Broj 127

Uzvišeni Allah kaže**: "O vi koji vjerujete, ako vam kakav grešnik donese vijest, vi je odmah provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili kajete."**

Nikada nisam mogao ni zamisliti da ću jednom zastati da razmislim o uskoj vezi između ajeta časnog Kur'ana i umjetne inteligencije čije se granice i mogućnosti rapidno povećavaju iz dana u dan. U vremenu kada nas veliki jezički modeli (poput GPT-a i Claudea) fasciniraju svojim mogućnostima da imitiraju različite jezičke forme, a softveri generisanja slika (poput Midjourneya i DALL-Ea) zadivljuju nas svojim kompleksnim umjetničkim slikama, osjećam potrebu da se vratim Allahovoj Knjizi tražeći moralni i duhovni kompas koji će pokazati put kojim bi se mogle dalje razvijati ove tehnologije zarad dobrobiti i sreće čovječanstva, a ponajviše radi toga što čovječanstvo sada svjedoči velikom tehnološkom skoku koji izaziva velika pitanja o prirodi i granicama ljudskog znanja, o odnosu čovjeka i mašine, o budućnosti ljudske egzistencije u svijetu u kojem se konstantno povećava kompleksnost i neovisnost pametnih tehnologija.

Žene vaše su njive vaše, i vi njivama svojim prilazite kako hoćete, a pripremite što i za duše svoje. I bojte se Allaha i znajte da ćete pred Njega stati. A ti obraduj prave vjernike! (El-Bekara, 223)

Islam pridaje izuzetnu važnost znanju, jer znanje nije samo sredstvo za spoznaju vjerskih propisa, već i put ka približavanju Allahu, jačanju vjere i popravljanju stanja u društvu. Učenjaci su nasljednici vjerovjesnika i oni koji nose emanet znanja, pa se od njih traži da svojim ponašanjem, ahlakom i postupcima budu primjer onima koji ih slušaju i uče od njih. Kao što učenik ima svoje adabe i dužnosti na putu stjecanja znanja, isto tako i učenjak ima svoja pravila i standarde ponašanja koje mora poštovati kako bi znanje koje prenosi bilo istinski korisno i blagoslovljeno.

Abdullah b. Amr b. As, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Allahovo zadovoljstvo je u zadovoljstvu roditelja, a Allahov gnjev je u gnjevu roditelja." (Hadis bilježi Tirmizi, a Ibn Hiban i Hakim su ga ocijenili vjerodostojnim.)

U našim životnim aktivnostima i saradnji sa drugim ljudima svi imamo određena očekivanja i uglavnom se baziramo na to šta očekujemo od drugih, a malo razmišljamo o tome šta možemo dati da bismo i mi od tih međuljudskih odnosa uspjeli da uzmemo više. Često tako biva i u braku. Oba supružnika imaju očekivanja, a malo se pripremaju da više ulažu u brak. Tako i supružnici misle da je uspješan brak onaj koji njima omogućava lagodan i fin život bez zahmeta, ulaganja truda i davanja, što je jednostrano rezonovanje i egoistično gledanje na instituciju braka. Brak je institucija koju grade oba supružnika i o kojoj se konstantno brinu, stoga je nerealno očekivati da se samo uzima, a ne daje ništa ili vrlo malo. Da bi plodno drvo davalo dobar plod u većim količinama traži da ga konstantno njegujemo, a onda taj naš trud biva nagrađen kvalitetnim i sočnim plodovima i dobrim rodom.

U Svojoj plemenitoj Knjizi, Allah, džellešanuhu, često govori o znanju ističući njegovu važnost i vrijednost za čovjeka. Na nekim mjestima hvali korisno znanje koje budi dušu, usmjerava razum i vodi čovjeka ka ispravnom djelovanju, a na drugim mjestima kori one koji posjeduju znanje, ali od njega nemaju nikakve koristi -- niti ga razumiju niti ga primjenjuju u životu. Takvo znanje ostaje mrtvo slovo na papiru i teret na srcu, umjesto da bude svjetlo na putu ka spoznaji i jačanju u vjeri.

Kur'an i sunnet time nas uče da se vrijednost znanja ne ogleda u mnoštvu naučenog, niti je ono pokazatelj inteligencije, niti puki ukras u riječima, već je znanje emanet srca i djela. Znanje koje ne prelazi u djelo nije ništa drugo do dokaz protiv onoga koji ga nosi.

Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Predočeni su mi narodi, pa sam vidio vjerovjesnika i sa njim grupicu sljedbenika, vjerovjesnika i sa njim jednog ili dva čovjeka, i vjerovjesnika s kojim nije bilo nikoga. Tada se preda mnom ukazala brojna skupina, pa pomislih da je to moj ummet. Rečeno mi je: 'Ovo je Musa i njegov narod, ali pogledaj na tu stranu', pa pogledah i vidjeh ogromnu skupinu, a onda mi je rečeno: 'Pogledaj i na drugi kraj', pa opet ugledah veliku skupinu, i tad mi je rečeno: 'Ovo je tvoj ummet, i sa njima sedamdeset hiljada onih koji će ući u Džennet bez polaganja računa i bez prethodne kazne.'" Zatim je ustao i otišao u svoju kuću, a ljudi počeše razgovarati o onima koji će ući u Džennet bez polaganja računa i prethodne kazne. Jedni rekoše: "Možda su to oni koji su se družili sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem", a drugi rekoše: "Možda su to oni koji su rođeni u islamu, pa Allahu nikada nisu pripisali sudruga", a spominjali su i druge. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada izađe pred njih i upita ih: "O čemu to raspravljate?" Obavijestiše ga, a on reče: "To su oni koji ne uče rukju, niti traže da im se uči rukja, niti su sujevjerni, a na svoga se Gospodara oslanjaju." Tada ustade Ukkaša b. Mihsan i reče: "Moli Allaha da me učini jednim od njih!" Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: "Ti si jedan od njih." Zatim ustade i drugi čovjek i reče: "Moli Allaha da i mene učini jednim od njih!" Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: "Ukkaša te je pretekao u tome." (Muslim, 220)

U svakom vjerničkom srcu odvijaju se stanja koja nevidljivo oblikuju njegov odnos prema Stvoritelju, ljudima i samome sebi. Ta unutrašnja stanja poput su tihe struje koja nosi čovjeka prema svjetlu ili ga ostavlja u sjeni. Ko osluškuje svoje srce, poznaje svoj put.

Stanovnici pećine bili su mladići koje je Uzvišeni Allah uputio i imanom nadahnuo, spoznali su svoga Gospodara, a suprotstavili svojim sunarodnjacima koji su obožavali idole, pa su ustali i među njima javno obznanili svoje vjerovanje, te su, bojeći se da ih njihov narod ne savlada, uzviknuli: "Gospodar naš -- Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu moliti, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili" (El-Kehf, 14), tj. ako bismo u dovama molili nekoga drugoga osim Njega, tada bismo izrekli izmišljotinu, potvoru i nepravdu.

"Narod ovaj naš je, mimo Njega, druge bogove prihvatio, zašto o njima jasan dokaz ne donesu? A ima li nepravednijeg od onog koji o Allahu iznosi neistinu." (El-Kehf, 15)

Aiša, radijallahu anha, pričala je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao kod nje nakon Bitke na Tebuku ili Hajberu, a ona je u svojoj sobi imala policu koja je bila pokrivena, i kada je Poslanik ušao, zapirio je vjetar i sklonio zastor sa police, na kojoj su se ukazale lutke i igračke kojima se igrala Aiša, radijallahu anha. Poslanik je upitao: "Šta je ovo, Aiša?" "Lutke kojima se igram", odgovorila je. Poslanik je među njima vidio igračku koja je ličila na konja s dva krila, pa je upitao: "A, šta je ovo među njima?" "To je konj", odgovorila je. "A šta je ovo na njemu?", upitao je, a ona je odgovorila: "To su krila." "Kako konj da ima krila?", upitao je Poslanik, a Aiša je odgovorila: "Zar nisi čuo da je Sulejman, alejhis-selam, imao krilate konje?" Na to se Poslanik nasmijao da su mu se ukazali kutnjaci. (Ebu Davud, br. 4924. Šejh Albani ga je ocijenio sahihom.)

U ovom simpatičnom porodičnom razgovoru između Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i Aiše, radijallahu anha, možemo pronaći veoma važne poruke na putu jačanja ličnosti i kreiranja vlastitog uspjeha.

Svaka hvala i zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Muhammeda, Allahovog najodabranijeg roba, na njegovu časnu porodicu i sve njegove plemenite ashabe i ashabijke.

Bogobojaznost ima jako važno mjesto u životu vjernika i vjernica, čak možemo reći da ima centralno mjesto jer njena srž je neprikosnovena pokornost Allahu što je srž robovanja i ispoljavanja tevhida Njemu, Jedinom. Ali, danas svjedočimo onima koji, i to olahko, kažu da se "samo Boga boje", a njihov ostali govor, njihovi postupci svjedoče suprotno, kao i što sama smjela tvrdnja da se "samo Boga bojimo" zahtijeva bogobojaznost, strah od Uzvišenog Allaha, da nas ne iskuša, da to ne bude samo isprazna tvrdnja, ili još gore uzrečica koja se samo tek tako izgovara.

U arapskom jeziku uluhijje ukazuje na božanstvenost. Izvedena je iz riječi ilah, a to je onaj ko se obožava, kome se robuje, ko se veliča i slavi, kome se pokorava, kod koga se traži utočište u teškoći i nedaći. Lingvistički se riječ ilah može odnositi na Svevišnjeg Allaha, ali se može odnositi i na sve drugo što se obožava. Množina riječi ilah je alihe. Jednina i množina ove riječi spomenute su u jednom kur'anskom ajetu u kojem se kazuje o tome kako su Israilićani, vidjevši kako jedan narod obožava idole, tražili od Musaa, alejhis-selam, da im napravi idola kojeg bi oni obožavali: "'O Musa', rekoše, 'napravi i ti nama boga (ilah) kao što i oni imaju bogove (alihe)!' -- 'Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!', reče on" (El-A'raf, 138). Iz riječi ilah izvedeno je i vlastito ime Stvoritelja svjetova -- Allah. To ime ekskluzivno se odnosi na Svevišnjeg, Gospodara svjetova, i niko drugi ne naziva se tim imenom: "Allah je, drugog boga osim Njega nema, najljepša imena ima!" (Taha, 8). (Vidjeti: Ibnul-Esir Medžduddin b. Muhammed, En-Nihajetu fi garibil-hadisi vel-eseri, 1/62)

Allah je jedini dostojan da se obožava, a sve što se obožava mimo Allaha, makar se radilo o najodabranijim stvorenjima, poput meleka, poslanika, dobrih ljudi i slično, nije dostojno obožavanja. Jedino se Allah s pravom obožava, jer je samo On opisan svojstvima potpunosti i savršenstva i On svim upravlja i vlada, On nas je stvorio i Njemu ćemo se vratiti.

Islam porodicu uzdiže na najviši stepen društvene i duhovne vrijednosti. Ona je mjesto sigurnosti, ljubavi i uzajamnog pomaganja, i iz nje se formira čvrsto, stabilno i pravedno društvo. Cilj islama jeste da porodica bude tvrđava ljubavi i sloge, rasadnik dobročinstva i svake vrline. Zato se od supružnika traži da budu uzor lijepog ponašanja, da dosljedno ispunjavaju svoje obaveze i da poštuju prava svoga partnera kako bi oboje postigli željenu sreću.

Proždrljivost je jedan od čovjekovih najvećih poroka, a stomak je izvor nagona i žarište svih vrsta bolesti i poroka, iz kojeg dolazi nagon za jelom, kojeg prate spolni nagon i neodoljiva želja za utjecajem i imetkom.

Kada bi čovjek svoje prohtjeve podvrgao kontroli i gladi, time bi šejtanu stijesnio puteve i sebe bi uzdigao na stepen pokornosti Uzvišenom Allahu, ne ostavljajući duši mjesta za oholost i bezbožnost.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: "Goru posudu od stomaka čovjek ne može da napuni. Čovjeku je dovoljno nekoliko zalogaja koji će mu kičmu održati uspravnom. A ako ga već mora puniti, neka trećinu odredi za hranu, trećinu za piće i trećinu za disanje!" (Tirmizi, Ibn Madža, Hakim)

Ovaj hadis zajednički je temelj svih osnova medicine. Kada bi se ljudi pridržavali ovih riječi, bili bi pošteđeni bolesti i bolova, a bolnice i apoteke bi se pozatvarale.

Vrijeme između prvog udisaja i zadnjeg izdisaja -- život. Čovjekovo postojanje, sačinjeno od niti sreće, tuge, kušnji, blagostanja... Uzvišeni Allah opisao je suštinu života na ovom svijetu: "Navedi im kao primjer da je život na ovom svijetu kao bilje, koje i poslije natapanja vodom, koju Mi s neba spuštamo, ipak postane suho, i vjetrovi ga raznesu. A Allah sve može!" (El-Kehf, 45)

Savremeni život nosi more izazova pred kojima često zastanemo nemoćni, pomislimo da ne znamo kako dalje u životu, izgubimo orijentir. Teškoća života, svjesnost o prolaznosti, želje koje se ne ostvaruju, tuge i kušnje -- sve su to labirinti našeg života, a samo je jedan izlaz -- istinska vjera u Gospodara i pouzdanje u mudrost Njegove odredbe. U trenucima životnih oluja, koje lome naše srce i dušu, snaga vjere u Gospodara postaje naš kompas koji nas izbavlja iz vrtloga propasti i vraća na put spasa.

Ljeto je stiglo tiho, ali odlučno. Niko mu nije morao reći da dođe. Sunce se penjalo visoko iznad krovova, a dani su se razlijevali sokacima kao osmijeh što se razlije dječijim licem kada stigne raspust. Zrak je mirisao na lipu, tek pokošenu travu i djetinjstvo koje je izletjelo iz školskih klupa. Zvuk školskog zvona već je utihnuo u dječijim srcima jer se oglasilo drugo zvono - zvono raspusta.

Stigli su nam topliji dani i kao i godinu prije suočavamo se sa gotovo ekstremnim temperaturama i vrućinama koje su teško podnosive posebno straijim osobama, hroničnim bolesnicima, ali i našim najmlađim. Ali, život ide svojim tokom i čekaju nas naše svakodnevne obaveze, makar neki u ovim periodima bili i na godišnjim odmorima. Pokušat ćemo dati smjernice kako se na najbolji način zaštititi od sunca, previsokih temeperatura i stanja koja bi nam mogla biti ugožavajuća po život. Krenimo redom.

Kad se pozovu svjedoci na Sudnjem danu, najljepša pohvala koja će ti biti izrečena bit će pohvala o tome da je tvoj hod ovim svijetom bio obasut plemenitim djelima koja su koristila onima u stanju potrebe. Najviše će te radovati saznanje da si bio poput kišne kapi, koja, gdje god da padne, budi nadu, širi bereket, ulazi u srca ljudi i uljepšava svijet svojim rahmetom, baš poput proljetne kiše koja budi uspavanu i mrtvu prirodu, pa joj unosi boju i miris, te postaje mjesto nastanka novog života.

Ti treba da žudiš da postaneš milost koja je darovana, iščekivana pomoć za kojom vape ranjene duše, svjetlo koje rasvjetljuje tmine i cigla koja upotpunjuje veličanstvenu građevinu. Poput blagog povjetarca, unosiš blagost u živote ljudi i ostavljaš u njihovim srcima tragove čije ih dubine čine istinski sretnim, posebno ona srca koja su dugo bila slomljena. Zar ne vidiš koliko ljudi tragaju za srećom u životu, za duhovnim ispunjenjem i smislom života!? Koja god osoba tvrdi da ne treba sreću, da ne žudi za osjećajem zadovoljstva i smirenosti, takva osoba prvo sebe laže, a onda i sve druge, i vjerovatno nije dovoljno hrabra da prihvati činjenicu da se jedina istinska sreća krije u pokornosti Allahu.

Hadž je, zasigurno, jedan od najvećih ibadeta, koji je musliman dužan obaviti jednom u životu ako stekne mogućnost za to. To je imansko, životno putovanje jednog vjernika koje je nemoguće opisati. Za njega je potrebna duhovna, fizička i materijalna priprema. Hadžija boravi na Arefatu, moleći Uzvišenog Allaha, ponizno, predano kao nikad prije, potom odlazi na Muzdelifu, spominjući Milostivog Allaha: "A kada pođete sa Arefata, spominjite Allaha kod časnih mjesta; spominjite Njega, jer vam je On ukazao na Pravi put, a prije toga ste bili u zabludi" (El-Bekara, 198), a onda donoseći tekbire baca kamenčiće na velikom džemretu i kolje svoj kurban: "Kada budete slobodni, obavite umru do hadža i zakoljite kurban do koga možete lahko doći" (El-Bekara, 196). A, nakon toga brije svoju glavu: "... a glave svoje, dok kurbani ne stignu do mjesta svoga, ne brijte" (El-Bekara, 196), a potom obavlja tavaf oko časne Kabe: "Zatim, neka sa sebe prljavštinu uklone, neka svoje zavjete ispune i neka oko Hrama drevnog obilaze" (El-Hadždž, 29). Nakon tavafa, dane tešrika provodi na Mini bacajući kamenčiće na tri džemreta, slijedeći Ibrahima, alejhis-selam. Da bi na kraju obavio oproštajni tavaf onako kako mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio, da to bude njegov zadnji susret sa Kabom prije putovanja. Kao pečat hadža Allah naređuje da se On spominje najviše: "A kad završite obrede vaše, opet spominjite Allaha, kao što spominjete pretke vaše, i još više Ga spominjite!" (El-Bekara, 200). Allah je ovo naredio kako bi musliman, hadžija, ostao postojan i ustrajan u ibadetu Njemu i kako bi nastavio hodati putem bogobojaznosti i uspjeha.

Mudrost zauzima važno mjesto u vjeri islamu. Uzvišeni Allah rekao je: "On (Allah) daruje mudrost onome kome On hoće, a onaj kome je mudrost darovana -- darovan je dobrom neizmjernim. A shvatiti mogu samo oni koji su razumom obdareni." (El-Bekara, 269)

Pod riječima "daruje mudrost" misli se na korisno znanje, dobro djelo i poznavanje tajni i mudrosti šerijata. Kome god je Allah dao mudrost, dato mu je mnogo dobro, a koje je dobro veće od dobra koje sadrži sreću dunjaluka i ahireta i spas od nesreće na njima! Prethodni ajet ukazuje na odliku zasebnog darivanja mudrosti, tj. onome kome Allah hoće, a ne svim ljudima. A osoba kojoj se daruje mudrost jedna je od nasljednika Allahovih poslanika, tako da potpunost osobe zavisi od mudrosti... (Tefsiru Seadi)

Islam nas često podstiče da na vrijeme izvršavamo svoje obaveze i zadatke, i da vodimo računa o svemu što je pod našom nadležnošću, i da ne dozvolimo da se to zapostavi i zanemari. Kada bismo htjeli da opišemo islam, mogli bismo kazati da je to vjera tačnosti i preciznosti, vjera rada i reda. Islam ne dozvoljava nered i nemarnost. Svako zna svoju zadaću i ulogu u društvu. I gledano s ovog aspekta, islamsko društvo trebalo bi izgledati najuređenije i najpotpunije u svakom smislu. Bilo bi to idealno društvo kakvim su ga neki zamišljali. Društvo, gdje vladar i ljudi oko njega znaju svoju zadaću, gdje otac zna ulogu u svojoj porodici, majka svoju, djeca svoju, učitelj svoju, vojno lice svoju itd. Međutim, problem nastaje kada se stvari otmu kontroli i kada se sistemski društvo urušava, i kada se obaveze i stvari o kojima se trebalo voditi računa, djelimično ili potpuno, zapostave. U ovoj situaciji popravljanje stanja zna biti dosta teže i zahtjevnije nego da se sve uradilo na vrijeme.

Nusejrijski režim u Siriji, hvala Allahu, pao je krajem 2024. godine, čime je završena pedesettrogodišnja vladavina i tiranija oca i sina Hafiza Eseda (29 godina) i Beššara Eseda (24 godine). Mnogi su oblici njihovih zločina protiv svojstvenog naroda: ubistva, progon, tiranija, otimačina, kidnapovanje, rušenje gradova i sela, ucjenjivanje, ratovanje, masovne grobnice i drugo, a jedan od najsvirepiji oblika tiranije bili su zatvori i kazamati.

Da bi nam bilo jasnije kako su mogli tako svirepo ubijati i patiti svoj narod po zatvorima, važno je podsjetiti se na to ko su nusejrije, kojima pripada porodica Esed.