iskrenost

Po zelenoj travi rasulo se grumenje crne zemlje. Oči miluju zelenu travu, odmaraju pogled na jesenjim bojama lišća, i lagano se pogled spušta na prvu ahiretsku stanicu, mjesto na koje svi dolazimo ruku pruženih niza se, u odjeći bez džepova. Izgleda kao tamni ponor na čijem se dnu poput travke nazire zeleni tabut, u kojem nepomično, hladno tijelo čeka tren polaganja računa za život na ovom svijetu. Dok odjekuju tupi udarci grumena zemlje o drveni tabut, srce obuzima zebnja: "Je li red došao na mene?" Već sljedećeg trena na tu stanicu može doći bilo ko od nas i krenuti na vječno ahiretsko putovanje. I, na toj stanici ostat će sva naša dunjalučka bogatstva, jedino blago koje ćemo ponijeti jeste blago -- iskrenosti.

Bilo je kasno proljetno popodne kada je Amina stigla kod nene na selo. Sunce je još milovalo brežuljke, a zrak je bio pun mirisa procvjetalih voćki i svježe pokošene trave. Vozeći se vijugavim seoskim putem, Amina je gledala kroz prozor i upijala prizore -- zelene livade prošarane maslačcima, djecu kako trče bosa po travi, i stare nene koje sjede ispred kuća i pletu šarene džempere. Nena ju je već čekala na pragu, raširenih ruku, s toplim zagrljajem, mirisom svježe ispečene pite i sokom od zove.

Iskrenost je temelj svakog uspjeha i pravi ukras duše. Bez iskrenosti, čak i najveličanstvenija djela gube svoju vrijednost. Iskrenost se ogleda u namjeri, jer se samo djela učinjena radi Allaha prihvataju i donose trajnu korist. Ona je poput svjetlosti koja osvjetljava naš put prema vječnom zadovoljstvu.

Ka'b b. Udžra, radijallahu anhu, kazuje da su ashabi jednog dana ugledali snažnog i izdržljivog čovjeka, pa rekoše: "Allahov Poslaniče, kako bi ovaj bio dobar borac na Allahovom putu!" Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: "Ako u borbu krene da prehrani svoju malu djecu, on je na Allahovom putu. Ako krene zbog svojih starih roditelja, on je na Allahovom putu. Ako krene radi sebe da sačuva svoju čast, on je na Allahovom putu. Ako krene radi prestiža i reputacije, on je na šejtanovom putu." (Taberani, Sahihut-tergib, 2/306)

Najbitnija osobina učenika koji traži vjersko znanje vezana je za njegovo srce, jer u njega gleda Uzvišeni Allah, kako je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Uistinu, Allah ne gleda u vaša tijela, niti u vaše izglede, već gleda u vaša srca i vaša djela." (Muslim, br. 2564) Nema sumnje da je iskrenost najbitnije djelo srca u svakom djelu pa i u traženju znanja, stoga je i najbitnija osobina osobe koja traži vjersko znanje da bude iskrena u tome.

Iskrenost je srž i osnova svakog dobrog djela, stoga se svako dobro djelo prihvata i odbacuje zbog iskrenosti.

Uzvišeni Allah kaže: "... Onaj Koji je stvorio smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati." (El-Mulk, 2)

Veliki islamski učenjak Fudajl b. Ijad rekao je da ovaj ajet znači: "Koji od vas će biti iskreniji i ispravniji", pa su ga upitali: "Kako to iskreniji i ispravniji?" Na to je on odgovorio: "Ako djelo bude iskreno, a ne bude ispravno, neće biti primljeno, niti će biti primljeno ako bude ispravno, a ne bude iskreno, sve dok ne bude i iskreno i ispravno. Iskreno učinjeno djelo znači učinjeno u ime Allaha, a ispravno znači urađeno u skladu sa praksom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem."

Kada rob sretne svog Gospodara na Sudnjem danu, a provodio je dio svog vremena u halkama stječući znanje i nadajući se Allahovoj milosti, tada će naći svjedoka koji će svjedočiti u njegovu korist -- da je time želio isključivo Allahovo zadovoljstvo. Molimo Allaha Uzvišenog, Gospodara Arša, da nas učini od onih koji su iskreni i koji teže nagradi koju je Svevišnji obećao!

Kad sunčani dani najave početak proljeća, dječiji žagor ispuni ulicu. Abdullah sa svojim društvom veći dio dana provede na igralištu, a pred akšam se upute ka džamiji. Noći su toplije pa tako Abdullah i njegovi prijatelji nakon obavljenog akšam-namaza ostaju u džamiji sve do jacije.

Svi sinovi Ademovi su grješnici, a najbolji grješnici su oni koji se kaju. Najopasniji vid griješenja jeste ustrajno činjenje grijeha bez pokajanja između njih, a najbolje pokajanje jeste ono nakon kojeg nema povratka grijehu.

Šejhul-islam Ibn Kajjim, rahimehullah (El-Kelimut-Tajib, 24) i prije njega imam Ebu Hamid el-Gazali (El-Ihja, 3/45–46) podijelili su srca u tri kategorije i to: zdravo, mrtvo i bolesno srce. Zdravo srce je ono koje je ustrajno u pokornosti, mrtvo je ustrajno u zabludi, a bolesno se koleba između jednog i drugog. Upravo zbog svoje bolesti, ovakvo srce ne uspijeva se oduprijeti grijehu, ali u njemu ima dobra sve dok se nakon grijeha iskreno kaje, makar se opet u grijehu obrelo.

Uzvišeni Allah naredio nam je da izvršavamo Njegove naredbe, tj. islamske propise poput namaza, posta, hadža i drugih ibadeta koji spadaju u vidljive ibadete, a dao je da stvarnost ibadeta bude u nutrini čovjeka, tj. u srcu. U hadisu se kaže: “Islam je vanjština, a iman je u srcu.” (Ahmed, Musned; Ibn Ebu Šejba; Musannef)

Musliman ne smije dopustiti da ispunjava jednu od ove dvije stvari bez druge, da izvršava propise vjere bez imana, niti da ima samo iman bez propisa vjere, jedino kada to dvoje spoji, imat će potpunu nagradu. Od ibadeta koji spadaju u srčane jeste bogobojaznost, to ne može pokazati nekome niti mjeriti, to je isključivo između čovjeka i Gospodara.

Biografija autora

Njegovo puno ime je Zejnuddin Abdurrahman b. Ahmed b. Abdurrahman b. Hasan b. Muhammed es-Selami ed-Dimiški el-Hanbeli, Ebu Feredž, poznat kao Ibn Redžeb, Allah mu se smilovao.

Rođen je 736. h. g. u porodici poznatoj po znanju, čestitosti i dobroti. Njegov otac i djed bili su alimi pa su ostavili veliki utjecaj na Ibn Redžeba. Otac ga je vodio sa sobom na skupove znanja kod djeda, a imao je svega pet godina.

Od rane mladosti počeo je slušati hadise kod velikih učenjaka u Damasku, zatim Egiptu i Hidžazu. Imao je veliki broj učitelja od kojih su najistaknutiji: njegov otac Šihabuddin Ahmed b. Abdurrahman el-Bagdadi, Hafiz Zejnuddin el-Iraki, Šemsuddin Ebu Abdullah Muhammed b. Ebu Bekr b. Ejjub, poznat kao Ibn Kajjim el-Dževzijja.

Imao je i veliki broj svojih učenika od kojih su najpoznatiji: Ebu Abbas Ahmed b. Ebu Bekr b. Ahmed poznat kao Ibn Resam, Alauddin Alija b. Muhammed, poznat kao Ibn Lehham, Siradžuddin Ebu Hafs Omer b. Alija, poznat kao Ibn Mulekkin.

Hamdun el-Kasar upitan je: “Zašto je govor naših prethodnika korisniji od našeg govora?”, pa je odgovorio: “Oni su govorili zbog ponosa islama i zadovoljstva Milostivog, a mi govorimo zbog svog ponosa, čežnje za dunjalukom i zadovoljstva ljudi.” (Sifetus-safve)

Uzvišeni je Allah Svojim robovima naredio da Mu upućuju dovu i obećavši im da će je primiti iz Svoje milosti i plemenitosti. Uzvišeni Allah kaže: “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli...” (El-Bekara, 186); “Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!’” (El-Mu’min, 60) Ovo je obećanje koje je dao Uzvišeni Allah, a On ne krši Svoja obećanja. Uzvišeni kaže: “Allah će, zaista, održati obećanje.” (Alu Imran, 9)

Vjerovanje da Allah ne krši Svoje obećanje i da će ispuniti ono što obeća, predstavlja vjerovanje koje vjernik ima u pogledu svoga Gospodara. To vjerovanje proizlazi iz kur’anskih i hadiskih tekstova, kao što može potvrditi čista i prirodna vjera kod čovjeka, čisti razum, kao i običaji koji postoje među plemenitim ljudima, a Allahu pripada najljepši primjer. Kada plemenita osoba obeća, ona mora održati obećanje, pa šta tek onda reći za Onoga koji je najplemenitiji, čija milost obuhvata sve?

Učenjaci iz prve generacije muslimana odlikovali su se plemenitim osobinama i vrlinama, o kojima smo, navodeći njihove vrijedne izreke, govorili u prethodna dva broja, a u ovom broju nastavljamo se družiti sa velikanima tog vremena i upoznavati se sa njihovim vrlinama.

● Ibn Abbasa, radijallahu anhu, kazuje: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjedio je na zemlji, jeo na podu, muzao devu i odazivao se na pozivnicu roba.” (Vidjeti: Ibn Ebu Dun’ja, El-Ihlas ven-nijjeh, 143)

● Hasan el-Basri rekao je o velikanima: “Nekada bi kod nekog od njih došli gosti na konak, a zatim bi on klanjao dug noćni namaz a da oni za to ne bi znali.” (Vidjeti: Ibn Ebu Dun’ja, El-Ihlas ven-nijjeh, 65)

● Muhammed b. Abdullah ez-Zerrad pripovijeda: “Dešavalo se da Hassan b. Ebu Sinan kupi cijelu porodicu robova i oslobodi ih, a da oni ne znaju da ih je on oslobodio.” (Vidjeti: Ibn Ebu Dun’ja, El-Ihlas ven-nijjeh, 65)

U prošlom broju naveli smo izreke o iskrenosti i poniznosti koje su izrekli učenjaci iz prve generacije muslimana, a u ovoj broju nastavljamo se družiti sa velikanima tog vremena i upoznavati se sa njihovim vrlinama.

● Nafi‘ prenosi da je neko rekao Abdullahu b. Omeru, radijallahu anhu: “O najbolji čovječe”, ili: “O sine najboljeg čovjeka”, na što je Abdullah odgovorio: “Nisam najbolji niti sam sin najboljeg, već sam jedan od Allahovih robova, nadam se Njegovoj nagradi i strahujem od Njegove kazne. Vi tako radite sa ljudima sve dok ih ne uništite!’” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 3/236)

● Mutarrif b. Abdullah rekao je: “Draže mi je da prespavam noćni namaz, a da osvanem kajući se zbog toga, nego da ga klanjam, a da osvanem umišljen (zadivljen sobom).” Zehebi dodaje: “Neće uspjeti onaj koji sebe hvali ili je samoljubiv.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 2/200)

Mutarrif b. Abdullah bio je prvak učenjaka iz generacije tabiina, sin ashaba Abdullaha b. Šihhira, radijallahu anhu, a na ahiret je preselio 95. godine po Hidžri. Katada b. Di’ama prenosi da je Mutarrif rekao: “Doista je smrt pokvarila uživanja onih koji na njih bijahu navikli, pa tražite uživanje koje nema smrti.” Jednom od svojih prijatelja Mutarrif je rekao: “O čovječe, ako imaš kakvu potrebu, nemoj mi je usmeno kazati, već je napiši, jer ne volim da na tvom licu vidim poniženje traženja.” Sufjan b. Ujejna prenosi da je Mutarrif rekao: “Ne bih volio da izgovorim jednu jedinu laž, makar mi se za to nudio cijeli dunjaluk i sve što je na njemu.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 5/109) 

Postizanje potpune iskrenosti predstavlja postizanje potpunosti tevhida – da nam samo zadovoljstvo Uzvišenog Allaha bude cilj činjenja dobrih djela i udaljavanja od grijeha i loših djela. Iskrenost je prekidanje svih veza između srca i nečega mimo Allaha, uz potpunu vezanost za Njega i ispunjenost srca ljubavlju prema Njemu. To je vrhunac tevhida, a najveće prepreke na tom putu jesu: želja za pokazivanjem (rijaluk) i reputacijom (sum’ah), samoljublje (el-’udžb) i oholost (el-kibr).

Ibn Kudama el-Makdisi kaže: “Prenosi se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Za svoj ummet najviše se bojim rijaluka – pokazivanja i skrivene strasti.’” (Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija’, 1/268, sa vjerodostojnim senedom) Katastrofalne posljedice ove skrivene strasti ne mogu spoznati ni mnogi veliki učenjaci, a kamoli obični pobožnjaci. Rijalukom su iskušani učenjaci i pobožnjaci, koji se trude da zadobiju blagodati ahireta. Nakon što su pobijedili svoje duše, zauzdali strasti i usmjerili ih na činjenje ibadeta, više nisu bili skloni vanjskim grijesima, koje čine udovi. Duše su im se zadovoljile ispoljavanjem ibadeta, a utjehu za umor koji su osjetili na putu borbe protiv prohtjeva nađoše u slasti prihvaćenosti kod stvorenja i njihovom poštovanju i uvažavanju. Duša je u tome našla veliki užitak koji joj je ostavljanje grijeha učinio lahkim. Neki od njih misle da su iskreni u ime Allaha, a ustvari su kod Njega upisani na spisak munafika. Ovo je velika spletka koje su se spasili samo Allahu bliski robovi.” (Vidjeti: Ibn Kudama el-Makdisi, Muhtesaru minhadžil-kasidin, 209, Darul-Bejan, 1978.)

Dok je sunce lagano širilo svoje prve zrake, Abdullah se spremao da ode pomoći svom djedu u nekim poslovima na selu. Kod djeda uvijek ima poslova koje Abdullah može uraditi, a često se desi da djed neke poslove mahsuz ostavi da ih odradi zajedno s Abdullahom.

“Allahov Poslaniče, nikada nismo nosili mejjita lakšeg od Sa‘da!” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “A kako i ne bi bio lahak kada je sišlo toliko i toliko meleka, koji nikada do danas nisu sišli na Zemlju, i nosili su ga sa vama!” (Tirmizi, Sunen, br. 3938, a hadis je sahih. Vidjeti: Sahihus-siretin-Nebevijje) U predaji koju bilježi Nesai od Ibn Omera, radijallahu anhuma, navodi se broj meleka koji su prisustvovali Sa‘dovoj dženazi: Govoreći o Sa‘du, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ovo je dobri rob radi kojeg se potresao Arš i njegovoj dženazi prisustvovalo je 70.000 meleka, koji nikada prije nisu sišli na Zemlju, i stisnut je jednim stiskom u kaburu, a zatim je pušten.” (Nesai, Sunen, a sened hadisa je sahih)

Nama muslimanima u većini slučajeva ne nedostaje znanje ili teorija o islamskom bratstvu. Ko to ne zna da su mu’mini braća? Ko ne zna prava muslimana kod drugog muslimana? Ko to ne zna da treba nazvati bratu muslimanu selam, nasmijati mu se prilikom susreta, zagrliti ga, posjetiti ga kada je bolestan, pomoći mu kada treba našu pomoć? Ko to ne zna da su muslimani kao jaka građevina koja se međusobno podupire? Međutim, kakva je korist od teorije bez praktične primjene? Kakva je korist znanja o selamu bez nazivanja selama? Da li spoznaja o vrijednosti pomaganja brata muslimana, bez praktičnog djelovanja, ima ikakav utjecaj na bratske veze? Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pohvalio je pripadnike jemenskog plemena Eš‘arija iz kojeg je plemeniti ashab Ebu Musa Eš‘ari koji prenosi sljedeći hadis: “Kada pripadnicima plema Eš‘arija tokom nekog vojnog pohoda uzmanjka hrane ili kada njihovi ukućani osjete nedostatak hrane, tada oni sakupe svu hranu koju imaju, stave na jedno platno i ravnomjerno podijele između sebe. Oni su od mene, ja sam od njih.” ( Buhari i Muslim).

Islam podstiče vjernike da budu iskreni u riječima i djelima, da zauzimaju jasne stavove i budu postojani u principima. Allah, dželle šanuhu, rekao je: “O vi koji vjerujete, bojte se Allaha i budite sa iskrenima (istinoljubivima).” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 119) S druge strane, upozorava na prevrtljivost i mijenjanje stavova shodno dunjalučkim interesima i ličnim prohtjevima, ubrajajući to u osobine munafika. Uzvišeni Allah kaže: “Uistinu, munafici nastoje prevariti Allaha, ali On vara njih. Kada ustaju da namaz obave, lijeno ustaju, i to samo da bi se pred svijetom pokazali, a Allaha samo malo spominju. Neodlučni su uz koga će pristati: uz ove ili uz one. A onome koga Allah u zabludi ostavi, ti nećeš naći načina da ga na Pravi put uputiš.” (Prijevod značenja En-Nisa, 142-143) Šejh Ibn Sa‘di kaže: “Ova negativna svojstva skreću nam pažnju na to da se vjernici, kako svojom vanjštinom tako i nutrinom, odlikuju njihovom suprotnošću, odnosno, osobinama istinoljubivosti i iskrenosti.”

Savjetovanjem se razbijaju ekstremna razmišljanja, zastranjivanja i odvajanja od džemata. Koliko je ljudi koji su se odvojili od džemata kao posljedica zapostavljanja savjetovanja! Oni su spremni, slijedeći svoje stavove, koje su dosta puta sami sebi usadili u glavu, da naprave eksces koji može skupo koštati i njih i njihove sugrađane, a često i mnoge druge koji na ''bigajri hakk'' - bespravno ispaštaju. Koliko nam je samo konsultiranje potrebno u ovim teškim vremenima, u kojima se svaka greška muslimana deseterostruko uvećava, a greške drugih naroda pokušavaju se na svaki način opravdati, naročito ako su pogriješili prema muslimanima, što je najčešće i slučaj. Muslimani su dežurni krivci za sve što se dešava u svijetu. Rekao je Hasan el-Basri: "Tako mi Allaha, kada god se ljudi konsultiraju, bit će upućeni na ono u čemu je dobro za njih, pa je proučio: '...i koji se o poslovima svojim dogovaraju...'". Zar nije logično da je lakše pogriješiti jednom čovjeku nego dvojici ili više njih?! Rekao je Abdul-Melik b. Mervan: "Da pogriješim nakon savjetovanja draže mi je nego da ispravno postupim radeći po svome nahođenju, ne savjetujući se."

●  Bekr b. Maiz rekao je: ''Rebi'a nije viđen da klanja dobrovoljni namaz u mesdžidu, osim jednom.''

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: "Ko bude učio znanje sa kojim se traži Allahovo, dželle še'nuh, lice, ne učeći ga osim da bi stekao neku dunjalučku korist, neće osjetiti miris Dženneta na Sudnjem danu."  U hadisu je podsticaj na iskreno traženje znanja u ime Allaha, dželle še'nuh. Opomena onome koji traži znanje na čišćenje nijjeta. Opasnost rađenja djela radi nekog drugog mimo Uzvišenog Allaha. Vrijednost znanja kod Allaha, dželle še'nuh, tako da je pripremio veliku nagradu za onoga koji je iskren u njegovom traženju, a veliku kaznu za onoga ko je neiskren.