Broj 53

Posredstvom muslimanskih trgovaca u doba halife Haruna er-Rešida, 172. h.g. / 788., islam stiže u Burmu i ubrzo se širi zemljom jer su ljudi obasjani svjetlom tevhida u velikom broju hrlili u islam oslobađajući se tame paganstva, nevjerstva i širka. Sultan Sulejman-šah na području Arakana osnovao je islamsku državu koja se održala oko tri i po vijeka – postojala je od 1430. do 1784. godine. Tokom tog perioda njom je vladalo 48 kraljeva, muslimana, a posljednji je bio Selim-šah tokom čije se vladavine država Arakan proširila na područja nekih susjednih država. Imenica Arakan sastavljena je od riječi ara – Arapi, i kan – zemlja, i znači zemlja Arapa, jer je to bila slobodna i nezavisna islamska država u jugoistočnoj Aziji. Međutim, nakon što je okupirana od strane Burme – Mijanmara, postala je jedna od deset pokrajina Unije Burma. U Burmi egzistiraju brojne religije, a većina stanovnika ispovijeda budizam, a sama Burma je epicentar budizma i stjecište budista iz cijelog svijeta koji tokom čitave godine hodočaste njene hramove i kipove svojih božanstava.

Voljeti i biti voljen želja je svih nas i bilo bi vrlo tužno kad bi bilo suprotno. Naši najljepši osjećaji vezuju se za osobe suprotnog spola, pa u našim bilježnicama, sveskama, tajnim dnevnicima (neki i javno) otkrivamo i pišemo ime voljene osobe. Osjećaj sreće koji nas nosi, ubrzani otkucaji srca kad vidimo voljenu osobu, naša zbunjenost – ukazuju na lijepa osjećanja koja nosimo u srcu. Međutim, da li su se naši tinejdžeri, mladići i djevojke (u posljednje vrijeme, svjedoci smo i stariji) ikada zapitali da li ljubav koju u srcu gajimo prema suprotnom spolu može da nam šteti? Zaista ljubav koja se desi, a nije šerijatski dozvoljena, nosi ogromne štete, stoga ćemo navesti neke od njih.

Prenose Ibn Abbas i Enes, radijallahu anhum, da je Resullah, sallallahu alejhi ve sellem, jednom upitao svoje drugove: “Koji vas ljudi najviše zadivljuju vjerovanjem (imanom)?” “Meleki”, odgovoriše oni. “Kako da ne vjeruju kad su kod Gospodara svog?” Onda će oni: “Vjerovjesnici.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Kako da ne vjeruju kad im se dostavlja objava?” Onda oni rekoše: “Pa, mi.” Ili su rekli: “Ashabi”. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Šta vam je, kako da ne vjerujete a ja sam među vama?” (Ashabi su s poslanicima pa kako da ne vjeruju?!) No, najviše zadivljuje vjerovanje ljudi koji će doći poslije mene (ili: poslije vas). Naći će Knjigu objave te u nju povjerovati i slijediti je. To su ljudi čije vjerovanje najviše zadivljuje.” U nekim rivajetima stoji da je rekao: “Vjerovat će u mene, a nisu me vidjeli. To su moja istinska braća.” (Pogledati: “El-Mudžem el-kebir”, 12/88, od Taberanija, hadis br. 12560, i “El-Sahiha”, šejha Albanija, hadis br. 3215, i “El-Istizkar”, 1/188, imama Ibn Abdul-Berra)

Prvo u što čovjek čvrsto povjeruje jeste da je Allah sve stvorio i da svime upravlja, a potom se uzdiže na više stepene, shvatajući da je Allah jedini pravi Bog koji zaslužuje da se obožava. Kada shvati da je sve u Njegovoj ruci: šteta i korist, davanje i uskraćivanje, uputa i zabluda, sreća i tuga, te da On upravlja srcima kako želi, da ne može uspjeti niko ako mu to On ne dozvoli i pomogne, da je ponižen i osramoćen samo onaj koga On ponizi, osramoti i okrene se od njega, a da je najboljeg, najsretnijeg, najispravnijeg, najblažeg i najčišćeg srca onaj ko vjeruje i obožava samo Allaha. Takvoj je osobi Allah najdraži, a u isto vrijeme najviše Ga se i boji, te se jedino u Njega uzda i polaže nade. Znači, ljubav prema Njemu je na prvom mjestu. Prvo u što srce povjeruje jeste da je Allah sve stvorio i da svime samo On upravlja, a potom se srce uzdiže i shvati da je On jedini zaslužan da se obožava.

Poslije svog preobraćenja iz sufizma u sljedbenika sunneta, upoznao je šejha Hamida el-Fekkijja, osnivača organizacije Ensarus-sunnetil-Muhammedijje u Misru. Šejh Abdurrahman el-Vekil postao je član ove organizacije koja je okupljala učenjake ehlis-sunneta, baveći se pozivanjem na pravi put, put Kur’ana i sunneta, put odabranih generacija, put selefa, i boreći se svojim perom protiv rušitelja Allahove vjere, posebno sufija kojima je nekada i sam pripadao i čiju je zabludu dobro poznavao. Na putu intelektualne borbe protiv širka, kufra i novotarija, napisao je i valorizirao brojna vrijedna djela. Vremenom je napredovao na pozicijama unutar organizacije, dok nije postao njen predsjednik, nakon što je šejh Abdurrezzak Afifi otputovao u Saudijsku Arabiju 1960. godine, a zamjenik mu je bio šejh Muhammed Halil Herras. Bio je glavni urednik časopisa El-Hedjun-nebevijj, koji je izdavala organizacija Ensarus-sunneh, pisao je u odjeljku za tefsir sve do zadnjeg broja. Zatim je otputovao u Mekku, gdje je postavljen za profesora akide na postdiplomskim studijama, i tu je proveo ostatak života, dok ga nije savladala bolest te je preselio na ahiret, 1971. godine.

Ibn Ubejj je imao sina, iskrenog vjernika, koji se zvao Abdullah. Kada je čuo šta je uradio njegov otac i da je o njemu objavljena sura, došao je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Allahov Poslaniče, čuo sam da namjeravaš ubiti moga oca zbog onoga što je uradio, a ako to zaista želiš, onda naredi meni i ja ću ti donijeti njegovu glavu. Allaha mi, sav Hazredž zna da nema mladića koji je bolji od mene prema svome ocu, i bojim se da ga ubije neko drugi pa da ja ne mognem gledati da čovjek koji mi je ubio oca hoda među ljudima i tako možda ubijem vjernika zbog nevjernika i uđem u Vatru.” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ne, nego ćemo biti blagi i lijepo se družiti s njim dok je s nama.” Kada je vojska stigla pred Medinu, Abdullah se ispriječio ispred svoga oca i rekao: “Stani! Tako mi Allaha, nećeš ući u Medinu dok to Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne dozvoli!” Kada je stigao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Ibn Ubejj je zatražio dozvolu da uđe i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je dozvolio. (Ibn Hišam, Sira)

● Od Velida b. Jezida prenosi se da je čuo Evzaia, rahimehullah, kako kaže: “Doista vjernik puno radi, a malo priča, a licemjer puno priča, a malo radi.” (Sijer ealamin-nubela, 7/125)

Asad se potpomaže “ženama-šebihama”

Homs – France Press: Pristupanje u ove redove je dobrovoljno. Abir Ramadan, koja ima četrdeset godina, priključila se redovima za Nacionalnu odbranu, a inače radi u rendgen-laboratoriji u Homsu, kako bi postala jedna od dobrovoljki koje su iskazale svoju lojalnost Asadu u sukobu sa onima koji ga žele svrgnuti. Na igralištu u naselju Vadi stvari nisu razumljive: na ulazu u južni Homs, ova žena komandos ide čvrstim stopama u vojnoj uniformi, koja je specijalno napravljena za ove snage, i sa šakom u visini uzvikuje: “Allah, Sirija, Bešar i ništa više”.

Sve veća nezaposlenost utjecala je na povećanje prosječne starosne dobi stupanja u brak i ovakva populacija je sve češća žrtva prepuštanja strastima. Ovo je ozbiljan društveni problem čijem je rješavanju potrebno pristupiti na jedan oprezan način izbjegavajući pretjerivanje koje je karakteristično za određene skupine koje grješnicima oduzimaju svaku nadu i dovode u stanje očaja, a također izbjegavajući i one koji zastupaju metodu olakšavanja čime samo dodatno otvaraju vrata griješenja. Obje ove skupine imaju lošu namjeru, a ispravno postupanje je sredina između toga. Potpuno smo uvjereni da je sva devijantna ponašanja moguće liječiti jedino kur’anskim i sunnetskim načinom, koji se zasniva na mudrom šerijatu i Objavi koja nema nikakvog nedostatka, s tim da se greška može naći samo u načinu i metodi primjene ovog programa.

Pred Sulejmanom, alejhis-selam, sakupile su se njegove vojske u četama, redovima postrojene. Svaka četa imala je svoga predvodnika, vođu, koji je vodio brigu o svojim vojnicima, kojima je bio zadužen. Postavljao bi ih na njihova mjesta i nadgledao tokom smotre. Niko nije smio stati na mjesto nekoga drugog. Svako je znao svoje mjesto i njega se trebao držati. Među redovima nije smjelo biti pometnje, rasula, anarhije. Ovakvo ponašanje treba da vlada i među samim muslimanima. Moraju znati svoje mjesto u džematu, svoj posao, svoju zadužbinu, svoja prava i svoje obaveze i svega toga se pridržavati. Ta mjesta i uloge trebaju biti raspodijeljeni shodno datim sposobnostima i mogućnostima i niko ničija mjesta i uloge ne treba preuzimati, jer ih nije dostojan. Da bi nam džemat i džematski rad za islam bio bereketan, na ovakav način trebamo se ponašati, držati se reda i discipline. Imam i šura trebaju najviše voditi brigu o radu i disciplini u džematu.

Pokuđeno slijeđenje je slijeđenje samo zbog prihvatanja onoga što zastupa onaj koji se slijedi, bez obzira na ispravnost ili neispravnost. Slijepo slijeđenje je slučaj svakog velikog čovjeka koji ima pristalice. Zato, kada je našem vjerovjesniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, objavljen Kur’an časni, usprotivili su mu se riječima: “I još kažu: ‘Trebalo je da ovaj Kur’an bude objavljen kakvom uglednom čovjeku iz jednog od ova dva grada!’” (Prijevod značenja Ez-Zuhruf, 31) Njihovi velikani spriječili su ih da vjeruju u Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Postavili su mu uvjet da otjera siromahe i slabašne kako bi veliki zadobili moć i vlast. Zato Uzvišeni kaže: “Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i naveče u želji da naklonost Njegovu zasluže i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (Prijevod značenja El-Kehf, 28)

Neprijatelji islama i sljedbenici strasti iskorištavaju naivnost i neznanje ljudi koji su podobni za upadanje u fitnu. U doba Osmana, radijallahu anhu, židov Abdullah b. Sebe’ koji se predstavljao kao musliman i njegova svita iskorištavali su naivne ljude (većinom su to bili pustinjaci) i neznalice za svoje ciljeve, i ovo je bilo jedan od razloga za fitnu ubistva halife Osmana. U ovo novije doba vidimo da obavještajni krugovi redovno iskorištavaju ljude žestokog ali naivnog karaktera kako bi se širila ružna slika o islamu i muslimanima. Obavještajac se predstavi kao ‘’hairlija’’ koji želi dobro za ummet (kao što je to radio i Abdullah b. Sebe’) i kad pridobije povjerenje ovih naivnih ljudi, on ih nagovara da se treba poduzeti akcija, da treba uraditi to i to.

Ljubav i mržnja, prijateljstvo i neprijateljstvo jedan su od temelja islama, neizostavnih zahtjeva riječi la ilahe illallah. Mnogobrojni su šerijatski tekstovi koji govore o ovome, tako da istaknuti učenjak Hamed b. Atik, rahimehullahu te‘ala, kaže: “U Allahovoj Knjizi Nema nijednog propisa da na njega ukazuje toliki broj dokaza kao što je slučaj sa propisom prijateljevanja i neprijateljevanja, nakon propisa o obaveznosti tevhida i stroge zabrane njegove suprotnosti, tj. širka.” (Sebilun-nedžat, str. 31) Ljudi koji su najpreči da im se iskaže ljubav i prijateljstvo, nakon vjerovjesnika, jesu upravo učenjaci. Stoga šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te‘ala, kaže: “Obaveza muslimana – nakon iskazivanja prijateljstva Svevišnjem Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem – jeste da iskažu prijateljstvo vjernicima kako o tome govori Kur’an, a naročito učenima, jer su oni nasljednici vjerovjesnika, oni su ti koje je Uzvišeni Allah učinio na stepenu zvijezda, pa se putem njih hodi tminama kopna i mora.” (Ref‘ul-melam ‘an eimmetil-e‘alam, str. 11) Naši ispravni prethodnici su prijateljevanje nekog čovjeka sa učenim ljudima njegovog mjesta ubrajali u znakove ispravnosti njegovog ubjeđenja i njegovog pravca. Ibnul-Medini, rahimehullahu te‘ala, pojašnjavajući sunnet i njegove ogranke koje ukoliko ih čovjek ne potvrdi ili ne bude vjerovao u njih, neće se ni smatrati sljedbenikom sunneta, kaže: “Kada vidiš čovjeka kako se od svih stanovnika Basre vraća na Ejjuba es-Sihtijanija, Ibn Avna, Junusa, Et-Tejmija, voli ih, često ih spominje i povodi se za njima, onda se nadaj njegovom dobru.” Zatim je spomenuo ostale učenjake Basre i Kufe. (Vidjeti: El-Lalikai, Šerh usuli i'tikad ehlis-sunnet vel-džemat, 1/171.) Međutim, na vjerniku nije da jednog učenog voli više od drugog, slijedi jednog, a ne slijedi drugog, prijateljuje s jednim više nego s drugim, osim ako je taj učenjak bolji od drugih po imanu, bogobojaznosti i znanju, ili zbog toga što je učio pred njim i savjetovao se s njim. Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Nijedan se musliman ne smije pripisivati nekom učenom, pa uspostavljati ljubav prema svima onima koji slijede njegovog učitelja i neprijateljevati sa svima onima koji ga odbacuju. Naprotiv, na njemu je da voli i prijateljuje sa svakim vjernikom i sa svakim bogobojaznim učenjakom i drugim ljudima, i neće posvećivati više ljubavi, osim ako se ispostavi da je neki od njih većeg imana i bogobojaznosti, pa će dati prednost onome kome su dali prednost Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.” (Medžmu‘ul-fetava, 11/512.)

Osmijeh i zubi su gotovo prva slika i čimbenik na osnovu kojeg gradimo mišljenje o određenoj osobi. To je onaj prvi utisak. Osobe sa lijepim i zdravim zubima su u pravilu samopouzdanije, otvorenije, ulijevaju osjećaj povjerenja i srdačnosti, i s takvim osobama po inerciji svi lakše i radije komuniciramo. Najvažnija stvar koju moramo imati na umu jeste kako je zdrav osmijeh jedino lijep osmijeh. I naravno, ne govorimo samo o estetskom aspektu. Davno je dokazana veza između bolesti lokaliziranih u usnoj šupljini i drugih zdravstvenih problema kao što su bolesti srca, oka, prijevremenog poroda i drugo. Nećemo jasno zanemariti genetički aspekt u kvalitetu i zdravlju zubi, ali ono što je puno važnije jeste svakako pravilna higijena, ispravna prehrana i redovita stomatološka kontrola. Samo uz takve mjere spriječit ćemo oboljenja zubi i potpornog zubnog aparata (karijes i paradontoza) kao i mnoga druga oboljenja usne šupljine. Trebamo naravno biti svjesni i činjenice da kako starimo, tako i naši zubi stare, i kako postoje određeni znakovi koji nas sve pogađaju tokom godina. Govorimo o pojavama i procesima tipa povlačenja zubnog mesa, caklinske erozija, gubitka bjeline, iritacije desni, osjetljivosti zubi. Povlačenje zubnog mesa je jedan od najučestalijih znakova, progresivnog je tipa, nastaje postupno tokom godina, sporo gotovo neprimjetno. Kad se počnu javljati prvi simptomi ili uz upozorenje stomatologa, pacijenti počinju bivati svjesni problema. Caklinska erozija odnosi se na nepovratni gubitak zubne cakline koji nije bakterijskog porijekla, već se javlja usljed dodira zuba sa kiselinom iz hrane i pića te želučanom kiselinom (usljed povraćanja ili vraćanja kiselog želučanog sadržaja kod nekih oboljenja). Kao posljedica, zubi gube dio zaštitnog sloja, postaju slabiji i osjetljiviji. Gubitak bjeline kojoj najčešće pridonosi taloženje pigmenata iz hrane i pića te stanjivanje cakline, što za posljedicu ima žućkast izgled zubi. Iritacija desni nastaje tokom vremena zbog prisutnosti toksina u plaku, a karakteriziraju je crvenilo, otečenost i krvarenje desni. Osjetjivost zubi javlja se kao posljedica izloženosti zubi caklinskoj eroziji ili zbog povlačenja zubnog mesa. Zubi postaju osjetljivi na toplo/hladno, slatko/slano ili na kontakt sa zrakom. Da bi se spriječilo nakupljanje plaka koje u perspektivi dovodi do upale zubnog mesa, potrebno je obratiti pažnju na oralnu higijenu.
Oralna higijena podrazumijeva svakodnevo četkanje zubi, masažu zubnog mesa i upotrebu zubnog konca. Upala zubnog mesa najlakše će se prepoznati ako se pojavi krvarenje iz desni tokom četkanja. Ukoliko se upala zubnog mesa, odnosno površnog dijela paradonta, zanemari, uznapredovat će i početi razarati dublje dijelove potpornog aparata, te u konačnici dovodi do pomičnosti zuba i njegovog gubitka. Osim nepravilne ili neredovite higijene, postoje i drugi čimbenici koji pospješuju i ubrzavaju tok paradontalne bolesti odnosno same upale. U tu skupinu spadaju loši protetski nadomjesci, ispune, krunice te dijelovi proteza i kvačica koji leže na zubnom mesu. Ukoliko imamo preširoke ispune i krunice, stvara se izvrsno mjesto za zadržavanje hrane i stvaranje plaka. Dijelovi proteze koji leže na zubnom mesu i vrše pritisak na zubno meso, mogu dovesti do mehaničkog oštećenja paradonta i uzrokovati resorpciju kosti. Dakle, loše izrađena ispuna, kvačice, sve to može dovesti do bolesti zubnog mesa i u konačnici gubitka zuba. Ne treba zaboraviti ni pušenje koje, iako ne utječe izravno na sam nastanak upale, dovodi do smanjenja odbrambene sposobnosti organizma te samim tim dovodi do napretka upale. U narednom broju nastavit ćemo sa temom o oralnom zdravlju i savjetima koji mogu pomoći u njegovom očuvanju.

Njena bol za sinom bila je prejaka. Kako bi ga samo grlila da joj se vratio živ i da je sada s njom. Koliko bi joj značilo da samo još jednom osjeti njegov miris. Samo još jednom, pa makar joj to bilo zadnje što je uradila na dunjaluku... Stajala je na nesigurnim staračkim nogama, jezik joj je već nerazumno govorio, a suze su se slijevale niz naborano lice... Leđa su joj se povila, kosti oslabile, koža se osušila, glas promukao... Podigla je svoj pogled ka onome koji ne govori po svom hiru, sallallahu alejhi ve sellem. Gledao je Poslanik, alejhis-selam, staricu, uočivši njenu veliku tugu i patnju za sinom i reče: “Šta to govoriš?” “To što si čuo, Allahov Poslaniče...” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem reče: “Teško tebi, o Ummu Harise! Zar je Džennet samo jedna bašča? Zaista je Džennet džinan (dženneti, mnogo bašči), a zaista je tvoj sin Harise u najvećem i najljepšem dijelu Firdevsa!” Najveća deredža Firdevsa... Krov mu je Arš Milostivog. Kada je čula ove Poslanikove riječi, prestaše teći suze iz njenih očiju. Pojavi se osmijeh na njenom licu i ona reče: “Allahov Poslaniče, u Džennetu?!” “Da”, reče Poslanik. Starica uzviknu: “Allahu ekber!!!” Zatim se okrenula i sretna otišla svojoj kući, čekajući svoj edžel kada će se ponovo sresti sa svojim sinom.

Uzvišeni Allah rekao je: “O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku u onome što će vas oživjeti i znajte da se Allah upliće između čovjeka i njegovog srca, i da ćete se svi pred Njim sakupiti.” (Prijevod značenja El-Enfal, 24) Uvaženi šejh Si’di, Allah mu se smilovao, rekao je: “Njegove riječi: ‘...ono što će vas oživjeti’, ukazuju na obaveznost pojašnjenja i opisa svega onoga čemu pozivaju Allah i Njegov Poslanik, a isto tako tim riječima pojašnjava se korist i mudrost odazivanja. Zaista se život duše nalazi u obožavanju Allaha, stalnoj pokornosti Njegovim i Poslanikovim naredbama. Zatim Uzvišeni upozorava na opasnost neodazivanja Allahu i Poslaniku: ‘...i znajte da se Allah upliće između čovjeka i njegovog srca’, tj. čuvajte se odbijanja Allahove naredbe u prvim trenucima njenog izricanja, jer nakon toga, kada budete željeli da to izvršite, On se uplete između vas i vašeg srca, što dovede do razjedinjenja vaših srca, jer zaista se Allah upliće između osobe i njegovog srca, tako što okreće srca gdje hoće i kako hoće. Zato Allahov rob treba često da izgovara: “O Ti koji učvršćuješ srca, učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri, o Ti koji okrećeš srca, okreni moje srce prema Svojoj pokornosti.” (Tefsir Se‘di) 

Energija morskih valova

Plima i oseka su rezultat utjecaja Mjesečeve teže na Zemlju i to je besplatan dar od Allaha. Kaže Uzvišeni: “Allah je stvoritelj nebesa i Zemlje; On spušta s neba kišu i čini da pomoću nje rađaju plodovi kojima se hranite; i daje vam da se koristite lađama koje plove morem voljom Njegovom, i daje vam da se rijekama koristite; i daje vam da se koristite Suncem i Mjesecom, koji se stalno kreću, i daje vam da se koristite noći i danom; i daje vam svega onoga što od Njega tražite, i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali – čovjek je, uistinu, nepravedan i nezahvalan.” (Prijevod značenja Ibrahim, 32-34)

Za normalno odvijanje i funkcioniranje života na ovome svijetu neophodno je zaštititi pet osnovnih stvari kod čovjeka, a to su: vjera, život, čast, razum i imetak. Šta je čast? Spominjanje po dobru, koje te obraduje, i spominjanje po lošem, koje te rastuži. Čast je tvoj ugled, tvoja čistoća, poštenje, porodica, supruga itd. Čast je na velikom stepenu i zato čovjeka veoma uznemirava ukoliko se napadne njegova čast. Imajući to u vidu, islam je došao da sačuva ljudsku čast i to na više načina, kao naprimjer, zabranom lošeg mišljenja, bluda, potvore, zabranom gibeta, davanjem prava na samoodbranu.

Savremena prijevozna sredstva uveliko su olakšala putovanje i približila udaljene zemlje, tako da se danas zračnim saobraćajem za nekoliko sati pređe razdaljina za koju su u vremenu poslanstva, u kojem su uspostavljeni islamski propisi, bili neophodni mjeseci putovanja. Uz to, putnici se osjećaju sigurnim tokom cijelog putovanja i sve neophodne potrepštine poput hrane, pića, hamama i sl., su nadohvat ruke, dok se u ranijim vremenima žena teško penjala na jahalicu, putovanja su podrazumijevala danonoćno pješačenje i jahanje kroz pusta i nenaseljena mjesta, a nerijetko su u sebi krila brojne opasnosti. Da li olakšanje putovanja koje danas svjedočimo utječe na promjenu zabrane putovanja žene bez mahrema izrečenu u brojnim hadisima Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam?