Broj 82

Oko je prozor srca, te kada se pruži pogled, u srcu se rađa želja. Kada čovjek obori pogled, time će obuzdati svoje prohtjeve i želje, a kada pruži pogled, i srce će otvoriti put svojim strastima. Kada čovjek nadvlada svoje porive, osjetit će slast veću od one koju bi našao udovoljavajući svojim hirovima i požudama, jer koga prohtjevi nadvladaju, biva ponižen i poražen, dok onaj ko njih nadvlada potvrđuje svoju snagu, odlučnost i ponos te uživa u žaru pobjede u bitki koju je izvojevao. Svevišnji Allah poziva vjernike, muškarce i žene, da kontrolišu svoje poglede, jer će tako sačuvati svoju čednost i udaljiti se od nemorala: “Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade. A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim...” (En-Nur, 30–31)

Hasan el-Basri rekao je: “Znak da je Allah napustio roba jeste da ga zaposli stvarima koje ga se ne tiču”, i rekao je: “Allah se smilovao čovjeku koji zna svoju vrijednost.” Doista je velika stvar kada čovjek zna svoje mogućnosti i domete. Mnogi su danas zapostavili svoje porodice, odgoj i edukaciju djece, posjećivanje halki u kojima se uči i podučava Allahovoj vjeri i mnoge druge korisne stvari, jer su se zaposlili arapskim vladarima, svjetskim politikama i političarima, učenjacima i daijama, rekla-kazala po društvenim mrežama. Kamo sreće da svi rade samo ono za šta su zaduženi i što im je profesija i posao. Da student studira i ne zapošljava se ničim osim svojim studijem dok ne završi studij, da ljekar liječi i radi na ličnoj edukaciji i profesionalnom usavršavanju, da ekonomista radi na izgradnji zdrave i kvalitne ekonomije te na poboljšanju kvalitete života građana, na taj način bi društvo u cjelini prosperiralo i napredovalo. Jedna stara arapska poslovica kaže: Ko se u tuđu struku miješa, dođe sa čudnim stvarima.

Vrlo malom broju muslimana koji žive na našim prostorima poznata je prava važnost i vrijednost Kudsa, odnosno Jerusalema, i džamije El-Aksa, odnosno Mesdžidul-aksaa koji se nalazi u Kudsu, a još manjem broju poznata je vrijednost njegove blagoslovljene okoline, koja se od davnina zove Šam. Nemoguće je pobrojati sve odlike Šama u jednom tekstu, pa ćemo se zadržati samo na vrijednostima i odlikama Kudsa.

Jedno od Allahovih lijepih imena jeste i ime El-Hadi. Ovo Allahovo lijepo ime spominje se na dva mjesta u Kur’anu. Uzvišeni Allah kaže: “Isto tako smo Mi dali da svakom vjerovjesniku nevaljalci neprijatelji budu. A tebi je Gospodar tvoj dovoljan vodič i pomagač!” (El-Furkan, 31); “A doista je Allah Taj koji upućuje vjernike na Pravi put.” (El-Hadždž, 54)

On je Taj koji sve upućuje na ono što hoće: “Gospodar naš je Onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi, uputio.” (Ta-ha, 50)

Jedno od Njegovih svojstava je da upućuje koga hoće na Pravi put: “Allah sve ljude poziva u Kuću spasa, ali na Pravi put upućuje koga hoće.” (Junus, 25)

Odluka Donalda Trumpa da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela nije ništa manja po težini od zloglasne Balfourove deklaracije 1917. godine, jer ova deklaracija dala je cionistima državu na tlu Palestine, dok je Trumpova odluka utrnula i posljednji tračak nade onima koji su se uzdali u sporazum iz Osla.

Valja, pak, znati da je republikanski predsjednik svoju odluku u vezi sa Jerusalemom donio na osnovu stava i odluke svoje zemlje, koji postoji odavno, ali nijedan američki predsjednik do sada nije se usudio da tu odluku provede u praksi. Trumpu su u tome pomogle trenutne okolnosti na Bliskom istoku.

Arapska liga će lobirati da UN prizna palestinsku državu

“Arapske države uskoro će započeti diplomatske napore s ciljem uvjeravanja UN-a da prizna palestinsku državu s Istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom”, kazao je jordanski ministar vanjskih poslova Ayman Safadi, izvijestio je Reuters.

Poseban odbor, koji čine Egipat, Maroko, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Palestina i Jordan, formiran je nakon hitnog sastanka Arapske lige u Kairu ubrzo nakon Trumpove odluke o priznavanju Jerusalema kao glavnog grada Izraela, kako bi se diplomatskim putem pokušalo utjecati na to da Washington povuče svoju odluku. 

Ja sam djevojka porijeklom iz Kolumbije. Rođena sam 1992. godine u katoličkoj porodici. Moji roditelji razveli su se kad sam imala devet godina. U mladosti sam išla na časove Biblije i u crkvu. Kad sam imala trinaest godina, odlučila sam da više ne idem u crkvu. Razlog za to jeste to što me moja majka uvijek vodila u Kolumbijansku crkvu i u određenom momentu krenula je u neku drugu crkvu gdje je većina bila dominikanskog porijekla. Tu promjenu nikad nisam shvatila, i u određenom momentu više nisam htjela tamo ići jer su se ljudi ponašali histerično, plakali su i vikali. Ubrzo se više nisam osjećala ugodno, osjećala sam strah od tog ambijenta. 

Uzvišeni Allah objavio je Svoj vjerozakon – šerijat i propisao ljudima da se strogo pridržavaju šerijatskih propisa. Islamski vjerozakon vrhunac je pravde, milosti i mudrosti, i svakom čovjeku donosi samo dobro, jer Gospodar i Stvoritelj ljudi, koji im je objavio Svoj šerijat, najbolje zna šta je dobro za njih: “A kako i ne bi znao Onaj koji stvara, Onaj koji sve potanko zna, koji je o svemu dobro obaviješten.” (El-Mulk, 14)

Svi vjernici dužni su izvršavati ono što je Plemeniti Allah naredio i kloniti se onoga što je zabranio. Međutim, postoje situacije kada je vjernicima dozvoljeno da odstupe od ovog pravila, a to su situacije u kojima su prisiljeni, kako bi sačuvali svoju vjeru, život, razum, imetak i čast, da ne izvrše naređeno ili da urade ono što je zabranjeno, odnosno kada su, usljed spleta okolnosti, prinuđeni učiniti nešto što je, u normalnim prilikama, pokuđeno ili zabranjeno.

Uvaženi učenjak i mufesir Abdurrahman Sa’di, Allah mu se smilovao, u svojoj knjizi Kavaidu hisan mutealliketu bi tefsiri Kur’an spomenuo je niz pravila koja čitaocu tefsira olakšavaju tumačenje i razumijevanje Kur’ana. Pravila koja ćemo spomenuti jesu tri temelja vjerovanja: tevhid – monoteizam, poslanstvo i ahiret. Autorov način pisanja putem pravila, zahtijeva od čitaoca teksta temeljito i pažljivo čitanje.

Studenti, tražite za cimere bogobojazne osobe

Bogobojazni prijatelji (cimeri, kolege) je vjerska potreba o kojoj treba voditi računa svaki vjernik, jer je to siguran način zaštite od upadanja u harame i fitne.

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem: ''Nemoj za prisnog prijatelja uzimati nikog osim vjernika, i nemoj za svojom sofrom zvati nikoga osim bogobojaznog.'' (Hadis bilježe Tirmizi i Ebu Davud, šejh Albani ga je ocijenio dobrim)

U hadisu je jasno upozorenje vjernicima da u stvarima u kojima mogu birati društvo da onda to društvo budu isključivo vjernici, i da u situacijama u kojima mogu birati gdje da jedu i sa kime, onda da to urade sa bogobojaznim ljudima.

Ima jedna muslimanska zemlja za koju mnogi sa našeg govornog područja nisu nikad čuli. Tu zemlju čini skupina ostrva koji se zovu Komori, a službeni naziv je Unija Komora. U ovom tekstu donosimo nekoliko informacija o ovoj zemlji u kojoj je stanovništvo skoro sto posto muslimansko. 

Komori su grupa ostrva u Indijskom okeanu, sjeverozapadno od Madagaskara. Grupa ostrva sastoji se od: Andžuan, Grande Comore, Mayotte i Moheli i još nekoliko vrlo malih ostrva.

Sva ova ostrva osim Mayotte pripadaju federalnoj državi Komori i predstavljaju državu unutar ove federacije. A Mayotte je francuski prekomorski departman.

Ostrva imaju vulkansko porijeklo i geološki gledajući ova ostrva su mlada. Vulkan Karthala na Grande Comore još uvijek je aktivan, 2006. je eruptirao. Oko nekih od ostrva nalaze se koralni grebeni, a more oko ostrva može biti i 3000 m duboko.

Površina ova četiri ostrva iznosi 2.361 km2. Ovo nam pokazuje da se radi o vrlo maloj zemlji. Broj stanovnika procjenjuje se na otprilike 800.000, a u Mayotte živi oko 200.000 stanovnika.

Osvanulo je hladno zimsko jutro. Pao je snijeg. Aminina mahala obojena je u bijelo. To je unijelo mnogo radosti u dječija srca. Ovakva prilika dobije se jednom godišnje pa se zato koristi svaki sat slobodnog vremena da se provede napolju. Danas se Amini posrećilo. Subota je i može ići zajedno sa drugaricama na sankanje. Odmah poslije doručka počela je oblačiti zimsku odjeću i zamolila je babu da joj donese sanke iz potkrovlja. Brzo se spremila i izašla napolje. Fatima i Asija već su je čekale ispred kuće. Skoro sva djeca iz komšiluka izašla su vani i uživali u igrama na snijegu. Neki su skupljali snijeg i pravili Snješka Bijelića, a jedna grupa se grudvala. Amina sa drugaricama nije oklijevala, nego su se odmah uputile prema obližnjem brdu. Stigavši do pola brda, Fatima predloži: “Da krenemo odavde za prvi put?” Asija okrenu sanke i reče: “Može, ja idem prva” i poče se spuštati na sankama niz brdo. Amina se pusti poslije nje, a Fatima odmah za Aminom. Uzvici sreće razlijegali su se na sve strane. Stigavši u podnožje brda, Amina se zaustavi. Brišući suze od studeni, povika: ”Subhanallah, kako brzo idu sanke po ovom snijegu!” “Super je, idemo opet!”, dodade Fatima. Odmah krenuše ponovo uz brdo razmjenjujući utiske od prve vožnje na sankama. Odjednom se začu glas: “Pazi! Skloni se s puta!” To su bili dječaci koji su se pustili sa vrha brda i takmičili se ko će prvi da stigne do cilja. Fatima i Asija potrčaše i skočiše u duboki snijeg, a Amina se okliznu i pade na stazu. “Pazi, Amina!”, viknu Fatima. “Auuu!”, uzviknu Amina i poče da plače. Jedan od dječaka nije uspio da je zaobiđe. Udario ju je sankama pravo u nogu. Fatima i Asija pritrčaše u pomoć svojoj drugarici. Pomogle su joj da ustane, ali Amina nije mogla da stoji na desnoj nozi. Plačući se naslonila na Fatimino rame. Asija uze sanke, postavi ih poprečno, dohvati Aminu pod rame i reče joj: “Hajde, sjedni, vidjela sam da te Zejd udario. Sigurno te puno boli?” Amina sjede na Asijine sanke, okrenu se prema grupi dječaka koja je već bila stigla u dolinu i uplakanim glasom viknu: “Glupane jedan, pa u što gledaš? Što ne paziš kuda ideš?” “Polahko, Amina, znam da te boli, ali pokušaj da se strpiš. Nije te namjerno udario”, reče Fatima. “Možda i nije namjerno, ali mene noga puno boli, ja se ne mogu više sankati, moram ići kući”, odgovori Amina. “Ja ću te odvući do kuće na sankama”, reče Asija. Dok su se one polahko spuštale niz brdo tješeći Aminu, dječaci su se već peli sa druge strane brda. Približavajući se Amininoj kući, ugledaše kako njen babo čisti snijeg u avliji. Poselamiše ga, a on, čim vidje da Asija vuče Aminu na sankama, potrča prema njima i upita: “Šta je bilo?” Amina odgovori: “Udario me Zejd sankama dok smo se penjale uz brdo.” Babo zgrabi Aminu u naručje i reče Fatimi i Asiji: ”Hajdemo unutra da vidimo šta je to bilo.” Unese Aminu, spusti je na fotelju, skide joj čizme i čarape, i pregleda joj nogu: “Udarac je bio jak. Trebamo staviti hladne obloge da noga ne otekne puno. Danas ne možeš ići vani.” Babo uze led i stavi Amini na nogu, a mama je pristavila vodu za čaj. “Bujrum, uzmite, ugrijte se malo!” Dok su uz čaj pričale o nemilom događaju, Amina opet nazva Zejda glupanom jer ju je udario. “Nadam se da ti je žao zbog toga što si ga uvrijedila?”, reče babo. “Nije mi žao. Ni njemu nije žao što me je udario. Nije mi se ni izvinio”, odgovori Amina. “Nas je voljeni Poslanik, alejhis-selam, naučio da je strpljenje pokazuje pri prvom udarcu”, dodade mama pa nastavi: “To što nam neko nanese bol ne daje nam za pravo da ga vrijeđamo, ogovaramo, ili, ne daj Bože, potvaramo.” U tom momentu začu se zvono na vratima. Majka izađe da pogleda ko je, ali se ubrzo vrati u pratnji Zejda. “Selam alejkum! Kako si, Amina? Došao sam da zatražim halala jer sam te nehotice udario. Staza je prilično utabana, pa sam izgubio kontrolu nad sankama i skrenuo pravo na tebe. Nadam se da te nisam ozbiljno povrijedio”, obrati se Zejd Amini pružajući joj čokoladu koju joj je donio. Amina se nasmija, uze čokoladu pa i ona zatraži halala za uvredu koju je Zejdu uputila u ljutnji. Pozva Zejda da im se pridruži i da zajedno popiju čaj i zaslade se čokoladom.

U svom djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak dr. Muhammed Jusri, na sažet način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. Slijedi poglavlje o osobinama Allahovih poslanika i naših dužnosti prema njima.

Uzvišeni Allah dao je iz Svoje mudrosti da ashabi, najbolja generacija, budu izloženi svim vidovima kušnji i nedaća, da bi oni koji dolaze poslije njih uzeli iz toga pouku i nauk za sebe. Kur’ansko-hadiski tekstovi, koje smo spomenuli u prošlom broju, ukazuju na to da su se određene fitne – smutnje neminovno morale se desiti, čak i u vrijeme najboljih ljudi, da se vidi do čega mogu dovesti male grupe maloumnika i neznalica.

U prošlom broju napravili smo uvod kako je došlo do prve fitne u ummetu, tj. šta je sve prethodilo ubistvu trećeg pravednog halife Osmana b. Affana. Rekli smo da su se 34. godine po Hidžri počele širiti glasine čiji je pokretač bio čovjek po imenu Abdullah b. Sebe, koji je formalno primio islam i to na početku hilafeta Osmana, radijallahu anhu. Putovao je od mjesta do mjesta, od pokrajine do pokrajine, kako bi širio otrovne ideje i laži o islamu. Otišao je u Egipat i tražio ljude koji će slušati njegove zablude, a ako bi se na njegovo sjeme zablude neko odazvao, onda bi mu tu zabludu hranio i jačao. Također, u Basri i Kufi našao je pristalice, u Šamu nije našao pristalice. Govorio bi: “Kako je moguće da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bez obzira na to što je posljednji poslanik, ne ostavi oporuku o nasljedniku? On je pečat vjerovjesnika, a Alija, radijallahu anhu, pečat je oporučenika.”

Razmišljajući koju temu da obradim u ovom tekstu, odnosno o kojoj rubrici bi trebao da redovnije pišem, u nekom opuštenijem stilu, shvatih da mi vrlo malo razmišljamo ozbiljnije ili, bolje rečeno, studioznije o svemu onome što se tiče nas i zajednice muslimana. Naravno, ne bih da svoje pisanje otpočnem u nekom kritičkom tonu, obojeno pesimizmom niti izraženo jezikom frustracija, ali realnost je pravo lice stanja. Uvijek je bitno da na prvo mjesto, ili možda preciznije rečeno, u prioritet našeg razmišljanja svrstamo imansko stanje. Ako ćemo baš još jednostavnije reći, mislim na sve ono što se tiče našeg duhovnog stanja, same misionarske vizije nas muslimana, ili kako to često volimo reći: svjesnijeg dijela zajednice – onih muslimana koji su islam shvatili kao generator ideja dobra, pokretački motor i pravilnik po kojem se realiziraju životni ciljevi. 

Aiša, radijallahu anha, kazuje da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao jednog čovjeka da predvodi izvidnicu. On je svoje drugove predvodio u namazu i uvijek bi završavao namaz učeći suru Kul huvallahu ehad. Kada su se vratili, to su spomenuli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je on rekao: “Upitajte ga zbog čega to čini.” Oni su ga upitali, a on je odgovorio: “U toj suri spomenuta su svojstva Milostivog i zato volim da je učim.” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to je rekao: “Recite mu da i njega Uzvišeni Allah voli.” (Hadis bilježe: Buhari, br. 7375; Muslim, br. 813; Nesai, br. 993; Bejheki, Šuabul-iman, br. 2539; Ebu Avane, Musned, br. 3950; Ebu Nuajm, Mustahredž, br. 1841, i dr.)

Anomalija vida o kojoj govorimo u ovom broju nije rijetka. Pojavljuje se sa otprilike 6% učestalosti. Može se pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi, ali najčešće u ranom djetinjstvu, između prve i šeste godine života.

(1) “Mi smo ti, uistinu, Kevser dali,

(2) pa klanjaj se Gospodaru svome i kurban kolji,

(3) onaj koji tebe mrzi sigurno će bez spomena (svakog dobra) ostati.”

Ukratko o suri

Sura El-Kevser je 108. sura po redoslijedu kur’anskih sura. Prije nje je sura El-Maun, a poslije sura El-Kafirun. Sastoji se od 3 ajeta, 10 riječi i 42 harfa (Vidjeti: Tefsir Hazin). Ovo je najkraća kur’anska sura uzimajući u obzir broj riječi i harfova. U Kur’anu se nalaze sure El-Asr i En-Nasr također sa po tri ajeta, ali sadrže više harfova. (Ibn Ašur, Et-Tahrir vet-tenvir)

Po redoslijedu objave, sura El-Kevser je petnaesta sura i objavljena je nakon sure El-Adijat, a prije sure Et-Tekasur. Međutim, ovo je samo mišljenje onih koji kažu da je sura mekanska.

Već desetljećima svjedoci smo okupacije, torture i nepravde koju Izrael, uz podršku i odobrenje zapadnog svijeta, čini nad stanovništvom Palestine i Kudsa. Ali, ovo je samo ponavljanje onoga što se svaki put desi kada nepravednici dobiju priliku i zauzmu muslimansku zemlju.

S druge strane, mnoštvo primjera iz historije govori o plemenitosti i pravednosti islama. Jedan predivan primjer iz tog blaga jeste ophođenje drugog pravednog halife Omera b. Hattaba prema stanovnicima Kudsa, nakon što je grad predat muslimanima.

Ugovor koji je halifa Omer sklopio sa stanovnicima Kudsa istinski svjedoči o tome da je islam vjera tolerancije, a ne vjera prisile. Taj dokument je pravedni svjedok koji nam govori da su se muslimani prema kršćanima u Kudsu ophodili na način o kojem kršćani nisu ni sanjali. Omer, koji je osvajač, mogao je da im nametne šta je htio, da ih prisili na šta je htio, ali to nije uradio, jer je on predstavljao islam, vjeru koja ljude štiti i daje im potpuna prava, ma koje oni vjere bili.

Svakog vjernika koji radi djela u ime Allaha, On će nagraditi i na ovom i na onom svijetu. Obasut će ga Svojim zadovoljstvom, milošću, spustiti na njega smirenost, a onda narediti melekima i ostalim stanovnicima nebesa da ga zavole, spustit će u srca ljudi ljubav i podariti da ga vole i dat će da bude prihvaćen kod stvorenja. Uzvišeni Allah kaže: “Uistinu, onima koji vjeruju i rade dobra djela, dat će im Allah ljubav.” (Merjem, 96; prijevod M. Mlivo)

U komentaru ovog ajeta imam Ibn Kesir u svom Tefsiru kaže: “Uzvišeni obavještava da će Svojim robovima vjernicima koji rade dobra djela – to su djela kojima je Allah, dželle šanuhu, zadovoljan jer su u skladu sa Muhammedovim šerijatom – usaditi ljubav i samilost prema njima. Ovo je odredba koja će se sigurno ostvariti i od koje nema odstupanja i o tome postoje brojne predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.”

Sultan Nuruddin Zenki

Nuruddin Mahmud b. Zenki et-Turki ez-Zenki (511.–569. h. g. / 1117.–1173.) bio je sultan Halepa i Mosula, a postao je i sultan Damaska i velikog dijela Šama. Njegova vojska pod komandom Eseduddina Širka, amidže čuvenog muslimanskog vojskovođe Salahuddina Ejjubija, ulaskom u Kairo 564. h. g., nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, konačno je srušila Fatimijski hilafet.

Salahuddin Ejjubi bio je jedan od vojskovođa sultana Mahmuda Zenkija, te je nakon njegove smrti, a spletom raznih okolnosti, poput smrti Mahmudovog maloljetnog nasljednika, preuzeo sultanat, jer je dinastija Zenki ostala bez nasljednika, a Salahuddin je tada već bio najutjecajniji vojskovođa sultanata kojem se pokorava moćna i brojna egipatska vojska.