Broj 101

Jedna od misija svakog čovjeka, osobito vjernika, jeste pozitivna promjena i samoizgradnja ličnosti, korigovanje negativnih strana karaktera i oplemenjivanje onih detalja u nama koji predstavljaju najbolji dio nas.

U našim životima mnogo je dana kad radimo na tim promjenama, ali je, ponekad, još više prepreka koje nas sprečavaju u tome, počevši od naših duša koje nas nagovaraju na loše, do vanjskog faktora čiji je zadatak da nas ometa u progresu, a to je onaj nevidljivi faktor, ali osjetni, pod čijim utjecajem učinimo mnogo toga što bez njega ne bismo – nije li to šejtan?!

Uzvišeni Allah počastio nas je danima u kojima je i prvi i drugi spomenuti faktor slabiji nego inače, a iz Svoje ogromne plemenitosti poklonio nam je ne jedan takav dan, niti nekoliko njih, nego čitav skup dana – jedan čitav mjesec, koji je u Svojoj Knjizi nazvao ramazanom.

Gotovo da čujemo zvuk spuštanja kofera ovog plemenitog mjeseca, čiji nas dolazak uvijek jednako obraduje, probudi u nama najljepše osjećaje, ali još važnije i namjere da ćemo ga baš ove godine najbolje ugostiti, najpotpunije iskoristiti njegovo prisustvo i na najljepši način ispratiti, obećavši mu da ćemo sve ono što smo u njemu postigli, ljubomorno čuvati do njegovog narednog dolaska.

Svako od nas ukrašen je mnogobrojnim vrlinama, ali i iskušan mnogobrojnim manama, nedostacima ili osobinama sa kojima se ne možemo izboriti, a imamo potencijala za to, pa je ovaj posebni mjesec jedinstvena prilika za uhvatiti se ukoštac sa spomenutim.

Ako bismo u jednoj rečenici opisali ramazan, jedan od opisa bio bi da je on mjesec iznimne prilike za duhovnim uzdizanjem. Dok će mnogi ljudi provesti ramazan ustežući se od jela i pića, ambicioznima je on prilika da znatno više poboljšaju svoj status kod Uzvišenog Allaha, iščiste ne samo svoj stomak od onoga što ulazi na njihova usta, nego da pročiste svoje srce, oplemene svoju dušu i usmjere svoje tijelo ka onome što će im i nakon ramazana biti karta za Džennet.

Veoma je nezahvalno u pozitivnom svjetlu govoriti o narodu kojem pripadaš, pa ćemo to prepustiti drugima.

U plemenitom Kur’anu na vrlo racionalan način prezentira se pitanje proživljenja nakon smrti i na taj način uvećava se ubjeđenje mu’mina i poziva se svaki razumni nevjernik da povjeruje u njega. Rekao je Uzvišeni Allah: “...zato što Allah postoji, i što je On kadar mrtve oživiti, i što On sve može. I što će Čas oživljenja, u to nema sumnje, doći i što će Allah one u grobovima oživiti” (El-Hadždž, 6–7). Kur’an prezentira proživljenje metodom navođenja jednostavnih primjera, koje svako može da razumije.

96 palestinskih beba rođeno pomoću sperme prokrijumčarene iz izraelskog zatvora

Supruga palestinskog zatvorenika Muhammada el-Kidra iz Gaze rodila je sinčića nakon što je zatrudnjela krijumčarenom spermom. Rodila je Mudžahida, prvo muško dijete ovo dvoje supružnika. Beba Mudžahid je četvrto dijete u porodici. No, poseban je po tome što je prvo dijete u porodici začeto medicinski potpomognutom oplodnjom nakon što je njegov 35-godišnji otac zatvoren u izraelskom zatvoru.

Đumbir je u svijetu najčešće uzgajana biljka. Naziv “đumbir” 1807. godine dao mu je engleski botaničar William Roscoe (1753–1831). O ljekovitosti ove biljke i njenom ekonomskom značaju pisalo se prije nešto više od pet hiljada godina u djelima starogrčke književnosti, a čak se 200 godina p. n. e. u drevnim djelima s Bliskog istoka, Azije i Evrope piše o njegovom utjecaju. Koliko je đumbir tada bio tražen i važan govori njegova cijena: za nekoliko grama đumbira davala se vrijednost jedne ovce, stoga je bio povezan sa simbolom bogatstva i moći. U istraživačkim radovima Marca Pola i Vasca da Game nalaze se prvi konkretniji, nama dostupni radovi o đumbiru. Ovi istraživači zapravo su i vratili đumbir u Evropu iz zemalja Dalekog istoka, pošto je on nestao sa evropskog podneblja padom Rimskog carstva. Ova biljka je porijeklom iz Kine, ali sada se uzgaja u mnogim zemljama Azije, Indiji, Africi i Karipskim otocima. [1]

Preko hiljadu godina islam je znatno prisutan u Senegalu. Utjecaj islama u ovoj regiji porastao je kad je kralj Takrura primio islam 1040. godine, vjerovatno kao rezultat trgovine između Zapadne i Sjeverne Afrike. Kralj je podstakao svoje podanike da pređu na islam. Mnogi su prešli na islam, a oni koji nisu nastavili su praktikovati tradicionalne afričke religije.

Abdullah b. Amr, radijallahu anhuma, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko bude imao četiri svojstva, taj je čisti licemjer, a ko bude imao jedno od tih svojstava, taj i ima jedno svojstvo licemjerstva sve dok ga se ne oslobodi. Ta svojstva su: kada govori – laže, kada obeća – iznevjeri, kada raspravlja – drsko i bestidno govori, i kada sklopi ugovor – pronevjeri ga.” (Buhari i Muslim)

Pobjednike povezuje ljubav prema Allahu. Oni su prema vjernicima milostivi i ponizni, bore se za istinu. Njihova borba je čista od drugih ciljeva, jer je to borba na Allahovom putu. Borci za istinu primaju savjete od drugih, ali ne strahuju od prijekora onih koji istinu mrze.

Vakuf je imenica arapskog porijekla koja je izvedena iz glagola vekafe – jekifu što znači zaustaviti se. Vakuf predstavlja ostavljanje određenog dijela imetka u dobrotvorne svrhe zarad Božijeg zadovoljstva. Imam Ebu Hanifa definirao je vakuf kao “izuzimanje imovine iz prometa od strane vakifa i usmjeravanje njenog prihoda za dobročine namjene”. (Senad Ćeman, Vakufi i fondacije)

Mnogo je ajeta i hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji podstiču na davanje imetka u ime Allaha. Kao podsticaj u pravcu ovakvog djelovanja navodi se ajet: “Nećete postići dobročinstvo sve dok ne budete dijelili od onoga što vam je drago. A šta god da dijelite, Allah to dobro zna” (Alu Imran, 92). Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi, osim u tri slučaja: od trajne sadake, od znanja koje je ostavio pa se njime koriste ljudi, i od hairli djeteta koje za njega upućuje dovu.” (Muslim, br. 1631)

Mnogi tvrde da se kod nas ne može normalno živjeti, širi se očaj, odustajanje i osjećaj poraženosti. Omladina gubi želju za radom, učenjem i planiranjem bolje budućnosti. U svim medijima najčešće su vijesti iz crne hronike, o kriminalu, ubistvima, siromaštvu, nemoralu i slično tome. Sve ovo svjedoči da zaista živimo, kao i svi drugi, sa problemima, međutim, rješenje problema nikada nije izbjegavanje, već njegovo rješavanje. Musliman ne smije sebi dozvoliti pesimizam i da izgubi nadu, zato što musliman ima svoju misiju.

Ashabima, prijateljima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prema definiciji hadiskih učenjaka, smatraju se svi oni koji su vidjeli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, živjeli kao muslimani i kao takvi i umrli. Analizirajući ulogu ashaba i zadatke koje su obavljali za života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a i nakon njegove smrti, uvidjet ćemo da je bilo nemoguće da se ova vjera sačuva bez njihovog direktnog angažmana.

Nakon što su se uvjerili u istinitost Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, poziva, prihvatili su islam čistog srca i predali su se i pokorili Allahu na način kako bi On sa njima bio zadovoljan. Plemeniti Allah odabrao je ovu generaciju kako bi prihvatila, naučila, primijenila i, naposljetku, i prenijela ovu uzvišenu vjeru na sljedeću generaciju muslimana. Odabrani su za najuzvišeniji zadatak – čuvanje Allahove vjere.

Žena se uči da bude jaka i da trpi sve ljude oko sebe, a u porodici ne treba da trpi nikoga ni za najmanju sitnicu. Nije spremna da udovolji potrebama svoga muža, a onda ostavljena sama udovoljava mnogim “zvijerima” oko sebe koji joj za bilo kakvu pomoć ili napredak često postavljaju nemoralne uvjete. Očuvati porodicu i učiniti je snažnom najveći je doprinos zajednici i najveći društveni aktivizam. Šta bi mnogi mogli reći za osobu koja ide gasiti neki drugi požar dok njegova čeljad i kuća gore?!

Ebu Husejn Muslim b. Hadždžadž b. Muslim b. Verd b. Kevšaz el-Kušejri en-Nejsaburi, poznati hadiski ekspert, učenjak, imam u hadisu i hadiskih znanosti. Nazvan je Nejsaburi po rodnom mjestu, gradu Nejsaburu, koji se danas nalazi u Iranu, dok je ime Kušejri dobio po arapskom plemenu iz kojeg potječe.

Kada je riječ o godini rođenja Muslima, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje: neki su rekli da je rođen 201. godine po Hidžri, i to smatra Zehebi (El-Iber, 2/29); drugo mišljenje je da je rođen 204. godine po Hidžri, i ovaj stav su zauzeli Ibn Kesir, Ibn Hadžer i Zehebi (Es-Sijeru, 12/558, El-Bidaje ven-nihaje, 11/272). Ono što je najbliže, a Allah najbolje zna, jeste da je rođen 206. godine po Hidžri i ovo je mišljenje Ibn Salaha, koje je prenio od Ebu Abdullaha el-Hakima, a on od svoga šejha Ibn Ahrema (Sijanetu Sahihi Muslim, 64). Prvi ko je naveo ovo mišljenje bio je Amr b. Ahrem, a on je ujedno i priznati učenjak za ovu znanost, mnogo je vodio brigu o djelu imama Muslima, živio je u vrijeme imama Muslima. Kada je Muslim umro, on je imao jedanaest godina. Imam Hakim, koji je napisao djelo Tarihu Nejsabur, prenio je od njega ovo mišljenje. Sve ovo ukazuje na to da je godina rođenja Muslima 206. godina po Hidžri.

Kad sunčani dani najave početak proljeća, dječiji žagor ispuni ulicu. Abdullah sa svojim društvom veći dio dana provede na igralištu, a pred akšam se upute ka džamiji. Noći su toplije pa tako Abdullah i njegovi prijatelji nakon obavljenog akšam-namaza ostaju u džamiji sve do jacije.

Suštinska istina o blagodatima kojima je čovjek obasut izrečena je u Kur’anu. Uzvišeni Gospodar dao nam je mnogobrojne blagodati, od kojih većinu ne znamo, nismo znali prije niti ćemo ikad saznati za njih.

Uzvišeni kaže: “Ako vi budete brojali Allahove blagodati, nećete ih nabrojati” (En-Nahl, 18). Allah nas u ovom ajetu obavještava o nemogućnosti prebrojavanja svih blagodati kojima je obasuo čovjeka. Nemoguće ih je prebrojati iz dva razloga. Prvi je razlog taj da ih je veoma mnogo, a drugi je to što ih mi sve i ne znamo. Sama činjenica da ne znaš sve te blagodati je blagodat. To ćeš shvatiti onda kada uporediš Allahove blagodati sa blagodatima za koje ti je posrednik bio čovjek. Takve blagodati u većini slučajeva dođu na “naplatu”, ako nikako drugačije, onda prigovorom posrednika. Ova činjenica trebala bi podići našu svijest o milosti Milostivog prema nama i polučiti povećanim zahvaljivanjem Njemu.

Zanemarivanje, neobaziranje, ne mariti za nečim, ne osvrtati se, ne pridavati pažnju, pokazati nezainteresiranost, vrlina je koja nam je danas prijeko potrebna. Hasan el-Basri kao da se nama obraća kada kaže: “Dobrodušno pretvaranje da se neke stvari ne vide (tegāful) nikad nije prestalo biti osobina čestitih.” Također Sufjan es-Sevri poručuje nam: “Neobaziranje (tegāful) nije prestala biti ćud plemenitih.”

Imam Ahmed smatra da zanemarivanje (tegāful) predstavlja čak devet desetina lijepog ponašanja. Isto je primijetio El-E'ameš, koji kaže: “Neobaziranjem (tegāfulom) gasimo mnoge nevolje i probleme.”

Dr. Safet Kuduzović, Čudesna knjiga – radost srca mog, Sarajevo, 2019. godine, broj strana 300.

Ne dozvoli da ti “većina” bude parametar u životu prilikom vrednovanja stvari kreirajući tvoj način oblačenja, razmišljanja i ponašanja. Većina nije nikakvo mjerilo. Mjerilo u životu vjernika su Allahova knjiga Kur’an i praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kada se opisuje “većina”, u Kur’anu se kaže: “...ali većina ljudi neće da vjeruje” (El-Mu’min, 59)

Od vremena kada je poslan Allahov Poslanik pa do Sudnjeg dana svi su obavezani vjerovanjem i slijeđenjem Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, te nikome nije dozvoljeno da izađe izvan okvira vjerozakona sa kojim je poslan, ili da slijedi neku drugu vjeru. Uzvišeni Allah kaže: “Mi smo te poslali baš svim ljudima kao radosnih vijesti donositelja i upozoritelja.” (Sebe, 28)

Svake godine muslimani širom svijeta dižu lice prema nebu, pogledima punim nade traže tanane svjetlosne niti mlađaka, koji će osvijetliti srca vjernika donoseći im sreću, koji će osvijetliti njihove ulice i donijeti posebne ramazanske običaje. Svaka zemlja, naročito muslimanska, ima svoje ramazanske običaje koji se pružaju poput niti i povezuju taj “veliki islamski svijet”. Tako je ramazan mjesec ibadeta i noćnog namaza, mjesec dobročinstva i rodbinskih posjeta, mjesec sehura i iftara, ali svaka zemlja ima svoje posebne običaje i tradiciju koja svojom jedinstvenošću dodatno obogaćuje bogatu tradiciju muslimana.

Takva zemlja je Egipat, gdje ramazan ima posebnu boju. Egipćani, kao svi muslimani širom svijeta, obilježavaju ramazanske dane ibadetom, punim džamijama, u okrilju porodice i uz poseban “menu”. Ali, pored toga, egipatska kultura obiluje lijepim običajima koji daju “egipatskom ramazanu” posebnu draž.

U novo proljeće ulazimo još sretniji, dočekujući najdražeg gosta, najodabraniji mjesec od svih – mjesec ramazan, te ćemo i u ovoj rubrici kazati riječ-dvije o medicinskom aspektu posta. Naravno, mi kao muslimani bez ikakve sumnje znamo da ono što nam je naš Gospodar propisao i naredio da radimo nije ništa drugo nego samo korist i blagodat za nas, za naš život kako na ovom svijetu, tako i na budućem, ali lijepo je uistinu imati i argumente nauke i medicine na svojoj strani, koji potvrđuju kako islam nije ništa drugo nego istina, i s tim argumentima pristupiti ljudima koji su skeptici i kojima pokušavamo približiti našu vjeru.

Vjerovanje u Sudnji dan jedan je od temelja islamskog vjerovanja. Ko bude vjerovao u Sudnji dan, vjernik je, a ko u njega ne bude vjerovao, ne može biti vjernik. Vjerovanje u Sudnji dan predstavlja vjerovanje u sve ono što nas je obavijestio Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu, u što spadaju događaji poslije smrti, ispitivanje dvojice meleka, patnja ili uživanje u kaburu, proživljenje nakon smrti, sakupljanje na jednom mjestu radi obračuna, izlaganje knjiga u kojma su zabilježena ljudska djela, obračun, vaganje djela, Havd, sirat ćuprija, Džennet, Džehennem, i sve što je Allah pripremio za njihove stanovnike.” (Dr. Muhammed Neim, El-Imanu erkanuhu, hakikatuhu ve nevakiduhu, str. 111)

Uzvišeni: “Čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet.” (El-Bekara, 177)

Nauka dokazala: Džemat, brak i održavanje rodbinskih veza pozitivno utječu na naše zdravlje

Poznati američki sociolog Danijel Goleman u svojoj popularnoj knjizi Socijalna inteligencija ističe da se socijalno integrisane osobe – one koje su u braku ili imaju bliske članove porodice i prijatelje, ili pripadaju nekoj socijalnoj ili vjerskoj organizaciji, i koje su duboko uključene u te mreže – mnogo brže oporavljaju od bolesti i žive duže. Gotovo osamnaest istraživanja potvrdilo je snažnu vezu između socijalne povezanosti i stope smrtnosti. Nekoliko stoljeća ranije, naš Poslanik, alejhis-selam, u hadisu koji bilježi Taberani, rekao nam je da održavanje rodbinskih veza produžuje život. Pored toga, mnogobrojne su predaje u kojima se govori o značaju sklapanja braka, važnosti vezivanja za zajednicu muslimana, tj. džemat, i potrebi društvenog angažmana. Sve navedeno, pored sevapa, koji se zahvaljujući tim djelima može steći, također ima pozitivan utjecaj, kao što vidimo, i na naše zdravlje.

(Vidjeti: Danijel Goleman, Socijalna inteligencija)

Mehmed Handžić rođen je 16. 12. 1906. godine u Sarajevu, a umro je 29. 7. 1944. godine. Njegov otac Muhammed-aga bavio se liječenjem narodnim lijekovima, a njegova majka Fatima bila je domaćica. Osnovno i srednje obrazovanje, kao i mekteb i ruždiju završio je u Sarajevu. Šerijatsku gimnaziju sa odličnim uspjehom završio je 1926. godine i smatra se da je već tad bio osposobljen da čita literaturu na arapskom jeziku. Nije prihvatio ponudu da studira medicinu u Beogradu, već je odlučio da svoje studije nastavi na Al-Azharu u Kairu gdje je diplomirao 1931. godine. Nakon studija počeo je da radi kao nastavnički pripravnik i odgajatelj u Gazi Husrev-begovoj medresi. Honorarno je radio i kao nastavnik vjeronauke na Prvoj muškoj i ženskoj gimnaziji u Sarajevu.