smatra Zehebi (El-Iber, 2/29); drugo mišljenje je da je rođen 204. godine po Hidžri, i ovaj stav su zauzeli Ibn Kesir, Ibn Hadžer i Zehebi (Es-Sijeru, 12/558, El-Bidaje ven-nihaje, 11/272). Ono što je najbliže, a Allah najbolje zna, jeste da je rođen 206. godine po Hidžri i ovo je mišljenje Ibn Salaha, koje je prenio od Ebu Abdullaha el-Hakima, a on od svoga šejha Ibn Ahrema (Sijanetu Sahihi Muslim, 64). Prvi ko je naveo ovo mišljenje bio je Amr b. Ahrem, a on je ujedno i priznati učenjak za ovu znanost, mnogo je vodio brigu o djelu imama Muslima, živio je u vrijeme imama Muslima. Kada je Muslim umro, on je imao jedanaest godina. Imam Hakim, koji je napisao djelo Tarihu Nejsabur, prenio je od njega ovo mišljenje. Sve ovo ukazuje na to da je godina rođenja Muslima 206. godina po Hidžri.

Mehmed Handžić rođen je 16. 12. 1906. godine u Sarajevu, a umro je 29. 7. 1944. godine. Njegov otac Muhammed-aga bavio se liječenjem narodnim lijekovima, a njegova majka Fatima bila je domaćica. Osnovno i srednje obrazovanje, kao i mekteb i ruždiju završio je u Sarajevu. Šerijatsku gimnaziju sa odličnim uspjehom završio je 1926. godine i smatra se da je već tad bio osposobljen da čita literaturu na arapskom jeziku. Nije prihvatio ponudu da studira medicinu u Beogradu, već je odlučio da svoje studije nastavi na Al-Azharu u Kairu gdje je diplomirao 1931. godine. Nakon studija počeo je da radi kao nastavnički pripravnik i odgajatelj u Gazi Husrev-begovoj medresi. Honorarno je radio i kao nastavnik vjeronauke na Prvoj muškoj i ženskoj gimnaziji u Sarajevu.

Hasan Kafi Pruščak (1544–1615) u svom djelu Nizamul-ulema ila hatemil-enbija – Niz učenjaka do posljednjeg vjerovjesnika pružio je osnovne podatke o svom životu i radu. Ova biografija predstavlja osnovu za proučavanje njegovog života i rada, međutim ova biografija nije bila dovoljno poznata u naučnom diskursu sve do 20. stoljeća.

Muharem Štulanović u predgovoru prijevoda djela Hasana Kafije Hadikatus-salati fi šerhi Muhtesaris-salah – Bašča namaza u komentaru Sažetka o namazu, predstavio je magistarske teme koje su odbranjene na temu Hasana Kafije ili teme koje se tiču njegovih rukopisa. Na osnovu djela Nizamul-ulema ila hatemil-enbija, pisali su Bašagić, Handžić, Okić, Šabanović i dr. Jedan od prvih koji je pisao o ličnosti i djelu Hasana Kafije bio je dr. Omer Nakičević. Svoju magistarsku tezu pod naslovom “Hasan Kjafi Pruščak, pionir arapsko-islamskih nauka u Jugoslaviji” odbranio je u Kairu. Magistarsku tezu pod naslovom “Metoda stizanja do islamske jurisprudencije” na Medinskom univerzitetu odbranio je Muhammed b. Salih, na osnovu rukopisa Hasana Kafije. Također, magistarska tezu pod naslovom “Svjetlo čvrstog uvjerenja u fundamente vjere”, odbranio je Zuhdija Adilović u Rijadu.

Ebu Abdullah Muhammed b. Ismail b. Ibrahim b. Mugira b. Berdizbeh b. Ahnef el-Džu’fi el-Buhari bio je mudžtehid, šerijatski pravnik, prvak muhadisa. Berdizbeh je bio Perzijanac, u vjeri svoga naroda i umro je u okrilju svoje vjere (Tarihul-Bagdad, 2/6), a njegov sin Mugira primio je islam, dok za djeda imama Buharija, Ibn Hadžer kaže: “Nisam našao ništa od njegove biografije” (Hedjus-sari, 477). Buhara je grad koji se trenutno nalazi u Uzbekistanu, nedaleko od Semerkanda. Muslimani su osvojili Buharu pod vođstvom Ubejdullah b. Zijada za vrijeme hilafeta Muavije, radijallahu anhu. (Mu’džemul-buldan, 1/150-152) Ismail, otac imama Buharija, bio je poznati učenjak, prenio je hadise od Hammada b. Zejda, imama Malika, a od njega su prenijeli hadise stanovnici Iraka. Imam Ibn Hibban spomenuo ga je u svojoj knjizi Es-Sikat kao pouzdanog prenosioca, a također ga je spomenuo i njegov sin, imam Buhari u svojoj knjizi Et-Tarihul-kebir. (Es-Sikat, 8/98, Et-Tarihul-kebir, 1/342) Pored toga što je bio poznati učenjak, otac imama Buharija, bio je i bogobojazan prenosilac od kojeg se prenosi da je na samrti rekao: “Ne znam da u mom imetku ima ijedan haram dirhem ili sumnjivog porijekla.” (Sijeru a’lamin-nubela, 12/447) Sve ovo govori nam da imam Buhari potječe iz ugledne, učene i bogobojazne porodice, što nam ne ostavlja prostora da se zapitamo od koga je naslijedio sve te osobine.

U prirodi je čovjeka da se nalazi pod utjecajem okoline. Svoja ubjeđenja i svoje ponašanje čovjek izgrađuje pod utjecajem okoline u onolikoj mjeri koliko okolina na njega ostavlja traga. Nekada će od onih koji ga okružuju poprimiti osobine koje ga zadive, a nekada će iz averzije prema nečemu steći suprotna ubjeđenja o onome što mu se nudi. Neki su odrasli u nevjerstvu zbog okoline, a prihvatili su vjeru kada su uvidjeli da je ona jedina istina. S druge strane, postoje i one koji su svjesni istine, ali su pod utjecajem okoline razvili averziju prema vjeri. Kraljica od Sabe, kao što nam Kur’an prenosi, nije slijedila istinu jer je pripadala nevjerničkom narodu uz koji je i ona išla krivim putem, da bi nakon spoznaje istine krenula pravim putem.

Ako razmislimo o glavnim karakteristikama današnjeg društva, primijetit ćemo jedno stanje moralne krize. Sve je više zastupljen materijalizam, a sve manje etičke vrijednosti. Mnogi se “okite” moralnim osobinama ako u tome vide korist, što je samo po sebi suprotno moralnom. Biti moralan je obaveza, makar izostao rezultat. U tome se i ogleda vrijednost čovjekove namjere da čini dobro, za što će, čak iako bude spriječen da učini dobro, biti nagrađen.

Čovjekova potreba za drugima ne prekida sve do njegove smrti. Kao dijete, ovisan je o svojim roditeljima. Oni ga uvode u društveni život odgajajući ga da bude zdrava jedinka. Ako je njegov dom socijalno osviješten, to će mu biti kvalitetna odskočna daska za socijalni razvoj koji će se kasnije nadograđivati kroz njegov život.

S obzirom na to da se kroz socijalni razvoj oblikuju karakteristike pojedinca, onda je bitno ispravno odabrati društvo sa kojim će druženje rezultirati pohvalnim ponašanjem. To društvo treba da bude džemat koji, između ostalog, počiva na bratstvu, gdje pojedinac nikada neće biti ostavljen sam. U takvom društvu čovjek će napredovati i biti od pomoći drugima, što će na kraju rezultirati jedinstvom i čvrstinom koji podsjećaju na čvrstu građevinu.

Uzvišeni Allah kaže: “Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.” (El-Isra, 70)

Uzvišeni Allah razumom je odlikovao čovjeka nad drugim stvorenjima i razum je ono što nas uzdiže i omogućava nam da ostvarujemo svoje ciljeve.

Ako se osvrnemo na izvore islama, naći ćemo da itekako afirmišu intelektualni napredak. Prve riječi objavljene Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bile su: “Ikre! – Uči!”, kojima se kako njemu tako i cijeloj muslimanskoj zajednici naređuje stjecanje znanja, a i u drugim kur’anskim ajetima ukazuje se na vrijednost onih koji vjeruju i koji su učeni. U hadisima ćemo naći da su učenjaci nasljednici poslanika, da su oni poput blistavog Mjeseca u odnosu na zvijezde, i još mnogo toga što upućuje na vrijednost stjecanja znanja.

Čovjek, svjestan sebe u materijalnom smislu, vodi brigu o svom tijelu, o čistoći, hrani i odjeći. Ali, malo je onih koji vode brigu o svom srcu, njegovoj čistoći, hrani i odjeći. Uspjet će samo onaj koji svoje srce očisti i ogrne ga ogrtačem bogobojaznosti, “a odjeća takvaluka, to je ono najbolje”.

Kako očistiti svoje srce i ojačati iman, naći ćemo, pored Kur’ana i sunneta, u riječima učenjaka ovog ummeta. Jedna od najbitnijih grana islamske pedagogije jeste imanski odgoj, jer on veže čovjeka za Allaha, dželle šanuhu, a ovaj je odgoj poput srca spram ostatka tijela: ako je ono zdravo – zdravo je i cijelo tijelo. Učenjaci ovu vrstu odgoja definiraju kao odgoj čovjeka onim što jača njegov iman, čisti srce, pomaže da osjeti slast imana i ostavi griješenje.

Na bosanskoj vjetrometini smjenjivale su se razne ideološke i političke strukture, a malo ih je bilo dobronamjernih prema Bosni i Bošnjacima.

Od odlaska Osmanlija svoju politiku i ideologiju nametali su svi, od Austro-Ugarske do komunista, a ovi drugi su, po svemu sudeći, nanijeli najviše zla Bošnjacima. Komunizam, kao jedno od najvećih zala čovječanstva, oštetio je sve društvene strukture, a ono o čemu ćemo govoriti tiče se vjerskog života. U tom vremenu vjera je spala na jedan najniži nivo i svela se uglavnom na običaje. Oni koji su bili čvrsti osjetili su gorčinu komunističke vladavine, dok su oni koji su se povinovali njihovim idejama uživali dunjalučke privilegije.

Istražujući po riznicama islamske misli, naći ćemo da je ovaj ummet iznjedrio dragulje čiji sjaj ne prestaje da obasjava islamski svijet. Njihova su pera obnavljala islamske nauke, koje su nam u amanet ostavile prve generacije, kako bi, Allahovom dozvolom, slijedili Njegovo svjetlo. Čitajući o njihovim životima, trudu i ostavštini, često sebe dovedemo u situaciju da posumnjamo u istinitost njihove biografije. Ili se zapitamo, da li su oni zaista bili ljudi? Za razliku od nas, oni su bili dragulji! Naša domovina iznjedrila je mnogo takvih dragulja, ali jedan se posebno ističe jer je blistao u vremenu kada je vladala tama.

Historija islama i muslimana pamti mnoge velikane, ljude koji su snagom vjere u Allaha prednjačili i iza sebe ostavili velika djela. Znamo za predaje o veličanstvenim djelima prvih generacija muslimana i čestitih sljedbenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. I povijest Bošnjaka upamtila je brojne velikane. Jedan od uglednika naše prošlosti jeste rahmetli kurra hafiz Ibrahim Trebinjac.

Hafiz Ibrahim ef. Trebinjac rođen je u Sarajevu 14. oktobra 1912. godine, od oca Muharema i majke Zumrete. Njegova porodica vodi porijeklo iz sela Grančarevo, općina Trebinje. U rodnom mjestu počeo je i završio svoje obrazovanje. Poslije mekteba i osnovne škole, upisao se u Gazi Husrev-begovu medresu koju je završio 1933. godine. Kao učenik medrese, mnogo je volio i učio Kur’an, pa je tako do svoje 21. godine završio hifz pred hafizom Mustafom ef. Mujezinovićem, a sedam kiraeta pred kurra hafizom Hamdijom Berberovićem. Bio je tada najmlađi kurra hafiz u Bošnjaka. Nakon završetka medrese, odlazi na studije na Al Azhar u Kairo, sa Huseinom Đozom, Abdulahom Derviševićem i Salihom Hadžialićem. Međutim, vraća se nakon prve godine, zbog porodičnih razloga, i dobija angažman kao imam u Sarajevu.

Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, koji je poslao Svoga poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, s uputom i vjerom istine da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan svjedok! Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Uzvišeni Allah dao je iz Svoje mudrosti da ashabi, najbolja generacija, budu izloženi svim vidovima kušnji i nedaća, da bi oni koji dolaze poslije njih uzeli iz toga pouku i nauk za sebe. Kur’ansko-hadiski tekstovi, koje smo spomenuli u prošlim brojevima, ukazuju na to da su se određene fitne – smutnje neminovno morale desiti, čak i u vrijeme najboljih ljudi, da se vidi do čega mogu dovesti male grupe maloumnika i neznalica.

U prošlom broju vidjeli smo kako su početni prigovori i razlozi nezadovoljstva prerasli iz zahtjeva za smjenu nekih namjesnika, za pravednijom raspodjelom imetka, u zahtjev za smjenom halife Osmana, radijallahu anhu. Koristili su se pri tome svim vidovima prevare i obmane. Došli su u Medinu pretvarajući se da su pošli na hadž, pokušali su zavaditi ashabe, krivotvorili su njihova pisma. Kad sve to nije dalo efekat koji su očekivali, navodno su vratili se u svoje krajeve, nisu otišli ni na hadž, da bi ponovo se vratili u Medinu, odlučni da se neće vratiti dok ne završe sa Osmanom. Opkolili su kuću Osmana, nisu mu na kraju dali da izlazi na namaz, zabranili su hranu i vodu Osmanu, vrijeđali i njega i druge ashabe. Doveli su postepeno stvari na ivicu propasti i izazvali najgoru moguću fitnu.

Sunneti koje je “oživio” šejh Albani

Hutba prilikom potrebe: Zatim mi je Allah pomogao, pa sam u skladu s tim postupao u svojim predavanjima i u svojim djelima. Proširio sam je u islamskom svijetu putem svog kraćeg djela koje sam napisao o njoj. Mnogi od onih koji vole sunnet, pogotovo hatibi, prihvatili su je, hvala Allahu, dok je ranije bila zaboravljena i nije se radilo po njoj. (En-Nesiha)

Klanjanje bajrama na musalama: Od toga je i klanjanje bajrama na musalama u Damasku. Zatim su to počela prakticirati i naša braća u Halepu, a potom i u drugim sirijskim gradovima. Ovaj se sunnet još uvijek širi, tako da su to počela prakticirati i neka naša braća u Ammanu, Jordanu. (Es-Sahiha)

Neke naučne rasprave šejha Albanija

Abdulfettah Ebu Gudda: Upoznao sam se sa šejhom Abdulfettahom Ebu Guddom u njegovom gradu Halepu prije više od dvadeset godina, otprilike. Upoznao sam ga kao čovjeka koji slijepo slijedi hanefijski mezheb. U jednom svom predavanju u džamiji u Halepu dozvolio je liječenje alkoholom prema uputstvu muslimanskog doktora specijaliste.

Rekao sam mu: “To nije dovoljno, nego treba poznavati i sunnet. U sunnetu se, naprimjer, alkohol opisuje kao bolest, a ne kao lijek. Kako onda može musliman ljekar da nešto propiše kao lijek, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže za to da je bolest?”

“Možda je hadis slab. Možda nije vjerodostojan”, reče on.

“Kako kad se on nalazi u Muslimovom Sahihu?”, rekoh ja.

“Provjerit ćemo da se uvjerimo u to”, reče on.

Tada ga jedan od prisutnih koji je obojici bio prijatelj, upita: “Ako se uvjeriš da je vjerodostojan, hoćeš li onda postupati u skladu s njim po njemu ili po mezhebu?”

“Po mezhebu!”, reče on. (Kešfun-nikab)

Ovo je peti dio biografije šejha Albanija koja je nastala sakupljanjem šejhovih riječi koje je izrekao o sebi u raznim knjigama, spominjući mnogobrojne blagodati kojima ga je Allah obasuo.

Šejhovo čitanje Musneda

Musned Ebu Ja‘le: “To je ono što će biti jasno nakon što završim čitanje kompletnog Musneda Ebu Ja‘le, ako Bog da. Zatim sam završio čitanje kompletnog Musneda. (Ed-Daifa)

Musned Ibn Ebu Šejbe: “Našao sam drugi tom tog djela u državnoj riznici i Ribatu, pročitao ga i okoristio se. To se desilo prilikom mog prvog putovanja u Maroko krajem četvrtog mjeseca 1396. h. g. (aprila 1976. g.).” (Ed-Daifa)

Klanjanje istihare prilikom verifikacije hadisa

Klanjao sam istiharu Uzvišenom Allahu, pa sam ih naveo ovdje kako bi bili jači zbog oba puta kojim se prenose hadisi. (Es-Sahiha)

Ovo je četvrti dio biografije šejha Albanija koja je nastala sakupljanjem šejhovih riječi koje je izrekao o sebi u raznim knjigama, spominjući mnogobrojne blagodati kojima ga je Allah obasuo.

Albanijevo naučno putovanje u Egipat

U kratkom vremenu koje sam proveo u Kairu i Aleksandriji imao sam mogućnost da u kontakt stupim samo sa malim brojem alima poput velikog islamskog pisca Muhibuddina el-Hatiba, profesora Muhammeda el-Gazalija, šejha Abdurrezzaka Afifija i šejha Abdulaziza er-Rašida.

Za vrijeme mog boravka u Kairu, uvijek kada bi mi se pružila prilika, navraćao bih u biblioteku Darul-kutubil-misrije radi proučavanja hadisa. To sam isto radio kad sam iz Kaira otišao u Aleksandriju u kojoj sam dolazio u biblioteku poznatu kao El-Mektebetul-beledijja – Gradska biblioteka. Okoristio sam se mnogim važnim i korisnim rukopisima i knjigama iz te dvije biblioteke. Svojom sam rukom iz druge biblioteke prepisao kraće djelo Ibn Hadžera el-Askelanija u kojem je on proučavao hadise koje je naveo hafiz Kazvini u djelu Mesabihus-sunna – Svjetiljke sunneta i koje je ocijenio kao lažne. (Savtul-areb tes’el)

Ovo je treći dio biografije šejha Albanija koja je nastala sakupljanjem šejhovih riječi koje je izrekao o sebi u raznim knjigama, spominjući mnogobrojne blagodati kojima ga je Allah obasuo.

Napuštanje Ammana i odlazak u Damask, a zatim u Liban

Nakon što sam se počeo spremati da održim treće predavanje, bio sam iznenađen onim što me primoralo, ne dajući mi nikakvog izbora, da napustim Amman i u njemu ostavim svoju porodicu, jer u njemu više nisam mogao stanovati. Otputovao sam u mjesto odakle sam učinio hidžru, Damask. To se desilo rano ujutro u srijedu 19. ševvala 1401. h. g. (20. avgusta 1981. g.).

U Damask sam stigao noću. Bio sam jako utučen. Skrušeno sam se molio Uzvišenom Allahu da od mene odstrani lošu odredbu (kader) i spletke neprijatelja. U Damasku sam proveo dvije noći. Treće noći, nakon savjetovanja i klanjanja istihare, otputovao sam u Bejrut uz mnogo opreza i straha zbog mnoštva iskušenja i nemira u njemu. Dolazak u Bejrut bio je obavijen opasnošću. Međutim, Allah, tebareke ve teala, sačuvao me i dao da bez problema stignem.

U drugom dijelu nastavljamo sa biografijom šejha Albanija koja je nastala sakupljanjem šejhovog govora u kojem je on o sebi govorio u raznim knjigama, spominjući mnogobrojne blagodati kojim ga je Allah obasuo.

Pozivanje u islam izvan Damaska

Jedan od plodova toplog prijema na koji je našlo pozivanje u islam jeste to da smo organizirali program posjete nekih krajeva, među kojima Halepa, Lazikijje, Keidlepa, Sulejmijje, Himsa, Hamate, Summur-Rukke.

Uprkos kratkom vremenu koje sam posvetio svakom od ovih gradova, ta putovanja rezultirala su vidljivim uspjehom. Tako se okupio značajan broj onih koji su bili zainteresirani za nauku o hadisu na skupovima koji su bili skoro periodični, a na kojima su se čitala hadiska djela, postavljala pitanja i vodila korisna diskusija.

Međutim, ta putovanja povećala su ogorčenost drugih, pa su oni povećali svoje napore kod vlasti (da nas spriječe), tako da smo se našli u problemima od koji su neki bili vezani za živote nekih od nas. (Ulemau ve mufekkirun)

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, samo Njega obožavamo i samo od Njega pomoć tražimo, Njemu se utječemo od zla naših duša i loših djela. Koga Svevišnji Allah uputi, niko ga u zabludu ne može odvesti, a koga On u zabludu odvede, niko ga na Pravi put ne može uputiti. Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i Njegov poslanik.

Rekao je Ebu Bekr, radijallahu anhu: “Do nas je doprla vijest da će se na Sudnjem danu oglasiti glasnik koji će upitati: ‘Gdje su oni koji su praštali drugima?’ Potom će ih Uzvišeni Allah nagraditi onoliko koliko su oni bili u stanju da opraštaju drugima.” (Ebu Bekr el-Mervezi, Musnedus-Siddik, str. 73) Ebu Bekr, radijallahu anhu, svojim nam je praktičnim primjerom najbolje pokazao koliko je bio spreman da oprosti i pređe preko grešaka drugih. Naime, Ebu Bekr se zarekao da više neće materijalno pomagati Mistahu b. Usasi, sinu svoje tetke po majci, jer je bio jedan od učesnika događaja poznatog kao Hādisetul-ifk, tj. Potvora, kada su munafici optužili Aišu, radijallahu anha, da je počinila nemoral. Međutim, nakon što je Uzvišeni Allah objavio: “Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovom putu rodni kraj svoj napustili; neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je.” (En-Nur, 22) Kao odgovor na pitanje iz ajeta: “Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti?”, Ebu Bekr je kazao: “Svakako da bi, tako mi Allaha!”, a zatim je opet počeo materijalno pomagati Mistahu.

Rekao je Ebu Usame: “Ibn Mubarek je kod učenjaka hadisa kao vođa pravovjernih kod ljudi.” Evzai je upitao nekog čovjeka: “Da li si vidio Abdullaha b. Mubareka?, a on mu je odgovorio: “Nisam.” “Da si ga vidio, bio bi presretan”, reče Evzai. Rekao je Ismail b. Ijjaš: “Na Zemlji nema sličnog Ibn Mubareku. Uzvišeni Allah nije stvorio neku lijepu osobinu a da je nije podario Ibn Mubareku.” Rekao je Sufjan: “Volio bih da budem kao Ibn Mubarek godinu dana, ali ne mogu da budem kao on ni tri dana.” U časnom Haremu sjedili su Sufjan i Fudajl, kada dođe Ibn Mubarek. Sufjan reče: “Ovo je najučenija osoba na Istoku”, a Fudajl reče: “On je najučeniji na Istoku i na Zapadu i onome što je između toga.” Rekao je Sufjan b. Ujejna: “Iz Horosana nije izašao sličan Ibn Mubareku.” Slično se prenosi i od Sellama b. Ebu Mutia. Rekao je Alija b. Ishak b. Ibrahim: “Razmišljao sam o stanju ashaba i o stanju Abdullaha b. Mubareka, pa nisam našao nikakvu razliku osim što su se oni družili sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i što su sa njim išli u bitke.” Imam Ahmed rekao je o Ibn Mubareku: “Ne znam nikoga u njegovom vremenu da je više stjecao znanje od njega.” Rekao je Nuajm: “Nisam vidio nijednu osobu da je pametnija i da više čini ibadet od Ibn Mubareka.”

Prijetnje su neprestano stizale i njegov život nalazio se u sve većoj opasnosti. Tako je bilo sve do 23. redžeba 1407. h.g. Tada je šejh prisustvovao simpoziju učenjaka koji je organizirala organizacija Ehlul-hadis. Na tom skupu bilo je oko dvije hiljade zvanica. Negdje oko jedanaest sati uvečer, dok je držao govor, na binu je donijeta vazna na kojoj se pisao: “Ihsan Ilahi Zahir, koji se na Allahovom putu ne boji ničijeg prijekora”. Nakon dvadesetak minuta vazna je eksplodirala usmrtivši devet osoba i ranivši desetine. Eksplozija je šejha Ihsana odbacila 20-30 metara, raskomadavši trećinu njegovog tijela, njegovo desno oko, uho, desni bok i desnu nogu, ali je i dalje bio pri svijesti. Ljudi su se žurno okupili oko njega, a on im je, iako teško ranjen, govorio: “Ostavite me i pobrinite se za druge ranjenike.”

Poslije svog preobraćenja iz sufizma u sljedbenika sunneta, upoznao je šejha Hamida el-Fekkijja, osnivača organizacije Ensarus-sunnetil-Muhammedijje u Misru. Šejh Abdurrahman el-Vekil postao je član ove organizacije koja je okupljala učenjake ehlis-sunneta, baveći se pozivanjem na pravi put, put Kur’ana i sunneta, put odabranih generacija, put selefa, i boreći se svojim perom protiv rušitelja Allahove vjere, posebno sufija kojima je nekada i sam pripadao i čiju je zabludu dobro poznavao. Na putu intelektualne borbe protiv širka, kufra i novotarija, napisao je i valorizirao brojna vrijedna djela. Vremenom je napredovao na pozicijama unutar organizacije, dok nije postao njen predsjednik, nakon što je šejh Abdurrezzak Afifi otputovao u Saudijsku Arabiju 1960. godine, a zamjenik mu je bio šejh Muhammed Halil Herras. Bio je glavni urednik časopisa El-Hedjun-nebevijj, koji je izdavala organizacija Ensarus-sunneh, pisao je u odjeljku za tefsir sve do zadnjeg broja. Zatim je otputovao u Mekku, gdje je postavljen za profesora akide na postdiplomskim studijama, i tu je proveo ostatak života, dok ga nije savladala bolest te je preselio na ahiret, 1971. godine.

Njena bol za sinom bila je prejaka. Kako bi ga samo grlila da joj se vratio živ i da je sada s njom. Koliko bi joj značilo da samo još jednom osjeti njegov miris. Samo još jednom, pa makar joj to bilo zadnje što je uradila na dunjaluku... Stajala je na nesigurnim staračkim nogama, jezik joj je već nerazumno govorio, a suze su se slijevale niz naborano lice... Leđa su joj se povila, kosti oslabile, koža se osušila, glas promukao... Podigla je svoj pogled ka onome koji ne govori po svom hiru, sallallahu alejhi ve sellem. Gledao je Poslanik, alejhis-selam, staricu, uočivši njenu veliku tugu i patnju za sinom i reče: “Šta to govoriš?” “To što si čuo, Allahov Poslaniče...” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem reče: “Teško tebi, o Ummu Harise! Zar je Džennet samo jedna bašča? Zaista je Džennet džinan (dženneti, mnogo bašči), a zaista je tvoj sin Harise u najvećem i najljepšem dijelu Firdevsa!” Najveća deredža Firdevsa... Krov mu je Arš Milostivog. Kada je čula ove Poslanikove riječi, prestaše teći suze iz njenih očiju. Pojavi se osmijeh na njenom licu i ona reče: “Allahov Poslaniče, u Džennetu?!” “Da”, reče Poslanik. Starica uzviknu: “Allahu ekber!!!” Zatim se okrenula i sretna otišla svojoj kući, čekajući svoj edžel kada će se ponovo sresti sa svojim sinom.

Muhammed Halil Herras rođen je 1915. godine u gradu Šejn, u zapadnom dijelu Egipta. Godine 1926. upisao se na Al-Azhar, da bi 1940. godine, sa svojih 25 godina, diplomirao na Fakultetu za usulid-din. U tom periodu svog života bio je eš‘arijske akide, te je za svoju užu specijalizaciju na postdiplomskim studijama odabrao smjer filozofije i logike. Bio je veliki neprijatelj Ibn Tejmijje, jer je znao za Ibn Tejmijjino neprijateljstvo prema filozofima i logičarima, pa je odlučio doktorski rad posvetiti odgovoru Ibn Tejmijji. S tim ciljem sakupio je Ibn Tejmijjine knjige koje su mu bile dostupne i potpuno se posvetio njihovom detaljnom i dubioznom proučavanju. Nakon što je za tri mjeseca završio sa njihovim proučavanjem, izjavio je da nije razumio islam osim nakon proučavanja ovih knjiga. Iz neprijatelja ehli-sunneta i Ibn Tejmijje pretvorio se u najvećeg pomagača ehli-sunnetskog pravca i najvećeg branioca Ibn Tejmijje. Tada je temu za magistarski rad nazvao “Ibn Tejmijje es-selefi”, i u njoj odbranio ovog velikog učenjaka od potvora i napada njegovih neprijatelja.

Kada su izgubili nadu da ljude mogu odvratiti od šejhove da’ve, odlučili su ga ubiti, pa su krenuli tražiti nekog da to izvrši za njih. Odabrali su čovjeka po imenu Mahrus Abdulhajj el-Džemel i rekli mu: ’’Kako možeš da slušaš ovog zlog čovjeka koji razdvaja ummet? Kako možeš da pratiš njegove dersove, a mi se borimo za nezavisnost, ratujemo i uklanjamo nered?“, nabrajajući stvari koje su u to vrijeme bile aktuelne u Egiptu. Nastavili su mu pričati sve dok ga nisu ubijedili da ubije šejha El-Fekijja. Dali su mu nož i rekli: ’’Iskoristi bilo koju priliku te ga ubij i odmori nas od njega.“ On je uzeo nož, stavio ga u džep i išao je iza šejha El-Fekijja ne bi li mu se ukazala prilika da ga ubije. Jedne prilike šejh se uspeo na minber i održao hutbu o tevhidu, a Mahrus sjede ispod minbera, vrebajući priliku da ga ubije. Odlučio je ubiti šejha čim siđe sa minbera. Šejh je održao hutbu u kojoj je govorio o Allahu, spoznaji Allaha kroz Njegova imena i svojstva, i o upućivanju ibadeta samo Njemu, Jedinom. Čim je šejh završio sa hutbom, Mahrus je ustao i prišao mu, a zatim ga jako zagrlio dok su mu oči suzile, govoreći mu: ’’Došao sam da te ubijem, o šejhu, pa mi halali. Vidim da nas ti samo upoznaješ sa Allahom, spominješ nam samo Allaha, i govoriš nam samo o Allahu, pa mi halali.“ Šejh se nasmijao, halalio mu i lijepo je postupio sa njim. Od tada se među njima rodilo prijateljstvo i Mahrus je stalno išao sa šejhom kako bi ga štitio od onih koji bi htjeli da ga ubiju ili mu naude, kao što su sufije, komunisti, tekfirdžije, ihvanije ili neko drugi.

Šejh Ahmed Šakir se poslije šest godina provedenih u Aleksandriji vratio u Kairo (1909.), kada je njegov otac imenovan za povjerenika Vijeća učenjaka Azhara. U Kairu su se pred Ahmedom proširile mogućnosti stjecanja znanja i povezivanja sa ulemom, bilo da su to učenjaci Azhara ili oni koji su dolazili u Kairo. Čim bi čuo da je neki učenjak došao u Kairo, Ahmed bi se povezao sa njim. Tako je počeo posjećivati velikog učenjaka Abdullaha ibn Idrisa es-Senusija, muhaddisa Maroka, i učio je pred njim el-kutubus-sitte. Također se povezao sa šejhom Muhammedom Eminom eš-Šenkitijem, Ahmedom ibn Šemsom eš-Šenkitijem, Šakirom el-Irakijem, Tahirom el-Džeza’irijem, Muhammedom Rešidom Ridom, Selimom el-Bišrijem, šejhom Azhara. Svi navedeni šejhovi dali su mu idžaze da može od njih prenositi knjige sunneta. Njegovi susreti sa učenjacima hadisa i učenje pred njima pripremili su ga da se istakne u hadiskim naukama i da postane najveći muhaddis u Misru, učenjak bez premca.

Šejh Abdurrahman es-Sa’di u Unejzi je obnašao dužnost svestrane vjerske ličnosti: bio je učenjak, učitelj, imam, hatib, muftija, vaiz, kadija, i imao je vjersku medresu koju su organizirano pohađali učenici. Ljudima bi predvodio sabah-namaz poslije kojeg bi sjeo da održi ders sve do izlaska sunca. Poslije toga bi išao kući gdje bi ostao dok sunce ne odskoči, a zatim bi se vratio u džamiju gdje bi svoje sinove podučavao fikhu, tefsiru, hadisu, akidi, sintaksi i morfologiji, u organiziranim dersovima, koristeći knjige koje je odabrao za svoje učenike. Ti dersovi bi trajali do podne-namaza, pa bi predvodio podne-namaz, a zatim bi otišao kući da se odmori do ikindije. Nakon toga, otišao bi u džamiju da predvodi ikindiju, a poslije namaza podučavao bi ih nekim fikhskim propisima, što je trajalo nekoliko minuta kako ih ne bi zadržavao da se vrate svojim poslovima. Kada bi zašlo sunce, predvodio bi akšam i sjeo bi da drži predavanje sve do jacije, i tako je radio svaki dan.

Primjer pravednosti šejha Bekra Ebu Zejda je u reakciji prema jednom šejhu koji je napisao knjigu u kojoj je sakupio prigovore na račun jednog daije koji je uložio velike napore i napisao mnoga djela u službi islamu. Ovaj je tražio od šejha Bekra mišljenje po pitanju te knjige, da li treba da se objavi i šta u njoj treba da se ispravi. Knjiga je dugo vremena ostala kod šejha Bekra, da bi naposljetku napisao odgovor na četiri lista, riječima koje uče čovjeka pravednosti, objektivnosti, opreznosti i utvrđivanju činjenica. Šejhovo dugo poznanstvo sa autorom knjige o prigovorima nije ga spriječilo da on lično provjeri činjenice koje su navedene u toj knjizi, jer je ona sadržavala krupne optužbe na račun tog daije, rahimehullah. Šejhu Bekru je bilo žao što niko od učenjaka nije obratio pažnju na te greške sve ove godine dok nije došao taj šejh i ispoljio ih. Zatim je zaključio svoje pismo mišljenjem da knjigu ne treba štampati, uz iskreno izvinjenje zbog kašnjenja sa odgovorom. Uzrok kašnjenja je bio to što je šejh Bekr lično ponovo iščitavao knjige tog daije više puta, iako je ta djela poznavao od ranije.

Na institutu i fakultetu učio je pred mnogim šejhovima, od koji su najpoznatiji: šejh Muhammed el-Emin eš-Šenkiti, rahimehullah, koji je bio njihov profesor tefsira i usuli-fikha; zatim šejh Abdurrezzak Afifi, rahimehullah, koji je bio njihov profesor tevhida, gramatike i usuli-fikha; i mnogi drugi šejhovi. Također je prisustvovao nekim dersovima šejha Muhammeda ibn Ibrahima Alu Šejha. Za šejha El-Berraka najveći učitelj, koji je ostavio najviše traga na njega, bio je šejh Abdul-Aziz bin Baz, rahimehullah, sa kojim se družio preko 50 godina, počevši od 1369., kada je imam Bin Baz bio u gradu Delem, pa sve do njegove smrti godine 1420. po Hidžri. Poslije šejha Bin Baza, najvažniji mu je bio  šejh El-Iraki od kojeg je preuzeo ljubav prema dokazu, napuštanje slijepog slijeđenja, preciznost u jezičkim naukama – sintaksi, morfologiji i metrici.

Šejh Muhammed el-Usejmin, rahmetullahi alejhi, kaže: „Bili smo učenici na Naučnom institutu u Rijadu, i sjedili smo u razredu, kada se neki šejh pojavio i ušao. Kada sam ga vidio, rekao sam: ’Ovo je jedan od beduina pustinje, ovaj nema nikakvog udjela u znanju.’ Otrcane odjeće, nema na sebi tragova ugleda, ne brine o svom izgledu, pa je pao u našim očima, te sam se sjetio šejha Abdurrahmana es-Sa’dija i rekao sam sebi: ’Ostavljam šejha Abdurrahmana es-Sa’dija i sjedim pred ovim beduinom?!’ Kada je Eš-Šinkiti počeo sa svojim predavanjem, na nas bi prosuo bisere naučnih koristi iz mora njegovog velikog znanja, pa smo znali da se nalazimo pred velikim autoritetom i eminentnim učenjakom, pa smo se okoristili njegovim znanjem, njegovom metodom, ahlakom, zuhdom i pobožnošću.“

''Svoj pogled ni prema čemu nisam usmjerio, niti sam svojim jezikom ikada progovorio, niti sam svojom rukom išta dotaknuo, niti su moja stopala ikada korak napravila sve dok nisam razmislio da li se radi o pokornosti (Uzvišenom Allahu) ili o nepokornosti? Ako bi bila riječ o pokornosti, odmah bih pristupio, a ako bi se radilo o nepokornosti, odmah bih ustuknuo.'' (Ibn Redžeb el-Hanbeli, Kelimetul-ihlasi ve tahkiku ma'naha, str. 35.) ''Među ljudima ćeš uvijek biti cijenjen i poštovan (ili je rekao: ljudi će ti uvijek dobročinstvo činiti i poštivati) sve dok ne budeš pokazivao interesovanje za onim što oni posjeduju (od stvari dunjaluka). Ukoliko tako postupiš, gledat će te s podozrenjem, prezirat će tvoj govor i zamrzit će te.'' (Ebu Nu'ajm, Hiljetul-evlija, 1/397.)

Bilježi Ibn Ebi Hatim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne prilike noću obilazio Medinu s ciljem da vidi u kakvom je stanju njeno stanovništvo i kako se odnose spram namaza i ibadeta. Prošao je pored kuće jedne starice i začuo je kako jecajući od plača uči ajet: "Da li je doprla do tebe vijest o teškoj nevolji?" (Prijevod značenja El-Gašije, 1) Plakala je i stalno ponavljala ovaj plemeniti ajet, a začuvši je, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svoju glavu nasloni na vrata te i on gorko zaplaka govoreći: ''Da, da, vijest mi je došla, vijest mi je došla!''.

Kada je sav svijet uperio svoje poglede u Saudijsku Arabiju zbog njenog bogastva, a posebno u ovim danima ekonomske-imanske krize, ovaj Allahov rob, Abdullah Gudejan, bio je poznat po zuhdu i skromnosti, od mladosti pa i u ovim danima raskoša. Onaj koji bi ga vidio prvi put pomislio bi da je on od onih koji trebaju pomoć. Bio je uvijek u skromnoj odjeći bez isticanja i ukrasa. Priča jedan od njegovih komšija da je zajedno s njim (Gudejanom) putovao do fakulteta svaki dan u autobusu koji je prevozio obični narod, i u svakodnevnoj gužvi. Ovaj komšija nije ni znao da je Gudejan učenjak sve dok ga nije njegov kolega pozvao da prisustvuju predavanjima kod nekog šejha. Tek kada su došli na ders, sazna da je to njegov komšija kojeg svakodnevno viđa na putovanju. 

U bitki na Hendeku jedan od nevjerničkih prvaka po imenu Amr b. Vudd el-Amirijj izađe pred muslimane te ih izazva na dvoboj. ''Ko će sa mnom na dvoboj izaći?'', upita on, ali odmah nije dobio odgovora. ''Ko je smion da se pred svima sa mnom bori?'', upita opet, ali se ni tada niko ne javi. Međutim, Alija, radijallahu anhu, nije se htio pomiriti s tim već smjelo izađe i reče: ''Ja ću se boriti, Allahov Poslaniče!'' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaza mu: ''Ali to je Amr b. Vudd!'', a on mu odgovori: ''Nema veze, neka je to i Amr b. Vudd!'' Alija, radijallahu anhu, mu priđe i dvoboj započe. S jedne strane junak islama, a s druge strane junak kufra. Sablje ''zapjevaše'' i prašina se dignu. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, molio je Uzvišenog Allaha da pobjedom počasti Aliju, radijallahu anhu. Kada se prašina razišla, ugledaše Aliju, radijallahu anhu, kako pobjedonosno stoji nad ubijenim Amrom, a u rukama mu sablja sa koje je kapala Amrova krv... 

Muavija b. Ebi-Sufjan, radijallahu 'anhuma, nakon što je postao halifom, bio je svjestan da ga je Uzvišeni Allah zadužio istom onom zadaćom, kojom je zadužio prije njega Ebu-Bekra, Omera, Osmana, Aliju i Hasana, radijallahu 'anhum, a to je briga o ummetu i njegovoj budućnosti. Muavija, radijallahu 'anhu, preuzimajući vlast u svoje ruke ujedno postaje i prvi kralj u islamu, jer je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: ”Hilafet će poslije mene trajati 30. godina, a onda će Allah dati vlast onome kome On hoće”. (hadis je hasen, a bilježe ga: Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed) Ovaj časni hadis, pored toga što je doživio svoje ostvarenje, ujedno je i dokaz da je Hasan, radijallahu 'anhu, peti pravedni halifa, jer njegovo namjesništvo (hilafet), koje je trajalo šest mjeseci, obuhvaćeno je navedenim hadisom. Ibn-Kesir, Allah mu se smilovao, je rekao: ”Poslanikove, sallallahu 'alejhi ve sellem, riječi da će hilafet poslije njega trajati trideset godina, dokazuju da je Hasan b. Alija,radijallahu 'anhuma, svojim namjesništvom dopunio tih trideset godina, jer je Hasan, radijallahu 'anhu, hilafet prepustio Muaviji u mjesecu, rebiu-l-evvelu, 41. godine po hidžri, što predstavlja punih 30 godina od smrti Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. A Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je preselio također u rebiu-l-evvelu, 11. godine po hidžri, pa je i ovo jedna od mu'džiza njegovog poslanstva, sallallahu 'alejhi ve sellem.“ (El-Bidaje ven-nihaje, 11/134). Veliki dio učenjaka, komentarišući navedeni hadis, smatra da se spomenuti vremenski period od 30. godina odnosi i na period namjesništva (hilafeta), Hasan b. Alije, radijallahu 'anhuma. Ovdje ćemo navesti samo neka od tih mišljenja: