Odlazak sa ovog svijeta je tužna strana priče ako je polazna tačka posmatranja dunjaluk. Međutim, ako samo malo promislimo i pokušamo odgovoriti na jednostavna pitanja, onda se srce smiri i tijelo obuzda, a težina rastanka ublaži se snagom imana. Kako?
Pa, to je susret sa Allahom, a Allah je prema robu onakav kakav rob misli da jeste. Allah voli Svoje robove više nego što majka svoje malo dojenče. Allahova milost upotpunjuje se susretom s Njim. Ni s kim nije lijepo kao sa Allahom, pa nastojmo biti bliski s Njim -- jer taj susret blizu je svakom od nas. Dosadašnji naš život prošao je brzo, tako će proći i ono što je preostalo -- brzo! U toj brzini svaki od nas nalazi se između snova i surove stvarnosti.
Ideali i snovi inspirirali su uspješne pojedince iz ovog ummeta
Imam Zehebi u svom remek djelu Sijeru a'lamin-nubela zabilježio je predaju u kojoj se navodi da je Nuruddin ez-Zenki, kada su krstaši došli sa svojom vojskom u Dumjat, nastavio svoj post dvadeseti dan i svaki dan iftario se samo vodom. Njegovo tijelo bilo je oslabljeno i potpuno iscrpljeno, ali su ljudi osjećali toliko strahopoštovanje prema njemu da mu niko nije imao snage reći: "Budi blag prema sebi!" Njegov šejh Jahja usnio je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu je rekao: "O Jahja, obraduj Nuruddina odlaskom krstaša (Franaka) iz Dumjata." Jahja je rekao: "Allahov Poslaniče, možda mi neće vjerovati!" Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: "Reci mu da je znak za to 'Dan Harima'." Bitka kod Harima (Harenc) vođena je 12. augusta 1164. u Harimu u Šamu između muslimanske vojske koju je predvodio Nuruddin ez-Zenki i krstaških snaga sačinjenih od vojske okruga Tripoli, Kneževine Antiohije, Bizantijskog carstva i Jermenije. U ovoj bitki Nuruddin ez-Zenki izvojevao je veličanstvenu pobjedu zarobivši većinu vođa savezničke krstaške vojske. Kada su ujutro klanjali sabah-namaz, šejh Jahja rekao je Nuruddinu: "Hoćeš li da ja govorim ili ćeš ti govoriti?" Nuruddin mu je rekao: "Govori ti!" Šejh Jahja rekao mu je: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šalje ti radosnu vijest o odlasku Franaka (krstaša) iz Dumjata, a znak je 'Dan Harima'. Reci mi šta je to 'Dan Harima'?" Nuruddin mu je rekao: "Kada smo se u Bitki kod Harima sreli sa neprijateljskom vojskom, uplašio sam se za islam, pa sam se izdvojio iz vojske i pao na sedždu, učeći dovu: 'O moj Gospodaru i Zaštitniče, ovo je dova Tvog siromašnog roba Nuruddina! Islam je Tvoja vjera, a ovo je Tvoja vojska (vojska koja se bori za islam), pa učini danas ono što dolikuje Tvojoj uzvišenosti i plemenitosti!"' (Sijeru a'lamin-nubela, 20/532)
Ovaj ummet je ummet sredine i svaka krajnost doprinosi njegovoj stagnaciji
Mi smo danas iskušani sa dvije kategorije ljudi, od kojih nijedna ne daje istinitim snovima mjesto koje im pripada. Prva kategorija živi u snovima i napušta stvarnost, i ona svoj život i nade bukvalno temelji na snovima, a druga kategorija u potpunosti odbacuje istinite snove i njihovu bilo kakvu vezu sa stvarnim životom. Istina nije ni kod jednih ni kod drugih, nego u umjerenosti u kojoj nema ni pretjerivanja, ali ni poricanja. Ne znam kako musliman može negirati istinite i lijepe vizije u snu kad uči Kur'an i poznaje događaj vezan za Jusufa, alejhis-selam, i njegov san, i Ibrahima, alejhis-selam, koji je u snu dobio Allahovu naredbu da žrtvuje svog sina Ismaila, i da su snovi bili dio objave Allahovih poslanika. Ali, s druge strane, Jusuf, alejhis-selam, nije sebe zarobio snom u kojem je vidio kako mu Sunce, Mjesec i jedanaest zvijezda čine sedždu (naklon), već je živio svoj život kao da nije ni sanjao taj san. On se uključio u političku scenu tadašnjeg Egipta i razvio genijalan plan da spasi narod od sedam gladnih godina kakve Egipat nije doživio, a na kraju se ostvario i njegov san od prije mnogo godina. Mi kao muslimani ne živimo u snovima, ali ih i ne poričemo, već im dajemo mjesto koje im je dao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvavši ih "radosnim vijestima". Dakle, to su samo radosne vijesti i ništa više. (Vidi: dr. Selman el-Aude, Islam i život, 100--145)
I problemi i rješenja u našim su rukama
U muslimanskom pojedincu leži većina problema savremene islamske ličnosti i unutar postojećeg muslimanskog mentaliteta svaki dogadaj može stvoriti problem -- zbog odsustva osjećaja individualne odgovornosti kojem je islam posvetio ogromnu pažnju. Za savremenog muslimanskog pojedinca vanjske sile uzrok su svih muslimanskih problema, a globalna i cionistička zavjera su skrivene ruke i prsti koji jedini imaju utjecaja u ovoj igri. Ili su vladari, islamski učenjaci, sudbina ili povijest izvor krize -- po mišljenju današnjeg muslimanskog čovjeka, koji opet vjeruje da je on u cjelokupnoj ovoj priči nevin i ne pada mu na pamet optužiti samog sebe Ta i kako bi kad su njegova mišljenja i stavovi uvijek ispravni, on sve zna, i kad bi ga ljudi slušali i pokoravali mu se, on bi riješio sve svjetske probleme, iako nije u stanju riješiti svoje porodične probleme niti najobičniju matematičku jednadžbu, a osim toga, on nema ni iskustva, nedostaje mu kvalitetno obrazovanje i nije čak u stanju donijeti odluku o promjeni svojih loših osobina i navika. Rješavanje svjetskih problema započinje od pojedinca, a put od hiljade milja u reformi i popravljanju stanja ummeta započinje jednim korakom u reformi i popravljanju stanja vlastite duše. Danas su muslimana kao jedinku zaokupirali krupni događaji, krize i tamni oblaci iskušenja, koji su se nadvili nad islamskim ummetom, i odvratili mu pažnju od bolesti duša, problema mišljenja i metoda razvoja napretka muslimanskog čovjeka koji je -- u određenom smislu dio rješenja opće krize. Ne smije se zanemariti uloga i utjecaj pojedinaca koji su skriveni iza općih naziva, udruženja, ustanova i država, čak i ako ih povijest, ljudi ili mediji nisu spomenuli. (Selman el-Aude, Islam i život, 182)
Hrabar je onaj ko sebe i sve što posjeduje ulaže na putu dobra
Na individualnom nivou u ummetu nam je potrebna istinska hrabrost. Ako želiš znati koliko je neko hrabar, pogledaj koliko je darežljiv! Imam Zehebi, rahimehullah, rekao je: "Hrabrost i darežljivost su srodni, pa zato onaj ko nije darežljiv imetkom, neće biti spreman rizikovati ni svoj život." (Vidi: Sijeru a'lamin-nubela, 10/256)
Godina je 392. po Hidžri, zlatno doba islamske države Endelus, kada je država Endelus dostigla vrhunac svoje moći i slave. Hadžib el-Mensur, vladar Endelusa, nije prestajao, ljeti ili zimi, braniti Endelus i nanio je svojim neprijateljima najteže poraze. Jedanput je sa svojom vojskom izašao u bitku protiv španskih kršćana koji su stalno dizali bune i činili nered, i ostvario je pobjedu kao i obično, a zatim se vratio u Kordobu na dan Kurban-bajrama. Muslimane Kordobe zatekao je kako na musali donose tekbire, i prije nego što je sišao sa svoga konja, jedna starica prepriječila mu je put i rekla mu slomljenog srca: "O vladaru Mensure! Ljudi se na Bajram raduju, a ja tugujem i plačem." Hadžib el-Mensur upitao je: "A zašto, majko?" Starica je rekla: "Moj sin je zarobljen u tvrđavi 'Rabah'." Kad je to čuo neustrašivi mudžahid i vladar Endelusa Hadžib el-Mensur, nije želio sići s konja, već je, svjestan odgovornosti koja mu je stavljena na pleća u pogledu islamskog ummeta i zaštite islama i muslimana, okrenuo svoga konja i krenuo s vojskom prema tvrđavi 'Rabah', i borio se sve dok nije prisilio krstaše da oslobode muslimanske zarobljenike, uključujući i sina spomenute starice. (vidi: Sijeru a'lamin-nubela, 17/16)
Davanjem sebe, trudom na putu dobra, stajemo na pravom mjestu, na tački ravnoteže između snova i stvarnosti.
