Stalno ponavljamo kako je ovo vrijeme profesionalizma, odnosno vrijeme kada se pojedinac treba najviše baviti onim u čemu je najbolji i najsposobniji -- onim za što se obrazovao, onim što voli raditi i u čemu se svakodnevno usavršava. Sve ostalo je u drugom planu, što znači da pojedinac najčešće i ne vlada drugim stvarima dovoljno, kao što je to slučaj s onim čime se najviše i zanima. Akademske titule koliko su olakšale neke stvari, i koliko su bitne u savremenim tokovima života, isto tako mogu biti i jedna vrsta obmane kako za one koji ih nose tako i za druge ljude. Za one koji ih nose obmana su u smislu da sebe smatraju kompetentnim i sposobnim za sve ono što se tiče oblasti u kojoj su stekli akademsko zvanje, kao i za dosta srodnih oblasti kojih se dotiču u svom radu. Tako, recimo, čovjek koji nosi titulu iz oblasti islamske teologije misli da je sposoban da pravilno vaga koristi i štete i da taj princip ispravno primijeni u svim segmentima života, kao što su politika, ekonomija i druge oblasti. Nerijetko se dešava da ljudi od hafiza Kur'ana časnog traže odgovore na pitanja o nekim propisima, traže savjete i slično, samo zato što je hafiz, iako on, možda, i ne zna arapski jezik i većinu naučenih ajeta nije u stanju da prevede i pojasni na našem jeziku. Hafiz Kur'ana je osoba koja zna čitav Kur'an i nije uvjet da poznaje propise, značenje ajeta ili da je kompetentna da daje savjete po pitanju bračnog života i sl. Onaj ko je dobar govornik i zna da ostavi pozitivan utisak na ljude, da ih motiviše na dobro, ne znači da je kompetentan da bude savjetnik u nekoj firmi po pitanju islamskog poslovanja ili odgoja djece. Ne želim da kažem da te osobe ne smiju imati svoj stav po pitanju nečega, problem je ako taj svoj stav i mišljenje stavljaju na stepen dominantno ispravnog mišljenja i stava, i postupanje u skladu sa drugim mišljenjem smatraju pogrešnim.
Stoga je neophodno da razgraničimo određene stvari i jedni drugima olakšamo timski rad u društvenom aktivizmu, jer sve je mnogo lakše i produktivnije kada se obaveze raspodijele na najsposobnije i kada se u toku rada primjenjuje princip međusobnog savjetovanja kao put da se dođe do najboljeg rješenja. Čujemo kako nekada imam u džematu smatra da se sve mora "vrtjeti" oko njega i da se mora pitati i za najmanju sitnicu, i da džematski odbor ima pravo raditi samo što on misli, pod izgovorom da ulema treba da vodi ummet. Ili, džematski odbor smatra da imam samo treba da klanja i uči i da ne može biti sposoban da dadne svoje mišljenje o nekim drugim pitanjima koja se odnose na politiku rada džemata i organizaciju vjerskog života unutar džemata.
Možemo da primijetimo i da u pojedinim situacijama oni koji su istinski dobri na polju pozivanja u islam običnih masa svojim, za njih, interesantnim pristupom pokušavaju da budu na čelu određenih projekata ili da se pitaju za veće stvari vezane za društvena dešavanja, a nisu spremni da adekvatno odgovore na povjereni emanet. Stoga nije bitno da pravimo aktivnosti ili ustupamo mjesta i mikrofon nekome samo zato što nosi titulu ili uživa popularnost među masama. Slična je situacija i kada je riječ o novinarima, glumcima, pjevačima, sportistima i drugima, koji u medijima daju analize i rješenja za sve moguće situacije, a svjesni smo da to nije domen njihovih sposobnosti.
Pitanje vjere još je ozbiljnija stvar. Neko može da dobro govori i da motiviše mase, ali ne može da organizuje nešto i da bude na čelu nečega što zahtijeva sistematsko djelovanje, isto kao što neko ko nosi akademsku titulu nije adekvatna osoba da daje savjete po pitanju bračnog života i bračnih problema.
Kada želimo da radimo određene projekte i kada želimo da ostvarimo određene ciljeve, potrebno je da biramo ljude koji mogu da odgovore visini tog zadatka, bez obzira na to da li se radilo o nekome ko ima najviše akademske titule ili ne, ili nekome ko uživa popularnost ili ne. Svjesni smo da popularnost i mase nisu argument nečijeg dobrog i kvalitetnog rada, jer vidimo da mase prate razne osobe koje ne nude kvalitet i vrijednosti zbog kojih bi ih neko trebao pratiti.
Posebno je važno obratiti pažnju na način organizacije samog rada i aktivizma i da se ne daje prostor pojedincima koji nisu baš sposobni ni da organizuju ni da drže sistem, i veoma loše funkcionišu u međuljudskim odnosima, posebno ako su narcisoidne i egoistične osobe, kod kojih je izražena naklonost ka ličnim interesima ili samopromociji sebe. Bez obzira na to o kakvim se titulama i popularnosti radilo, to može da ostavi vrlo negativne tragove na tim u kojem radi i funkcioniše. Vrlo je lahko prepoznati te stvari na osnovu same atmosfere u timu i međuljudskih odnosa, da li oni napreduju ili nazaduju, tj. da li je više zadovoljstva i sreće u timu ili su članovi tima sve više demoralisani i gube volju da ustraju u projektima ili aktivnostima. Takvo stanje može se vrlo brzo primijetiti i nisu potrebne velike analize, a prvi pokazatelj jeste kada ljudi o tome počnu potiho razgovarati, ali se ne usuđuju javno reći zbog toga da ne bi od sebe napravili metu za verbalne napade i bojkot. Sve zbog toga što je, eto, neko sebi dao za pravo da se suprotstavi nekome kome se i ne bi smjelo suprotstaviti. Najboljima u ovome ummetu ukazano je na njihove greške, od pravednih halifa pa nadalje. Ovo ne znači da svako sebi daje za pravo da vrednuje nečije znanje i sposobnosti, nego mi možemo da vidimo posljedice nečijeg rada, možemo da oslušnemo i druga zapažanja i mišljenja, i onda da nam bude jasno koga pitamo za nešto, a koga za nešto drugo. Koga tražimo da bude dio ekipe i nosi aktivnosti i pravi strategiju, a koga pozivamo da nam samo održi predavanje, prevede neku knjigu ili slično. Neko je sposoban da motiviše i nasmije mase, ispriča neku poučnu hikaju, ali nije za neke druge segmente društvenog života.
