šejtan

"Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio, zato što su govorili: 'Trgovina je isto što i kamata.' A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu." (El-Bekara, 275)

Melek i šejtan naizmjenično prilaze ljudskom srcu kao što se smjenjuju noć i dan. Ima ljudi u čijem je životu noć duža od dana, a ima i onih čiji je dan duži od noći, ima onih kod kojih je sve vrijeme noć, a ima ih kod kojih je sve vrijeme dan. Melek u srcu sina Ademovog ima svoje vrijeme približavanja, a šejtan ima svoje vrijeme. U svakoj stvari koju je Allah naredio šejtan pokušava postići jedno od dvoje: pretjerivanje i prelaženje granice ili napuštanje i nepotpunost. Uspjeh je u pokornosti Allahu i nepokornosti šejtanu. Uzvišeni Allah kaže: **"O vjernici, živite svi u miru, i ne slijedite stope šejtanove, jer on je, uistinu, otvoreni neprijatelj." **(El-Bekara, 208)

Naš Plemeniti Gospodar iz Svoje neizmjerne milosti želi da nam što više olakša i život učini prijatnim i ugodnim. Stoga nam i jeste propisao izvršavanje ibadeta, Njemu milih i ugodnih djela, kako bismo se Njemu približili, a samim tim i svoju dušu srećom i rahatlukom ispunili. Duša je bez spoznaje Njega pusta, na krivom putu, okrenuta od svoje prirode -- prirode u kojoj je stvorena, a to je da se hrani pokornošću i okretanjem samo Njemu, Jednom i Jedinom Gospodaru.

Allahov i naš zakleti neprijatelj, šejtan, na sve moguće načine nastoji da nas od tih uzvišenih ciljeva udalji, i da nas tako, iz svoje zlobe i zavisti, umjesto džennetlijama, učini džehennemlijama.

Hvala i slava Plemenitom, Milostivom, Gospodaru svih svjetova, i neka su salavat i selam na Poslanika, Allahovog miljenika, na njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana. Allahumme amin!

Poštovane džematlije! Ranije smo govorili o našem otvorenom neprijatelju, kojeg Allah, džellešanuhu, spominje u skoro svakoj suri -- govorili smo o šejtanu. Kada je riječ o šejtanu, mnogi ljudi griješe jer, govoreći i razmišljajući o šejtanu, smatraju da je on nešto apstraktno, nešto što ne predstavlja nikakvo konkretno zlo. Dodatni problem jeste što se mi prema šejtanu ne postavljamo kao oličenju zla, nego se zadržimo na tome da se sva naša zaštita svede na to da puhnemo ili proučimo dovu kada se šejtan spomene.

Laž je potreba izazvana željom koju diktira duša, a dopunjuje je šejtan svojom vesvesom. Laž je nastala kako bi se istina mogla prepoznati i kako bi mogla preuzeti ulogu dobra i koristi. Najveća istina jeste da je samo Allah Bog. Međutim, duša, kako želi neovisnost i nesputanost, zapada u zamku da bude sama sebi bog, što, po slovu Kur’ana, predstavlja uzimanje svoje strasti za božanstvo, čime čovjek otupljuje svoje organe spoznaje: sluh, srce i vid. Naravno, ovdje i zavidnik šejtan traži svoj prostor za djelovanje, pa nudi savez najvećom laži, a to je uzimanje drugog za Boga. Otuda je glavni zadatak poslanika bio pozivanje ljudi u obožavanje samo Uzvišenog Allaha, te da sva svoja djela usmjeravaju i vezuju za istinskog Gospodara, Allaha. Poslanici su s revnosnom dušom i istinom poslati među ljude od Uzvišenog Allaha i ova činjenica mijenja situacije i prilike. Neki ljudi shvataju ovu istinu i iskreno se povode i slijede poslanike, dok drugi ih negiraju i lažno tvrde da i oni posjeduju poslaničke osobine. Tu nastaje kur’ansko kazivanje o poslanicima i njihovim narodima. Svako kur’ansko kazivanje potpuno je istinito, a istina se zrcali kroz riječi poslanika upućene ljudima i njihove odgovore poslanicima, koji su opisani u detalje u svakom događaju i kazuju kako se završio poziv u istinu i otklanjanje laži. Sâmo slanje poslanika ljudima sa porukom od Uzvišenog Allaha pokazuje koliko je ljudima potrebna nebeska smjernica i ukazuje na njihovu nesposobnost da sami iznalaze ispravan životni put i njegov smisleni završetak. Kada čovjek osjeti sposobnost da nešto postigne uz ulaganje velikog truda i napora, tada se u potpunosti posveti ostvarenju svoga cilja i često na tom putu pomisli da sve može i zna i da mu više nije potreban nikakav savjetnik. Ovo je prva, ali i najveća opasnost za slabašno biće, čovjeka. Zaboravio je pripisati, sa zahvalnošću, svoj uspjeh Gospodaru svih svjetova. Zaboravio je na Uzvišenog Allaha, pa je On dao da zaboravi svoj razlog dolaska na ovaj svijet.

“Iblis je obmanuo skupinu pobožnjaka koji klanjaju noćni namaz pa su preko dana počeli pričati ljudima o svom namazu koji obavljaju tokom noći. Neki od njih kažu: ‘Taj i taj uči sabahski ezan u to i to vrijeme’, kako bi ljudi znali da je on bio budan u to vrijeme. Najmanje što se može reći o ovome, ako se čovjek i sačuva od rijaluka, jeste da to predstavlja iznošenje svojih ibadeta iz skrivenosti u javnost, čime se umanjuje sevap.” (Ibnul-Dževzi, Telbisu Iblis, str. 127–128.) “Druge je zaveo time što su se posvetili namazu i drugim ibadetima u džamiji dok nisu postali poznati po tome, pa su se ljudi okupili oko njih i klanjali zbog njihovog namaza, a zatim se vijest o njihovom stanju raširila među narodom. Ovo je šejtanova zamka, jer duša dobija snagu za ibadet kada zna da će se vijest o tome raširiti, i zbog toga ih hvaliti. Od Zejda b. Sabita prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Najbolji namaz čovjeka je u njegovoj kući, osim obaveznog namaza.’ (Hadis bilježe Buharija i Muslim) Amir b. Abdukajs mrzio je da ga ljudi vide kako klanja, i nikada nije klanjao nafilu u džamiji, dok je u kući svakog dana klanjao hiljadu rekata. Kada bi neko ušao u kuću Ibn Ebi Lejle u trenutku dok je klanjao, on bi sjeo.” (Ibnul-Dževzi, Telbisu Iblis, str. 128) “Iblis je neke pobožnjake zaveo time što su plakali u namazu u trenucima kada su bili okruženi drugim ljudima. Ovakvo stanje nekada dođe čovjeku tako jako da ga ne može odagnati, pa ako ikako može da ga sakrije od ljudi, a to ne uradi – sebe je izložio rijaluku. Od Asima se prenosi da je rekao: ‘Kada bi Ebu Vail klanjao u svojoj kući, žestoko bi plakao, a kada bi mu cijeli dunjaluk dali da to uradi dok ga ljudi vide – ne bi prihvatio.’ Ebu Ejjub es-Sihtijani ustao bi kada bi ga savladao plač.” (Ibnul-Dževzi, Telbisu Iblis, str. 128) “Kada bi Ebu Ejjub es-Sihtijani držao vaz i srce mu omekšalo, obrisao bi nos i rekao: ‘Kako je žestoka ova prehlada!’“ (Ibnul-Dževzi, Telbisu Iblis, str. 228) “Iblis je neke pobožnjake obmanuo tako što klanjaju i danju i noću, ali ne mare za popravkom unutrašnjih mahana, niti vode računa da im hrana (opskrba) bude halal, iako su te stvari preče od mnoštva nafila.” (Ibnul-Dževzi, Telbisu Iblis, str. 128)

Razmislimo o lijeku odvratnog okusa i ružnog mirisa. Ukoliko čovjek zna da će konzumiranjem ovog lijeka ozdraviti, on ga s jedne strane mrzi zbog toga što mu je odvratan i neugodan, ali mu je s druge strane itekako drag jer ga on, i pored svoje odvratnosti, vodi ka onome što voli i što priželjkuje, tj. ka ozdravljenju. Isti je slučaj i sa oboljelim ekstremitetom kod čovjeka: ukoliko zna da će amputiranjem tog ekstremiteta sačuvati vlastiti život, čovjek će sasvim sigurno pristati na amputaciju. Slično je i sa odlaskom na daleko putovanje: ako će ga ono odvesti do onoga što voli i priželjkuje, ili do njemu drage i voljene osobe, čovjek će se na njega odlučiti uprkos naporu i tegobama koje ono predstavlja. Ovakav je slučaj sa hadžijama koje rado kreću ka Drevnom hramu, tj. Kabi, i pored činjenice što će na tom putu biti suočeni sa teškoćama kao što su prolazak kroz puste stepe, bezvodne pustinje i nenaseljene predjele. Iz svega što smo kazali možemo zaključiti da jedna te ista stvar s jedne strane može biti draga i poželjna, a s druge strane mrska i nepoželjna, te da nije nužno da jedna obavezno isključuje drugu.

El-Muhasibi, Allah mu se smilovao, kazao je: „Ako Iblis spozna da si oprezan i da brineš o stanjima u kojima se nalaziš, on te neće nagovarati na gibet i na laž, jer zna da se ti takvih stvari kloniš. Međutim, on će pokušati da te spoji s tvojim prijateljem, pa nakon što budete spominjali Allaha, on će vam uljepšati bespotreban govor i dunjalučke ljepote, pa kada se upustite u to, onda će vam uljepšati gibet. Pa ako vas dvojica budete od onih koji su obazrivi prema grijesima, onda će vam šejtan prići i gibet donijeti kao nešto čime se vi srdite u ime Allaha ili ste zaprepašteni pa negirate određenu stvar kod onoga koga ogovarate. S druge strane, ako niste obazrivi, onda ćete ogovarati u srdžbi i ljutnji kako biste uzvratili onome ko je vas spomenuo ili jednog od vas, dok će drugi to odobravati.“

Koliko je samo ratova pokrenula samo jedna riječ. Prenosi se da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Muazu, radijallahu anhu: “Pa strovaljuje li ljude naglavačke u Vatru išta drugo do plodovi njihovih jezika?” (Bilježe ga Et-Tirmizi, imam Ahmed, Ibn Madže i El-Hakim). Kod Et-Tirmizija se bilježi i predaj u kojoj stoji da je nakon smrti nekog ensarije, jedan od ashaba rekao: “Blago njemu!” A Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dodao je: “A šta znaš, možda je govorio o onome što ga se ne tiče ili je škrtario u onome što mu ne umanjuje imetak?” (Bilježi ga Et-Tirmizi od Enesa, radijallahu anhu) Većina grijeha nastaje kao posljedica prekomjernog govora i pogleda, i to su dva od najprostranijih šejtanovih prolaza. Njihova dva aparata (oči i jezik) nikada se ne zamaraju ni posustaju, što nije slučaj sa strašću stomaka. Kada se stomak napuni, u njemu više nema volje za hranom, a kad su oko i jezik u pitanju, kada bi im se pustilo, nikada ne bi posustali od gledanja i govora.

Oko našeg srca vodi se velika borba između meleka i šejtana. Svakim dobrim djelom mi pomažemo vojske meleka, a slabimo vojske šejtana, i svakim hrđavim djelom i nepokornošću Allahu snažimo poziciju vojske šejtana, a slabimo poziciju vojske meleka. Otuda je naša uloga izrazito osjetljiva, značajna i, prije svega, odlučujuća. Možemo, Allahovom pomoći, da držimo konce u svojim rukama i da sasvim ubjedljivo dotučemo šejtana i njegove vojske... A Allah je najbolji pomagač! Značajno je i to da rob pokuša dokučiti granicu između šejtanovog zavođenja i prohtjeva svoje duše. Zna se desiti da čovjek problem pripisuje šejtanu, a zapravo problem je u njegovom nefsu. Naravno, šejtan i to koristi za svoje spletke i obmane. Možda jedan od najjednostavnijih načina da dokučimo tu razliku jeste da shvatimo da šejtan želi da budemo Allahu nepokorni u svim sferama našeg života i svakom atomu našeg bića. Dok to nije slučaj sa našom dušom koja bi da ustraje jedino u svojim prohtjevima.

Dovoljno je njegovog zla to što se Allahom zakleo da će presretati čovjeka na njegovom Pravom putu. Zakleo se da će ljudima prilaziti sa svih strana: i sprijeda, i straga, i zdesna, i slijeva. Brutalnost svoga zla manifestirao je onda kada je izveo Adema iz Dženneta. Međutim, nije stao na tome, nego je iz Ademovog potomstva uspio apsolutnu većinu – od svake hiljade po devetsto devedest i devet, prema hadisu kod imama Buharije i Muslima – navesti na Džehennem. I ne staje na tome: uporno pokušava odvratiti od pozivanja ka Allahovom putu kako bi se pozivalo njemu. Bodri na to da se on obožava, a ne Allah. Ulaže krajnje napore da ugasi Allahovo svjetlo, da uništi Allahov poziv, da uspostavi dominaciju nevjerstva i višeboštva te da uništi monoteizam i njegove svjetionike na Zemlji.