ibadet

Aiša, radijallahu anha, pripovijeda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom ušao u njenu kuću i, zatekavši jednu ženu, upitao je: "Ko je ova žena?" Aiša mu odgovori: "Ovo je žena koja toliko klanja da se o njenom namazu pripovijeda", a Poslanik tada reče: "Ne, neka tako ne postupa! Svako od vas neka obavlja nafilu onoliko koliko je u stanju ustrajati, jer, tako mi Allaha, Allahu neće dosaditi dok vama samima ne dosadi." Poslaniku je najdraže bilo ono djelo u čijem činjenju čovjek ustraje. (Muttefekun alejhi: Buhari, 43, i Muslim, 785)

Naši ispravni prethodnici smatrali su i nadali se da će ući u Džennet svako ko umre nakon što učini dobro djelo, poput posta nakon ramazana ili obavljenog hadža ili umre. Oni su, uz svoju marljivost u činjenju dobrih djela dok su bili zdravi, obnavljali pokajanje i tražili oprost u trenutku smrti, te završavali svoja djela istigfarom, traženjem oprosta i šehadetom, potvrdom Allahove jednoće... (Ibn Redžeb, Letaiful-mearif)

Obično se prilikom govora o ciljevima sklapanja braka ističu očuvanje čednosti i ostvarenje potomstva. Iako su to nesumnjivo važni ciljevi, nisu i jedini. Međutim, često se navode kao jedini i otuda je neophodno dodatno pojasniti određene pojedinosti kako bi se u potpunosti razumjela njegova suštinska uloga. Ograničavanje ciljeva braka isključivo na ove aspekte često dovodi do toga da se prema samoj instituciji braka pristupa olako i površno, često se mogu čuti i mišljenja da navedene potrebe nije nužno ostvarivati unutar bračne zajednice, već da se one mogu realizirati i izvan nje. Kao primjer možemo navesti nekoga ko je gladan, pa ako nije u mogućnosti da jede u jednom restoranu, može to uraditi u još dosta drugih. Podsvjesno se ozbiljnost pristupa braku umanjuje i daje se prostora poigravanju sa ovom institucijom. Da bi čovjek lakše odbacio nešto i riješio se toga, prvo treba da se umanji vrijednost te stvari ili omalovaži kako bi dalji koraci bili mnogo lakši i jednostavniji. Tako danas postoji sve više situacija gdje su dovoljne riječi: "Ja ne mogu da živim s tobom" i da se odmah teži razvodu, bez nekih ozbiljnijih koraka ka popravljanju stanja i unapređenju bračnih odnosa. Neko ko je živio u bračnoj zajednici 15 ili 20 godina smatra da više ne može živjeti zajedno. To jeste signal da su se određene promjene dogodile, ali to ne znači da stanje nije moguće popraviti i unaprijediti. Upravo ta temeljna spoznaja o vrijednosti nečega pomaže nam da jasnije shvatimo njegov značaj, kao i da odredimo kakav bi naš odnos prema tome trebao biti.

Čovjek, spoj duše i tijela. Spoj nevidljivog i vidljivog. Ono što je vidljivo, poznajemo, možemo spoznati, ali ono što je nevidljivo, izaziva u nama bezbroj pitanja, poziva nas da zaplovimo lađom pitanja: "Šta je duša?", na kojoj dobijamo odgovor: "Allah tvoj samo zna"... Naša duša, taj nevidljivi dragulj, svakodnevno treba hranu, kao i tijelo. A hrana, koja to hrana duši treba?

Uzvišeni Allah kaže: "... Onaj Koji je stvorio smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati." (El-Mulk, 2)

Veliki islamski učenjak Fudajl b. Ijad rekao je da ovaj ajet znači: "Koji od vas će biti iskreniji i ispravniji", pa su ga upitali: "Kako to iskreniji i ispravniji?" Na to je on odgovorio: "Ako djelo bude iskreno, a ne bude ispravno, neće biti primljeno, niti će biti primljeno ako bude ispravno, a ne bude iskreno, sve dok ne bude i iskreno i ispravno. Iskreno učinjeno djelo znači učinjeno u ime Allaha, a ispravno znači urađeno u skladu sa praksom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem."

Naš Plemeniti Gospodar iz Svoje neizmjerne milosti želi da nam što više olakša i život učini prijatnim i ugodnim. Stoga nam i jeste propisao izvršavanje ibadeta, Njemu milih i ugodnih djela, kako bismo se Njemu približili, a samim tim i svoju dušu srećom i rahatlukom ispunili. Duša je bez spoznaje Njega pusta, na krivom putu, okrenuta od svoje prirode -- prirode u kojoj je stvorena, a to je da se hrani pokornošću i okretanjem samo Njemu, Jednom i Jedinom Gospodaru.

Allahov i naš zakleti neprijatelj, šejtan, na sve moguće načine nastoji da nas od tih uzvišenih ciljeva udalji, i da nas tako, iz svoje zlobe i zavisti, umjesto džennetlijama, učini džehennemlijama.

Iako dobro znamo da smo stvoreni kako bismo robovali Allahu, kako bismo ispunili pravo koje On kao Gospodar ima kod nas, Svojih robova, iako smo svjesni šta je svrha našeg boravka na ovom svijetu, mi sve ovo često zaboravimo i prema svojim ibadetima, svrsi našeg postojanja, odnosimo se krajnje nemarno, i toliko smo ih zapostavili da ih obavljamo samo rutinski, a da ne ostavljaju traga na nama, kako bi to trebalo da bude.

Ova se konstatacija naročito odnosi na ibadete koji su nam svakodnevnica, zato što su stalni i kao da smo ih se "zasitili", pa im ne posvećujemo dovoljno pažnje, koju oni itekako zaslužuju.

Pažnju koju je islam poklonio ženi možemo sagledati kroz mnoštvo primjera, kur’anskih poruka i hadiske neiscrpne inspiracije.

Jedan od pokazatelja brige islama prema ženi jeste propisivanje hidžaba – pojma koji nas u duhu jezičkog i terminološkog značenja asocira na skrivanje, prikrivanje, zaklanjanje i zaštitu.

Mnogo se o hidžabu reklo, pisalo, pojasnilo, no, s obzirom na to da će Allahovi neprijatelji u vidu šejtana stalno objavljivati rat muslimankama, a ako to ne uspiju, neumorno će pokušavati iskriviti njegovo ispravno poimanje, govoriti o hidžabu neizostavan je korak s ciljem suzbijanja neprijateljskih ciljeva.

Žena muslimanka, prije nego što počne dublje istraživati i shvatati smisao hidžaba u islamu, mora razumjeti da je hidžab znatno veći pojam od toga da je obično platno i tkanina.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom je prilikom upitao svoje ashabe: “Želite li da vas obavijestim o djelu za koje se dobija nagrada bolja od nagrade za post, namaz i udjeljivanje sadake?” “Da”, oni kazaše, a on reče: “Izmirivanje zavađenih ljudi, a zavađanje ljudi pogubno je za čovjekovu vjeru.“ (Ebu Davud, od Ebu Derdaa, radijallahu anhu, šejh Albani ovaj je hadis ocijenio vjerodostojnim u više svojih djela) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Potomak Ademov ne može učiniti bolje djelo od obavljanja namaza, izmirenja zavađenih i lijepog ponašanja.” (Buhari, Et-Tarih el-kebir, Bejheki, Šuabul-iman, a šejh Albani ovaj je hadis ocijenio vjerodostojnim u više svojih djela)

Dova ima veliku ulogu i visoko mjesto u islamu i u životu muslimana. Ona predstavlja ibadet, a mi smo stvoreni radi činjenja ibadeta Uzvišenom Allahu. Svaki musliman treba da spozna svoju vjeru, kao i način na koji će ispravno obožavati Allaha, azze ve dželle, tako da On bude zadovoljan tim ibadetom i onim ko ga čini. Na taj način čovjek će biti daleko od toga da ibadet čini na pogrešan način ili da čini ono što predstavlja ibadet bilo kome ili bilo čemu mimo Allaha, azze ve dželle. Važnost ove teme, kao i uloga koju dova ima u životu vjernika i vjernice, jedan je od razloga zbog kojih ćemo u narednih nekoliko brojeva posvetiti više pažnje ovoj tematici, s ciljem da je što bolje upoznamo i shvatimo.

Crni kamen obložen je crnom masom koja je uokvirena srebrenim okvirom. Međutim, od Crnog kamena u ovoj masi ima samo osam manjih parčadi koji se razlikuju po svojoj veličini. Najveće parče je kao datula. Ovi djelići Crnog kamena smješteni su u srednjem predjelu crne mase i mogu se lahko uočiti i osjetiti prilikom dodira. Prema tome, puki dodir ili ljubljenje crne mase ne tretira se dodirivanjem Crnog kamena. Ovaj kamen spušten je iz Dženneta i bio je bjelji od mlijeka, ali je pocrnio zbog ljudskih grijeha. Tokom historije Crni je kamen prolazio kroz različite etape koje su predstavljale veliku opasnost po njega. Allahovi neprijatelji keramiti (zabludjela sekta koja je svojim nakaradnim ubjeđenjima izašla van okvira islama. Vidjeti: Medžmuu fetava, 13/237) na čelu sa svojim kraljem Ebu Tahirom Sulejmanom el-Kirmitijem, nakon što su ušli u Meku u vrijeme hadža 317. h. g. i ubili oko trideset hiljada ljudi i njihove leševe bacili u Zemzem, skinuli su vrata Kabe i njen prekrivač, porobili žene i djecu i ubili namjesnika Meke Ibn Muhariba, raspolovili su Crni kamen i odnijeli ga sa sobom. Kod njih je kamen ostao oko dvadeset dvije godine. (Vidjeti: Es-Sijer, 15/320–321; Medžmuu fetava, 27/467; Fethul-Bari, 3/539; Umdetul-kari, 9/242)

Vehb b. Munebbih, rahimehullah, rekao je: “Noćni namaz je ponos poniženog i čast obeščašćenog, a post udaljava postača od požuda. I znaj da vjernik neće naći smiraj sve dok ne uđe u Džennet.” (Ibn Ebu Dun’ja, Ettehedžud ve kijamul-lejl, str. 24) Osman b. Ata el-Horosani prenosi da je čuo svog oca kako kaže: “Noćni namaz je život za tijelo, svjetlost za srce, vid za oči, te snaga za udove. Kada osoba ustane da klanja noćni namaz, taj dan bude sretna. A kada osobu savlada san i ne klanja noću ništa, tada se probudi tužna i slomljenog srca, kao da je sve izgubila, a ne zna da je izgubila najkorisniju stvar te noći.” (Ibn Ebu Dun’ja, Ettehedžud ve kijamul-lejl, str. 170) Ibn Ebu Zinad prenosi od svoga oca da je rekao: “Nisam otišao u Poslanikovu džamiju prije nego što nastupi vrijeme sabah-namaza, a da nisam čuo učenje Kur’ana u kućama pored kojih bih prolazio.” (Ibn Ebu Dun’ja, Ettehedžud ve kijamul-lejl, str. 174)

Ovom prilikom, s dozvolom Uzvišenog Allaha, spomenut ćemo najbolju isprobanu metodu za hifz (učenja napamet) Kur’ana. Ova metoda odlikuje se nad drugim metodama jačinom hifza kao i kratkoćom vremena, tj. praktikujući ovu metodu, čovjek će završiti brzo Kur’an i njegov hifz Kur’ana bit će izuzetno čvrst. Ovaj način hifza Kur’ana objasnit ćemo na prvoj stranici sure El-Džumua. Mi ćemo navesti, da bismo što bolje pojasnili, samo prijevod značenja umjesto arapskog teksta.

Plemeniti ashab Ebu Zerr, radijallahu anhu, kazuje nam kako je Poslanik postupao u zadnjih deset neparnih noći ramazana: “Postili smo ramazan sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. (Poslije jacijskog farza) on sa nama nije klanjao nikakvog drugog namaza, sve do dvadeset treće noći ramazana. Tada je sa nama klanjao sve dok nije prošla trećina noći. U dvadeset četvrtoj noći, sa nama ništa nije klanjao, da bi u dvadeset petoj noći sa nama klanjao sve do iza pola noći. Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, da hoćeš sa nama i ostatak ove noći provesti u dobrovoljnom namazu!’ Na to on reče: ‘Ko klanja sa imamom sve dok on ne završi, upisat će mu se kao da je klanjao cijelu noć.’ Nakon toga, više nije klanjao sa nama sve do dvadeset sedme noći u mjesecu. U toj noći sabrao je ljude, i svoju porodicu i supruge, i klanjao nam. Klanjao je s nama toliko da smo se pobojali da ćemo propustiti felah.’” Nakon što je upitan šta je to felah, Ebu Zerr odgovori: “Objed pred zoru – sehur”, a zatim dodade: “Nakon toga, više nam nije predvodio noćni namaz sve do kraja mjeseca.” (Ebu Davud, hadis je sahih. Vidjeti: Ebu Davud, Sahih)

Imam Ebu Hanifa

Ebu Jusuf pripovijeda: “Dok sam šetao sa Ebu Hanifom, čuo sam čovjeka kako kaže drugom: ‘Ovo je Ebu Hanifa, on ne spava po noći.’ Ebu Hanifa reče: ’Tako mi Allaha, neće se o meni pričati ono što ne radim.’ Zatim je noći provodio u namazu i skrušenim dovama.’” Ebu Hanifa en-Nu‘man b. Sabit b. Zuta el-Kufi poznati je imam, fakih ummeta, alim Iraka. Rođen je osamdesete godine po Hidžri, za vrijeme mlađih tabiina. Upitan je imam Malik: “Da li si vidio Ebu Hanifu?”, pa je rekao: “Da, vidio sam čovjeka koji, kada bi te htio ubijediti da je ovaj stub od zlata – dokazao bi ti to.” Od Abdullaha b. Mubareka prenosi se da je rekao: “Nisam vidio poštovanijeg čovjeka u društvu, ljepšeg ponašanja i blažeg od Ebu Hanife.” Jahja b. Abdulhamid prenosi od svog oca da je rekao: “Družio sam se s Ebu Hanifom šest mjeseci i nisam vidio da je klanjao sabah osim s jacijskim abdestom, i svake noći pred sehur završio bi hatmu.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 6/399.) Od Eseda b. Amra prenosi se da je Ebu Hanifa četrdeset godina klanjao jaciju i sabah s istim abdestom. (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 6/399.) Ebu Asim en-Nebil ka‍že: “Zbog mnoštva namaza koje je klanjao, Ebu Hanifu su nazivali klin.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 6/400.)

Allahova, subhanehu ve te‘ala, dobrota prema Svojim robovima ogleda se i u tome što im je dao posebne dane za činjenje pokornosti Njemu, posebne prilike u kojima ljudi uvećavaju svoja dobra djela, međusobno se natječu u njima i približavaju se svome Gospodaru. Uistinu je sretan onaj koji iskoristi ove dane i ove prilike. Ovi blagoslovljeni dani, između ostalih, jesu i prvih deset dana mjeseca zul-hidždžeta. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je da su to najbolji dani u godini i podstaknuo je muslimane na činjenje dobrih djela u njima. Svevišnji Allah zakleo se ovim danima i samo ovo dovoljno je da ukaže na njihovu počast i ugled, jer Veliki i Uzvišeni ne zaklinje se osim velikim i vrijednim.

Glasnik poviče: 'O ti koji tragaš za dobrim djelima, pristupi ...'" U drugom predanju zabilježeno je: "I svako veče glasnik doziva: 'O ti koji tražiš dobro, požuri! O ti koji tražiš zlo, sustegni se!'" Svaki musliman treba se predano odazivati ovom glasniku svako veče, danonoćno šaljući samo dobra djela na svoj ahiret! Životni vijek je kratak! Odlazak s dunjaluka tako je blizu! Allah zna hoćeš li doživjeti sljedeći ramazan ili ne! Zato nastoj da se što više približiš svome Gospodaru činjenjem dobrih djela: učenjem Kur’ana, čestim spominjanjem Uzvišenog Allaha riječima “subhanallah, elhamdulillah, la ilahe illallah, Allahu ekber”, čestim upućivanjem dove svome Gospodaru, udjeljivanjem milostinje potrebnima, traženjem da se čine dobra djela, a ostave loša, podučavanjem drugih ljudi dobru, čišćenjem svoga srca, jezika i udova, traženjem šerijatskog znanja, pozivanjem Allahu, subhanehu ve te‘ala, širenjem sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, podučavanjem drugih Kur’anu i svakom korisnom djelu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Najbolji ljudi jesu oni koji su najkorisniji drugim ljudima!"

Ispravno je reći da su Milostivi, Svemilosni, Stvoritelj, Plemeniti, Mudri – Allahova imena, a ne da je Allah ime Milostivog, Svemilosnog ili ime Plemenitog i tome slično. Isto tako, od posebnosti ovog imena jeste i to da ono ukazuje na značenja svih ostalih lijepih imena, a lijepa imena su pojašnjenje svojstava božanstva. Otuda je Allah ime na koje se vraćaju sva ostala Allahova lijepa imena i značenja svih Allahovih imena ukazuju na njega. Od njegovih posebnosti jeste i to da elif i lam prilikom dozivanja ostaju pri njemu. Zato kažemo: Ja Allah, pa je elif i lam sastavni dio imena Allah. Ali, kada se Allah doziva nekim drugim imenom onda se elif i lam brišu, pa ne kažemo: ja Er-Rahman, ja Er-Rahim, ja El-Gafur, nego ćemo reći: ja Rahman, ja Rahim, ja Gafur. Također, od posebnosti ovog imena jeste i to da su općepoznati, vjerodostojno preneseni zikrovi vezani za ovo ime. Tako su tesbih, tehmid, tekbir, tehlil, bismilla i mnogi drugi zikrovi vezani za ovo ime, naprimjer izgovaramo: subhanallah, elhamdulillah, Allahu ekber, la ilahe illallah, bismillah itd. Dakle, svugdje se spominje ime Allah. Od posebnosti ovog imena također je i to što se ono najviše spominje u Kur’anu, tj. spomenuto je više od dvije hiljade i dvjesto puta, što nije slučaj sa drugim Allahovim lijepim imenima, i Allah je ovim imenom započeo trideset i tri kur’anska ajeta.

U životu svakog vjernika sigurno dođe trenutak kada ga iz kolotečine dunjalučke svakodnevnice prene i trgne pitanje: ''Šta sam uradio za Allahovu vjeru? Šta sam dao, žrtvovao za Allahovu vjeru?'' Duboko zavirimo u svoja srca i pronaći ćemo odgovor koji treba da ražalosti svakog vjernika – žrtvovali smo ništa ili vrlo malo, nismo ništa poduzeli i ništa ne poduzimamo. Kada dobijemo ovaj poražavajući odgovor, zar onda ne bismo trebali promijeniti svoj stav prema radu za vjeru i aktivirati se u tom polju? Indolentan odnos i pasivnost u pogledu vjerskog djelovanja neminovno nameće druga pitanja: Šta se to dešava sa islamskim narodom, narodom tevhida?! Je li je ovo narod kojeg je Uzvišeni Allah pohvalio riječima: ''Vi ste najbolji narod koji se ikada pojavio!“ (prijevod značenja Ali Imran, 110.) Je li ovo narod kojeg je Uzvišeni Allah učinio pravednim i svjedokom nad drugim narodima kada je rekao: ''Mi smo vas tako učinili pravednom zajednicom kako biste bili svjedoci protiv svih ljudi, a Poslanik svjedok vama!“ (prijevod značenja El-Bekare, 143.) Je li ovo narod kojeg je Uzvišeni pohvalio u Kur'anu po jedinstvu, međusobnoj ljubavi, zajednici i slozi, kada je rekao: ''Uistinu je ovaj vaš narod jedan narod, a Ja sam vaš Gospodar, pa samo se Mene i bojte!“ (prijevod značenja El-Mu'minun, 52.) Muslimanski narod postao je ponižen nakon što je bio ponosan, postao je neuk nakon što je prednjačio u znanju, postao je slabašan i nejak, nakon što je posjedovao ogromnu snagu, našao se na začelju ljudske karavane, nakon što ju je predvodio i bio u pročelju... Danas takav ummet ne zna za svoj put kojim treba da hodi. Šta se to događa? Taj isti muslimanski ummet ostavio je Allaha, izmijenio je Allahov zakon i Allahove propise, ostavio uputu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem! A Uzvišeni Allah je rekao: ''Uistinu, Allah neće izmijeniti jedan narod sve dok on ne izmijeni sebe!“ (prijevod značenja Er-Ra'd, 11.)

Rekao je Uzvišeni Allah: ”Samo, muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen.” (Prijevod značenja El-Bekare, 228) Rekao je Ibn Kesir, rahimehullah: ”Tj. prednost u građi karaktera i moralu u položaju i izvršavanju naredbi i udjeljivanju i obavljanju potrebnog, a taj fadilet (prednost) je na dunjaluku i ahiretu.” (Ibn Kesir, Tefsir) Rekao je Enes ibn Malik, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Hoćete li da vas obavijestim ko je od vaših muškaraca u Džennetu?” Rekli smo: ”Hoćemo, Allahov Poslaniče.” Rekao je: ” Vjerovjesnik je u Džennetu, i iskreni je u Džennetu, i čovjek koji isključivo radi Allaha posjeti svoga brata u predgrađu – u Džennetu je. Hoćete li da vas obavijestim ko je od vaših žena u Džennetu?” Rekli smo: ”Hoćemo, Allahov Poslaniče.” Rekao je: ”Svaka umiljata rotkinja koja kada se naljuti, ili se prema njoj loše postupi, ili naljuti svog supruga, kaže: 'Ovo je moja ruka u tvojoj ruci i neću oka sklopiti sve dok ne budeš zadovoljan.'” (Darekutni, hadis je hasen, Sahihu džami'a, Albani, broj hadisa 2604)

Jedan od najzastupljenijih vidova ezijjeta jeste vrijeđanje porijekla ljudi i njihovo sramoćenje na sijelima kao vid naslađivanja i zabave. Također, ezijjetom se smatra i zadiranje u privatnost bližnjih i komšija te istraživanje njihovih nedostataka i mahana. Shodno tome, svako kritiziranje i raspravljanje o privatnom i javnom životu bližnjih i komšija, bez prethodnog savjetovanja sa njima ili bez njihove dozvole i znanja o tome, i to u vrijeme kada onaj koji o tome govori ne dozvoljava nikome da se miješa u njegove stvari – predstavlja jedan od vidova uznemiravanja. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “O vi koji ste muslimani samo na jeziku, a do čijih srca još nije dopro iman, ne uznemiravajte muslimane, ne sramotite ih i ne istražujte njihove mahane. Jer, ko bude istraživao mahane svoga brata muslimana, Allah će istraživati njegove mahane, a čije mahane Allah bude istraživao, osramotit će ga čak i usred njegove kuće.”

Ulema je saglasna da raznolikost ibadeta u njihovom izvršavanju ni u kom slučaju ne škodi suštini samog ibadeta. Štaviše, u raznolikosti se kriju mnoge koristi. Jedna od primarnih koristi u činjenju jednog ibadeta na više različitih načina jeste oživljavanje sunneta. Ako bi se kojim slučajem ljudi ograničili na dizanje ruku naspram ramena prilikom početnog tekbira, onda bi sunnet dizanja ruku naspram ušiju bio zapostavljen, a možda i umrtvljen. Jedini način na koji je moguće održati sunnet u životu jeste prakticiranje svih načina koji su vjerodostojno preneseni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Korist koja proizlazi iz prethodno spomenute jeste držanje srca budnim prilikom izvršavanja ibadeta. Ako čovjek povremeno prakticira ibadet na jedan način, a povremeno na drugi, onda je njegovo srce budno i prisutno prilikom izvršavanja ibadeta.