Broj 67

U medijima se daje veliki prostor učenjacima i intelektualcima koji šire novotarska učenja, a vodi se prljava kampanja protiv učenjaka i intelektualaca koji zagovaraju vraćanje autentičnom islamu. Neviđeni pritisci kojima su izloženi muslimani općenito, a posebno bezočne potvore na selefijski menhedž, koji na najljepši način predstavlja islam, doveli su do popuštanja nekih selefija. Da li zbog nedovoljnog znanja, ljudske slabosti, slabog pridržavanja vjere, straha za vlastiti život, imetak i porodicu, da li zbog neke ovosvjetske koristi, tek, pojedinci napuštaju selefijski menhedž koji su do jučer slijedili, preobražavajući se u njegove ljute protivnike i kritičare, predstavljajući svoje nečasno ponašanje kao naučnu kritiku i povratak utemeljen na spoznaji. To se dešavalo u prošlosti i nastavit će se dešavati. To je iskušenje sljedbenicima Istine, jer je Allah, dželle šanuhu, odredio da će biti iskušavani neprijateljstvom izvana i izdajstvom iznutra: “...da propadne nesretnik poslije očiglednog dokaza, i da uspije sretnik poslije očiglednog dokaza...” (El-Enfal, 42) Ispravno je kritizirati skupine koje su skrenule s ispravnog menhedža, kao što je prihvatljivo ukazati na grešku nekog učenjaka u određenom pitanju, ali napadati nekoga samo zato što je kao svoj put izabrao da slijedi Kur’an i sunnet prema shvatanju selefa, to je destruktivno i ono je odraz slijeđenja devijantnih ideja.

Kaže Uzvišeni Gospodar: “Zovite Me (dovu Mi činite), Ja ću vam se odazvati! Uistinu, oni koji se budu oholili prema robovanju Meni, ući će u Džehennem poniženi.” (Gafir, 60) Onaj ko Allaha pozove i zamoli, zasigurno neće ostati uskraćen za odgovor jer Gospodar naš zasigurno se odaziva molbi onoga koji Ga moli, a potvrdu za to nalazimo u riječima Uzvišenog Allaha: “Kada te o Meni upitaju robovi Moji, ti im reci da sam Ja blizu, uslišavam dovu onoga koji moli, kada Me zamoli, pa nek se i oni Meni odazovu i nek u Mene vjeruju, ne bi li bili na Pravom putu!” (El-Bekara, 186) Ramazan je prilika, a njegova zadnja trećina posebno, da čovjek svoju muku i tegobu iznese pred Onoga koji sve može. Ljudi vrlo često najprije idu od vrata do vrata, od čovjeka do čovjeka, tražeći i moleći za pomoć, pa kad im se ne udovolji, onda pokucaju i na vrata dove Gospodaru svjetova, a trebali su uraditi upravo obrnuto. Najprije se molba upućuje Onome koji je Svemoćan i kod koga su riznice nebeske i zemaljske. U vjerodostojnoj predaji kaže se: “O robovi Moji, kada biste vi, i prvi i posljednji, i ljudi i džini, stali na jedno mjesto, pa Meni svoje molbe i želje uputili, te Ja udovoljio svačijoj molbi i želji, to ne bi umanjilo ono što Ja imam ni onoliko koliko igla oduzme od mora kad se u njega zamoči.” (Muslim, br. 2577)

Vjera islam, kroz časni Kur’an i plemeniti sunnet, definirala je pojam vođstva i vođe i ukazala na osobine koje on treba imati. Vođstvo je prvenstveno odgovornost i obaveza, a ne u tolikoj mjeri počast, kako to neki smatraju. Preuzimanjem odgovornosti, bilo vjerske, političke ili druge, osoba stavlja na svoja pleća breme. Obilnost tog bremena uvećava se srazmjerno obilnosti i važnosti pozicije, a nema sumnje da su najveće i najvažnije pozicije one koje su u domenu sveopćeg interesa muslimana. Imajući u vidu navedene činjenice, sasvim je očigledno zašto islam svoje sljedbenike upoznava sa odgovornosti vođstva i upozorava ih da ga samovoljno ne traže.

 “Džamije su Allaha radi, i ne molite se, pored Allaha, nikome!” (El-Džinn, 18) Izraz mesdžid označava mjesto činjenja sedžde. U vjerodostojnim predajama navodi se da je cijela zemlja podesna da bude mesdžid. Džabir, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dato mi je pet stvari koje nisu date nijednom poslaniku prije mene: potpomognut sam strahom na mjesec dana hoda; zemlja mi je učinjena mjestom za obavljanje namaza i čistom, pa koga god iz mog ummeta zadesi namaz bilo gdje, neka klanja; dopušten mi je ratni plijen a nikom prije mene nije dat; dato mi je pravo zauzimanja za grješnike (šefat) i svaki poslanik je slat samo svom narodu, a ja sam poslat svim ljudima.” (Buhari i Muslim) Iz dozvoljenosti klanjanja na svakom mjestu na zemlji izuzimaju se samo neka posebna mjesta, koja se ne mogu uzeti kao mesdžidi zbog posebnih svojstava koja poprime, kao što su đubrišta, klaonice, mezarja, hamami, mjesta poznata kao legla pljačkaša, mjesta na kojima su uništeni prijašnji narodi, torovi deva i mjesta koja su oteta.

Šta je egipatski muftija napisao u izvještaju o slučaju “Presuda Mursiju i ihvanskim vođama”

Šaban eš-Šami, predsjednik Krivičnog suda u Kairu, otkrio je dio izvještaja egipatskog muftije u slučajevima koji se vode protiv Muhammeda Mursija, svrgnutog egipatskog predsjednika, i drugih vođa pokreta Muslimansko bratstvo, vezano za špijunažu i druge zločine. Šami je kazao kako je muftija u izvještaju naveo da “dokazi potvrđuju krivicu optuženih u slučajevima koji se protiv njih vode i potvrđuju da su okrivljeni počinili zločine koji zaslužuju kisas – odmazdu, i da šerijat za svaki zločin propisuje kaznu, bilo odmazdom bilo preciziranom kaznom (haddom), a neki zločini ne zaslužuju manju kaznu od smaknuća, kao što je špijunaža.”

U muftijinom izvještaju još se kaže: “Pošto je zločin okrivljenih to da su špijunirali za strane organizacije (svjetsku organizaciju Muslimansko bratstvo i pokret Hamas) kako bi izvršili teroristička djela u Egiptu i protiv egipatskih građana i institucija s namjerom širenja anarhije i rušenja egipatske države, a sve s ciljem da njihova organizacija preuzme vlast. Učinili su to tako što su se službenim i neslužbenim kanalima povezali sa stranim grupama i stupili u savez sa džihadskim organizacijama u zemlji i izvan nje.

Amr b. As prima islam

Amr b. As kazuje o svom primanju islama: “Vraćajući se iz Bitke na Hendeku, okupio sam nekoliko Kurejšija koji su cijenili moje mišljenje i slušali me. Rekao sam im: ‘Tako mi Allaha, mislim da će Muhammedova vjera doseći velike visine. To je moje mišljenje, a vi recite šta mislite.’ Oni rekoše: ‘Šta predlažeš da učinimo?’ Rekao sam: ‘Smatram da bismo trebali otići u Nedžašijinu zemlju i ostati tamo. Ako Muhammed pobijedi naš narod, bit će nam draže da živimo pod Nedžašijinom nego pod Muhammedovom vlašću, a ako naš narod pobijedi Muhammeda, oni znaju ko smo i od njih ćemo vidjeti samo dobro.’ Odgovoriše: ‘To je dobro mišljenje.’ Rekao sam: ‘Onda sakupite nešto da mu poklonimo.’ Nedžaši je najviše volio da mu iz naše zemlje poklanjaju kože, pa smo sakupili dosta koža i krenuli. Kada smo stigli, rekao sam svojim drugovima: ‘Ovdje je Amr b. Umejja ed-Damri. Ući ću kod Nedžašija i zatražiti da mi dozvoli da ga ubijem. Ako to učinim, Kurejšije će biti veoma zadovoljni, jer ću ubiti Muhammedovog izaslanika.’ Potom sam ušao kod njega i poklonio mu se kao što sam obično činio, a on mi je rekao: ‘Dobro došao, prijatelju! Nosiš li mi poklone iz svoje zemlje?’ Rekao sam: ‘Kralju, donosim ti mnogo koža.’ Stavio sam pred njega poklone koji mu se veoma svidješe. Zatim sam rekao: ‘Kralju, vidio sam da od tebe odlazi jedan čovjek. On je izaslanik našeg neprijatelja, predaj mi ga da ga ubijem, jer je on ubio mnoge naše prvake i ugledne ljude.’ Nedžaši se žestoko naljutio te je snažno udario svojom rukom po svom nosu da sam pomislio da ga je slomio te sam poželio da propadnem u zemlju bojeći se kako će dalje postupiti. Rekao sam: ‘Kralju, da sam znao da će te ovo rasrditi, ne bih to tražio.’ Rekao je: ‘Zar misliš da ću ti dopustiti da ubiješ čovjeka koji je došao kao glasnik onoga kojem dolazi Veliki izaslanik, koji je dolazio i Musau!?’ Upitao sam: ‘Kralju, zar je on, doista, takav?’, a on je odgovorio: ‘Teško tebi, Amre! Bolje ti je da mi se zakuneš da ćeš ga slijediti, jer je on na istini i Allah će ga uzdići nad onima koji mu se suprotstavljaju, kao što je uzdigao Musaa nad faraonom i njegovom vojskom!’ Rekao sam: ‘Hoćeš li uzeti od mene zakletvu da ću slijediti islam?’ Rekao je: ‘Hoću’, i pružio ruku te sam mu dao zakletvu da ću slijediti islam. Od svojih drugova krio sam da sam primio islam. 

Ima i muslimanki koje povedu svu svoju djecu na teravih-namaz i ne brinu se o njima tokom boravka u džamiji, tako da počesto džamija s takvom atmosferom izgubi svoj smisao. Ima i muslimanki koje dođu u džamiju samo da izađu iz kuće ili da vide neku od sestara muslimanki. Kako ni one u džamiju ne dolaze radi teravih-namaza, i za njih se može reći kako džamiju pretvaraju u nekakav klub za razgovor i upoznavanje u kojem se smiju, dižu svoje glasove, ponekad toliko i da ih muškarci čuju. Uzvišeni Allah naredio je ženi da boravi u svojoj kući i nije im dozvolio da izlaze osim u rijetkim situacijama, a jedna od njih jeste obavljanje namaza. Stoga, ako izlaze iz kuće, neka opravdaju svoj izlazak klanjanjem namaza Allahu, subhanehu ve te‘ala. Ima ih koje dolaze na teravih-namaz, a ne poznaju propise namaza u džematu, pa ukoliko zakasne na namaz, ne znaju šta da rade, kako da postupe. Neke od njih, negdje u nekom od uglova džamije, zasebno zanijete i klanjaju. Međutim, to je pogrešno jer u takvoj situaciji treba da se, nakon što donesu početni tekbir, priključe imamu, bez obzira na to koji dio namaza on klanjao, a da zatim, nakon predaje selama, naklanjaju dio namaza na koji su zakasnile. Rekat na koji prispiju je njihov prvi rekat, makar bio drugi, treći ili četvrti rekat imamu.

Ovo je drugi dio tefsira sure En-Nasr, uvaženog šejha Abdurrahmana b. Redžeba, Allah mu se smilovao i oprostio mu Svojom milošću i plemenitošću. U ovom dijelu bit će riječi o trećem, zadnjem ajetu, u kojem se govori o istigfaru.

Komentar istigfara

Allahove riječi: “I moli Ga da ti oprosti”, znače: traži njegov magfiret – oprost, a magfiret je zaštita od zla grijeha, a ne samo njegovo prikrivanje.

Razlika između afva – brisanja i magfireta – oprosta jeste u tome što je afv brisanje tragova grijeha, što ponekad može biti i poslije kazne, za razliku od magfireta koji ne biva sa kaznom – ukubetom.

U riječima: “On je uvijek pokajanje primao'' (En-Nasr, 3), nalazi se nagovještaj da On, Slavljeni, prima tevbu – pokajanje od onih koji Ga za oprost mole i Njemu se kaju, što je podsticanje na istigfar – traženje oprosta i podstrek na tevbu – pokajanje.

Skupina ashaba, radijallahu anhum, smatra da je Poslaniku, sallallahu alejhi sellem, naređen tesbih, tahmid, i istigfar, prilikom dolaska pobjede (nasr) i oslobođenja (feth) iz zahvalnosti (šukra) Allahu na toj blagodati. Kao što je i sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao na dan oslobođenja Meke osam rekata, a tako je isto klanjao i Sa‘d b. Ebu Vekkas, na dan oslobođenja gradova, a taj namaz se nazivao salatul-feth – namaz pobjede.

Allaha ne možeš prevariti

Nedavno je egipatski glumac i pjevač Sad es-Sagir u izjavi za medije iznio vrlo interesantno razmišljanje o svom odnosu prema Allahu, dželle šanuhu. On je, pored ostalog, kazao: „Bio sam licejmeran prema našem Gospodaru! Allaha ne možete prevariti, ali ja sam se tako ponio – kad sam bio bolestan dovio sam Allahu: „Gospodaru, ako mi podariš ozdravljenje, ostavit ću taj posao!“ Ali, čim sam ozdravio, vratio sam se tom poslu.“

Dok je bio teško bolestan i bojao se da će umrijeti, kajao se i molio Allaha, dželle šauhu, da mu dadne ozdravljenje, obećavajući da će se prestati baviti pjevanjem i glumom, ali kada mu je Allah, dželle šanuhu, podario izlječenje, nastavio je po starom. Gorka je činjenica da je odnos većine ljudi takva – kada su u iskušenju iskreno mu se obraćaju. Rekao je Uzvišeni Allah: „On vam omogućava da kopnom i morem putujete. Pa kad ste u lađama i kad one uz blag povjetarac zaplove s putnicima, te se oni obraduju tome, naiđe silan vjetar i valovi navale na njih sa svih strana, i oni se uvjere da će nastradati, iskreno se mole Allahu: "Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!" (Junus, 22)

U prethodnim brojevima govorili smo o glavoboljama, posebno se osvrćući i izdvajajući fenomen migrene kao njihovog najučestalijeg oblika.

U današnjem vremenu mnogi ljudi pogrešno razumiju odnose na relaciji vjera i dunjaluk, smatrajući da se vjersko i svjetovno nikako ne mogu sastaviti u jednom srcu, odnosno da dunjaluk isključuje vjeru i da osobe koje sudjeluju u nekim svjetovnim sferama ne mogu i ne trebaju imati doticaja s vjerom ili, pak, da za osobe posvećene vjeri nema mjesta za uživanje u ovosvjetskim blagodatima i da ih se moraju odreći. Oba ova mišljenja predstavljaju krajnosti, a ispravno razumijevanje jeste ono koje se nalazi između ovoga dvoga, bez pretjerivanja i popuštanja, jer su oba ova puta pokuđena u našoj vjeri i tome nas ona ne uči. Vjera islam je vjera sredine i to je njen simbol i simbol cjelokupnog islamskog ummeta. Kaže Uzvišeni: “I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.” (El-Bekara, 143) Ova središnjost obuhvata vjerovanje, obrede, međusobne odnose, ljubav, mržnju i sve ostale aspekte života.

Onaj ko razmišlja o ajetima iz Kur’ana, naći će u Njegovim naredbama središnjost kada je u pitanju odnos prema dunjaluku i ahiretu: “I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu...” (El-Kasas, 77)

Mjesec ramazan je godišnja škola. Ovih dana otvorena su njena blagoslovljena vrata kako bi primila skupine postača sa svih krajeva svijeta. Ova ramazanska škola nije ni pretijesna ni premalena pa da pred nekim zatvara svoja vrata.

Postači dolaze u ovu školu da bi prisustvovali odgojnom seminaru na kojem se praktično uče kako povećati svoj iman, uljepšati svoj moral, učvrstiti svoje ibadete. Tokom ovog seminara, koji traje cijeli dan i jedan dio noći, postači izučavaju nekoliko predmeta koji su od izuzetne važnosti.

Rekao je Ebu Bekr, radijallahu anhu: “Do nas je doprla vijest da će se na Sudnjem danu oglasiti glasnik koji će upitati: ‘Gdje su oni koji su praštali drugima?’ Potom će ih Uzvišeni Allah nagraditi onoliko koliko su oni bili u stanju da opraštaju drugima.” (Ebu Bekr el-Mervezi, Musnedus-Siddik, str. 73) Ebu Bekr, radijallahu anhu, svojim nam je praktičnim primjerom najbolje pokazao koliko je bio spreman da oprosti i pređe preko grešaka drugih. Naime, Ebu Bekr se zarekao da više neće materijalno pomagati Mistahu b. Usasi, sinu svoje tetke po majci, jer je bio jedan od učesnika događaja poznatog kao Hādisetul-ifk, tj. Potvora, kada su munafici optužili Aišu, radijallahu anha, da je počinila nemoral. Međutim, nakon što je Uzvišeni Allah objavio: “Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovom putu rodni kraj svoj napustili; neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je.” (En-Nur, 22) Kao odgovor na pitanje iz ajeta: “Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti?”, Ebu Bekr je kazao: “Svakako da bi, tako mi Allaha!”, a zatim je opet počeo materijalno pomagati Mistahu.

Dragi brate, lijepo je da se okupaš na dan Bajrama i da obučeš najljepšu odjeću. Od sunneta je da, prije nego što kreneš na bajram-namaz, pojedeš nekoliko datula i da taj broj bude neparan. U hadisu Enesa, radijallahu anhu, kaže se: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi izašao iz kuće na dan Bajrama sve dok ne bi pojeo nekoliko datula.” (Buhari) U drugoj verziji hadisa navodi se: “I pojeo bi neparan broj datula.” Sunnet je na bajram-namaz otići jednim putem, a vratiti se drugim. Džabir, radijallahu anhu, pripovijeda: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u danu Bajrama mijenjao bi put.” (Buhari) Također, sunnet je da na bajram-namaz odeš pješke i da se vratiš pješke, osim ako imaš opravdanje, jer “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, otišao bi na bajram-namaz pješke i vratio bi se pješke.” (Ibn Madža, Albani ga je ocijenio dobrim) Sunnet je da donosiš tekbire u noći uoči Bajrama, zbog riječi Uzvišenog Allaha: “...da određeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zahvalni budete.” (El-Bekara, 185) Tekbiri se mogu donositi na način da se govori: Allahu ekber, Allahu ekber, la illahe illallahu vallahu ekber, Allahu ekber ve lillahil hamd.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Medicini i liječenju uvijek se posvećivala velika pažnja, jer gubitkom zdravlja sve druge dunjalučke blagodati gube smisao ili postaju potpuno bezvrijedne. Savremena medicina, pored već ostvarenog velikog napretka, konstantno se razvija i unapređuje, čime se otvaraju mnoga nova pitanja koja je potrebno analizirati i objasniti s aspekta islamskog prava.

U ovom uvodnom tekstu o savremenim pitanjima vezanim za medicinu govori se o statusu liječenja u islamskom pravu, tj. da li je bolesniku dužnost tražiti lijek ili je to samo dozvoljeno, te o propisu upotrebe lijekova koji u svom sastavu sadrže šerijatom zabranjene materije, poput alkohola i svinjskih derivata.

Merjem Sofić, kćerka Asmina i Amire, rođena je 3. oktobra 2002. u Vlaardingenu u Holandiji. Uspješno je završila osnovnu školu i trenutno pohađa prvi razred gimnazije. Allahovom, dželle šanuhu, voljom, uspješno je završila učenje napamet časnog Kur’ana i uskoro joj predstoji i polaganje hifza pred komisijom u Njemačkoj.

Uzvišeni je Allah Svojim robovima naredio da Mu upućuju dovu i obećavši im da će je primiti iz Svoje milosti i plemenitosti. Uzvišeni Allah kaže: “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli...” (El-Bekara, 186); “Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!’” (El-Mu’min, 60) Ovo je obećanje koje je dao Uzvišeni Allah, a On ne krši Svoja obećanja. Uzvišeni kaže: “Allah će, zaista, održati obećanje.” (Alu Imran, 9)

Vjerovanje da Allah ne krši Svoje obećanje i da će ispuniti ono što obeća, predstavlja vjerovanje koje vjernik ima u pogledu svoga Gospodara. To vjerovanje proizlazi iz kur’anskih i hadiskih tekstova, kao što može potvrditi čista i prirodna vjera kod čovjeka, čisti razum, kao i običaji koji postoje među plemenitim ljudima, a Allahu pripada najljepši primjer. Kada plemenita osoba obeća, ona mora održati obećanje, pa šta tek onda reći za Onoga koji je najplemenitiji, čija milost obuhvata sve?

Dužina posta u svijetu tokom ramazana 2015.

Mjesec ramazan u srcima vjernika ima veliko mjesto. To je mjesec u kojem je započelo objavljivanje Kur’ana, mjesec u kojem se uvećavaju nagrade za izvršene ibadete.
Tokom 29 ili 30 dana, shodno viđenju mlađaka, što se razlikuje od jedne do druge zemlje, muslimani poste od zore do zalaska sunca.
Dužina posta se, također, razlikuje od zemlje do zemlje. U zemljama sjeverne hemisfere post će trajati duže nego u zemljama južne hemisfere. 
Ove godine najduže će trajati post muslimana u Danskoj, a najkraće u Argentini.
U zemljama koje se prostiru na velikoj površini, poput Rusije i SAD-a, razlika u trajanju posta u različitim dijelovima zemlje izrazito je velika.
Zemlje s najdužim trajanjem posta su:
● Danska, u kojoj post traje dvadeset jedan sat,
● Švedska, Norveška i Island, u kojima post traje dvadeset sati, 
● Rusija, u kojoj traje devetnaest sati,
● Belgija i Holandija, u kojima post traje osamnaest i po sati. 
Zemljame u kojima post traje najkraće su:
● Argentina, u kojoj vjernici poste devet i po sati,
● Australija, u kojoj post traje deset sati, 
● Južnoafrička Republika, u kojoj traje deset i po sati,
● Brazil, u kojem vjernici poste jedanaest sati.

(Izvor: arabic.rt.com)