znanje

Znanje je u islamu i ibadet i infrastruktura civilizacije. Kur'anski imperativ: "Uči!" otvara prostor odgovornog razuma, a sunnet vezuje znanje za mjeru, etiku i korist zajednici. Naučno gledano, znanje je alat provjere i napretka: ono oslobađa od praznovjerja, gradi institucije, disciplinira misao i uređuje život. Zato je traganje za znanjem istodobno duhovni put i društveni projekat.

O značaju znanja mnogo se pisalo, ali jedan od najinspirativnijih tekstova o znanju napisao je veliki andaluški učenjak Ibn Hazm (994--1064), fakih zahirijske škole, teolog, filozof, etičar i historičar. U djelu "Liječenje duša" (Mudavat an-nufus va tahdib al-ahlak) zabilježio je zgusnute i britke fragmente o znanju, razumu i vrlini. Naredni podnaslovi ustvari su njegovi fragmenti.

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, rekao je: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zadužio me da čuvam sadekatul-fitr koji je sakupljen u mjesecu ramazanu, pa je došao neki pridošlica i počeo grabiti tu hranu. Uhvatio sam ga i rekao: 'Doista ću te odvesti Allahovom Poslaniku!'" U hadisu se dalje opisuje kako mu je čovjek rekao: "Kada pođeš na počinak, prouči Ajetul-Kursijju, Allahov čuvar bit će s tobom i sve do svanuća šejtan ti se neće moći približiti." Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "On je veliki lažov, ali ti je rekao istinu. To je bio šejtan." (Buhari, br. 5010)

U Svojoj plemenitoj Knjizi, Allah, džellešanuhu, često govori o znanju ističući njegovu važnost i vrijednost za čovjeka. Na nekim mjestima hvali korisno znanje koje budi dušu, usmjerava razum i vodi čovjeka ka ispravnom djelovanju, a na drugim mjestima kori one koji posjeduju znanje, ali od njega nemaju nikakve koristi -- niti ga razumiju niti ga primjenjuju u životu. Takvo znanje ostaje mrtvo slovo na papiru i teret na srcu, umjesto da bude svjetlo na putu ka spoznaji i jačanju u vjeri.

Kur'an i sunnet time nas uče da se vrijednost znanja ne ogleda u mnoštvu naučenog, niti je ono pokazatelj inteligencije, niti puki ukras u riječima, već je znanje emanet srca i djela. Znanje koje ne prelazi u djelo nije ništa drugo do dokaz protiv onoga koji ga nosi.

Mudrost zauzima važno mjesto u vjeri islamu. Uzvišeni Allah rekao je: "On (Allah) daruje mudrost onome kome On hoće, a onaj kome je mudrost darovana -- darovan je dobrom neizmjernim. A shvatiti mogu samo oni koji su razumom obdareni." (El-Bekara, 269)

Pod riječima "daruje mudrost" misli se na korisno znanje, dobro djelo i poznavanje tajni i mudrosti šerijata. Kome god je Allah dao mudrost, dato mu je mnogo dobro, a koje je dobro veće od dobra koje sadrži sreću dunjaluka i ahireta i spas od nesreće na njima! Prethodni ajet ukazuje na odliku zasebnog darivanja mudrosti, tj. onome kome Allah hoće, a ne svim ljudima. A osoba kojoj se daruje mudrost jedna je od nasljednika Allahovih poslanika, tako da potpunost osobe zavisi od mudrosti... (Tefsiru Seadi)

Sve što je Uzvišeni Allah propisao, svaki ibadet, utemeljeno je na mudrosti i svaki čovjek dužan je da prije praktikovanja bilo kojeg ibadeta razmisli o mudrostima njegovog propisivanja, odnosno plodovima koje mu taj ibadet može donijeti. Uzvišeni Allah kaže: "Tako je to! Pa ko poštiva Allahove propise -- znak je bogobojaznosti srca." (El-Hadždž, 32) Stoga ćemo navesti dvadeset mudrosti i koristi posta, kako bi nam pomogli da što ljepše ispostimo ovaj mjesec, približimo se Allahu kao što Mu se nikada nismo približili i tako nastavimo živjeti dok Ga ne sretnemo.

Mudrost nije definisana objavom, u Kur'anu i sunnetu, već su islamski učenjaci, prema svome znanju i razumijevanju objave, definisali mudrost, što znači da je mudrost moguće definisati i poimati na više ispravnih načina, ali i različito primjenjivati u stvarnosti.

Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, definisao je mudrost kao "činjenje odgovarajućeg djela na odgovarajući način u odgovarajuće vrijeme". (Medaridžus-salikin)

Od samog početka misije islama, prvih objavljenih ajeta u Meki, tri komponente bile su nerazdvojive u narativu islama i sistemu šerijata: tevhid, ibadet i dobročinstvo. Među prvim objavljenim ajetima jesu ajeti: "Zato siroče ne ucvili, a na prosjaka ne podvikni, i o blagodati Gospodara svoga kazuj!" (Ed-Duha, 9--11)

U kontekstu propisa i kur'anskih moralnih uputa objavljen je ajet u kojem se upozorava na opasnost škrtosti i neudjeljivanja, za što je obećana najstroža kazna: "'Šta vas je u Sekar dovelo?' 'Nismo', reći će, 'bili od onih koji su molitvu obavljali i od onih koji su siromahe hranili'" (El-Muddessir, 42--44). U drugom ajetu stoji: "Držite ga i u okove okujte, zatim ga samo u vatri pržite, a onda ga u sindžire sedamdeset lakata duge vežite, jer on u Allaha Velikog nije vjerovao i da se nahrani nevoljnik -- nije nagovarao." (El-Hakka, 30--34)

Muavija, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kome Allah želi dobro, podari mu da razumije vjeru." (Muttefekun alejhi: Buhari, 71, i Muslim, 1037)

Ibn Mesud, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Zavidjeti se ne smije osim u dva slučaja: čovjeku kojem je Allah dao imetak pa ga on nemilice troši na putu istine i čovjeku kojem je Allah dao znanje pa on u skladu s njim sudi i druge podučava." (Muttefekun alejhi: Buhari, 73, i Muslim, 816)

Najbitnija osobina učenika koji traži vjersko znanje vezana je za njegovo srce, jer u njega gleda Uzvišeni Allah, kako je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Uistinu, Allah ne gleda u vaša tijela, niti u vaše izglede, već gleda u vaša srca i vaša djela." (Muslim, br. 2564) Nema sumnje da je iskrenost najbitnije djelo srca u svakom djelu pa i u traženju znanja, stoga je i najbitnija osobina osobe koja traži vjersko znanje da bude iskrena u tome.

Iskrenost je srž i osnova svakog dobrog djela, stoga se svako dobro djelo prihvata i odbacuje zbog iskrenosti.

Uzvišeni Allah kaže: "... i reci: 'Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi.'" (Taha, 114) Na vrijednost znanja dovoljno ukazuje to što je Allah Svome Vjerovjesniku zapovjedio da Ga moli da mu poveća znanje. O vrijednosti i značaju stjecanja znanja, i odabranosti učenih ljudi govore i sljedeći dokazi:

• Govoreći o tome koliko je kod Njega visok stupanj vjernika i učenih ljudi, Uzvišeni kaže: "... Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje -- a Allah dobro zna ono što radite." (El-Mudžadela, 11)

• Govoreći o bogobojaznosti Svojih robova, Uzvišeni Allah među njima posebno ističe učene, pa kaže: "A Allaha se boje od robova Njegovih -- učeni. Allah je, doista, silan i oprašta grijehe." (Fatir, 28)

Stranice Mushafa koje svakodnevno iščitavamo jesu listovi na kojima su ispisane riječi našeg Gospodara koje nas svaki put uvode na nove stepene znanja i razmišljanja. Koliko god dugo življeli i čitali, Kur'an nam nudi novi segment znanja kojeg u prethodnom učenju nismo bili svjesni. Kur'an ima 30 džuzova, 114 sura i 6.236 ajeta, po metodologiji učenjaka Kufe u brojanju ajeta.

Uzvišeni Allah stvorio nas je radi ibadeta, kako kaže: "I nisam stvorio ni džine ni ljude osim da Me obožavaju." (Ez-Zarijat, 56)

Ispuniti ovaj cilj i ustrajati u njemu nemoguće je -- bez znanja! Da bi znao kako obožavati Allaha, šta je to ibadet i kako se čini, moraš se tome podučiti. Dakle, znanje je put do ibadeta, tj. put do ostvarenja cilja zbog kojeg nas je Uzvišeni Allah stvorio i sve dok postoji taj cilj na Zemlji -- obožavanje Allaha jedinog -- neophodno je da postoji i znanje, te da se za njim traga. Upravo zbog toga, vjerskom znanju i pripada velika važnost, poseban ugled, mjesto i odlike nad ostalim vrstama znanja!

Učenje Kur'ana predstavlja duboko poštovanje Gospodara i Njegovog govora i duhovnu praksu u islamu, a pravilno poštovanje adaba ključno je za ovo važno dobro djelo. Adabi prilikom učenja Kur'ana nisu samo vanjski oblici ponašanja, već odražavaju duboko poštovanje prema Božijoj Riječi i želju za duhovnim napretkom. Evo nekoliko ključnih adaba koji su važni prilikom učenja Kur'ana.

Kada rob sretne svog Gospodara na Sudnjem danu, a provodio je dio svog vremena u halkama stječući znanje i nadajući se Allahovoj milosti, tada će naći svjedoka koji će svjedočiti u njegovu korist -- da je time želio isključivo Allahovo zadovoljstvo. Molimo Allaha Uzvišenog, Gospodara Arša, da nas učini od onih koji su iskreni i koji teže nagradi koju je Svevišnji obećao!

Učenjaci, ulema, kroz cjelokupnu ljudsku historiju, a posebno našu islamsku historiju, svjedoče Allahovoj zakonitosti, da Allah uzdiže i čuva spomen na one koji se predaju znanju i provode ga u praksi. Sunnet Allahova poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, upravo traži ove dvije komponente od onoga koji ga proučava, traži intelektualnu komponentu visokog nivoa pamćenja i razumijevanja, a zatim emotivnu imansku komponentu koja za posljedicu ima provođenje ovog sunneta u praksu kroz dobra djela. Kada se ovo dvoje objedini, onda Allah Uzvišeni visoko uzdiže ovakve ljude nad ostalim ljudima.

Uzvišeni kaže: "Reci: 'Zar su isti oni koji znaju i i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!'" (Ez-Zumer, 9); "I Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje. A Allah zna ono što radite." (El-Mudžadela, 11)

Allahu su, od Njegovih robova, najdraži učeni ljudi, koje je odabrao da budu nasljednici poslanikā i kojima je podario veliko dobro sve dok nisu dostigli stepene bogobojaznih i sretnih. Uzvišeni je učene pohvalio u Svojoj plemenitoj Knjizi rekavši: "A Allaha se boje od robova Njegovih učeni." (Fatir, 28)

Srca učenih ispunio je bogobojaznošću i učinio ih je predvodnicima dobra time što se njihovom riječju promovira i širi ova vjera, a zar ovo samo po sebi nije velika odlika i dobro koje im je podario! Oni su svjetiljke kojima se navodi onaj koji luta i koji se izgubio u tminama grijeha i nepokornosti. Znanje je velika blagodat koju Allah daje onome kome On hoće.

U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!

Mnogi od nas klonu duhom kada krenu putem traženja znanja i ne nađu za kratko vrijeme ono što su zamišljali, misleći da oni ipak nisu za taj put. Međutim, ako pogledamo u životopis učenjaka prvih generacija, vidjet ćemo da je većina njih uložila gigantske napore na putu traženja znanja, da bi postali ono što su postali, i da je vrlo malo onih kojima je Allah podario izvanredno pamćenje kao Buhariji. U ovom kratkom tekstu navest ćemo nekoliko primjera iz života selefa, koji nam mogu poslužiti za buđenje ambicija na putu traženja znanja, kako ne bismo klonuli duhom na tom putu.

Steći Allahovo zadovoljstvo, ljubav i naklonost, to je čovjeku najvažnije na ovom svijetu. Kako bi došao do to uzvišenog cilja, čovjek se cijeloga života na razne načine trudi i nastoji prevazići sve prepreke na tom trnovitom putu, koje u vidu iskušenja predstavljaju jedan ispit za njega, da se pokaže je li u svemu tome iskren i odan Allahov rob, kojem je On najveći cilj.

Vjernik na ovaj svijet gleda potpuno drugačije od onoga kako ga posmatraju drugi ljudi. Vjernik gleda očima imana. Dunjaluk mu je samo jedna kratka stanica, a ahiret i Allah, džellešanuhu, prvenstvena su mu nadanja i želje...

Djeca su emanet, odgovornost, od Svemogućeg Allaha, Koji djecu daje kome hoće i kad On hoće, a uskraćuje iz Svoje mudrosti onome kome On hoće. Djeca kao odgovornost od Allaha zahtijevaju stalnu brigu i odgoj i obrazovanje koji će biti zasnovani na zdravim temeljima. Otuda bi svaki odgajatelj trebao da nauči kako da ovom emanetu dā njegovo pravo, učeći i koristeći sredstva i načine pomoću kojih će ostvariti svoju obavezu, a sve s ciljem da postigne najbolji rezultat.

Opće je poznata činjenica da je Uzvišeni Allah, pored poslanika koje je odabrao da dostave poslanicu, odabrao određene Svoje robove kojima je ukazao Svoju ljubav i bereket, i učinio ih predvodnicima dobra, onima koji, nakon poslanika, upućuju ljude ka Pravom putu, podstičući ih da čine dobra djela i da izbjegavaju činjenje loših djela. Allahu su, nakon poslanika, najdraži, i najviše voli, učenjake, koje je učinio nasljednicima poslanika. Uzvišeni kaže: "A samo se Allaha, među robovima Njegovim, boje učeni." (Fatir, 28)

Na posebnost i odlikovanost učenjaka ukazuju mnogi kur'ansko-hadiski tekstovi koji govore o vrijednosti znanja općenito. Tako svaki kur'anski ajet koji govori o vrijednosti znanja indirektno govori o vrijednosti učenjaka, a i svaki hadis koji govori o vrijednosti znanja indirektno govori i ukazuje na vrijednost islamskih učenjaka.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Ko krene putem znanja Allah mu olakša put do Dženneta" (Muslim, 2699). Krenuti putem znanja nikada nije kasno. Čovjek ne mora težiti tome da bude toliko učen da bi držao predavanja i pisao tekstove/knjige. Prvi cilj stjecanja znanja, kojem treba da stremi svaki čovjek, treba da bude otklanjanje vlastitog neznanja i usvajanje znanja koje će ga usmjeriti kako da živi u skladu sa islamskim principima. Podučiti sebe i svoju porodicu, to je najmanje što se može uraditi, zatim to proširiti na osobe koje poznaje i s kojima svakodnevno komunicira. Ponekad su osobe koje zvanično (na fakultetima ili halkama) nisu stjecale islamsko znanje vrsne daije za prenošenje znanja. Međutim, potrebno je poznavati načine stjecanja znanja kako bi se održao kontinuitet i kako se ne bi dogodilo da početnički entuzijazam ubrzo splasne. Na putu stjecanja znanja često se zna dogoditi da se početnik preoptereti materijom koju izučava tako da dođe do zasićenja i odustane, a ambicioznost koja je mogla biti iskorištena, ugasi se.

U namjeri da saznamo više o vitezovima islama nismo uvijek dužni zaroniti u duboku prošlost. Istinskih hizmećara naše vjere nije nedostajalo ni u jednom stoljeću. Po slovu hadisa, dobrota ummeta je u njegovim prvim i zadnjim generacijama. A između toga su naši kolektivni usponi i padovi -- dva različita konteksta, oba pogodna za rađanje lidera, dok za nastajanje heroja i njihovo kaljenje osobito pogoduje ovaj drugi, manje popularan. U tom kontekstu, ukoliko se osvrnemo na nama blisku prošlost i upustimo u potragu za junakom islama čiji je doprinos obilježio XX stoljeće, pronaći ćemo mnoge istinske trudbenike, nemali broj njih i u redovima našeg bošnjačkog naroda, na koje se svaki pojedinac iz ummeta može ugledati. Ako bismo se pak u toj potrazi ograničili na prostor Evrope i pažnju usmjerili na polje djelovanja ili dimenziju borbe (uslovno rečeno) koja je umnogome obilježila prethodno stoljeće -- a to je naučno-ideološka borba, onda naš izbor bez imalo dvojbe pada na učenjaka-genija dr. Muhammeda Hamidullaha, rahimehullah.

Učenje Kur'ana za materijalnu nadoknadu - komparativna analiza

Svaki musliman dužan je učiti svoju vjeru, njene propise i principe i to onoliko koliko mu je potrebno da ispravno obožava svoga Gospodara. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Traženje znanja je obaveza svakog muslimana.” (Ibn Madža, a dobrim su ga ocijenili El-Mizzi, Sujuti, Zehebi i drugi)

Učenje i podučavanje drugih najčasnija je misija koju nakon vjerovjesnikā i poslanikā preuzimaju njihovi nasljednici, a to su islamski učenjaci.

Primijetili ste da vaše dijete ima poteškoća sa domaćom zadaćom, da kasni sa rješavanjem svojih zadataka dok su druga djeca to već odavno završila? Ponekad se pitate da li možda učitelj ili učiteljica previše zahtijevaju od vašeg djeteta i voljeli biste znati u čemu je problem.

Jedna od specifičnih smetnji u učenju jeste disleksija, a vezana je uz čitanje i pisanje. Ovo nije klasična bolest pa se ne liječi u direktnom smislu te riječi, već je to poremećaj za koji treba tražiti rješenje.

Musliman vjeruje da je Allah za svaku bolest i za svaki problem dao lijek ili izlaz iz problema. Na svakom vjerniku je da se trudi i moli Allaha da mu podari rješenje i izlaz iz iskušenja. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allah nije spustio bolest a da za nju nije spustio i lijek” (Buhari, br. 5678). U drugoj verziji još se navodi: “Ko ga je upoznao, zna za njega (lijek), a ko ga nije upoznao, ne zna za njega.” (Ahmed, br. 3578)

Vrijednost šerijatskog znanja i učenjaka

Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko prouči jedno slovo iz Allahove Knjige, njemu za to pripada nagrada koja se uvećava deseterostruko! Ne kažem da je elif-lam-mim slovo, već je elif slovo, lam je slovo i mim je slovo.”

“Iznenađena sam koliko si loše uradio test. Ti možeš puno više i ja od tebe očekujem bolje rezultate”, Abdullahu su u glavi odzvanjale riječi učiteljice dok se vraćao iz škole. Danas su u školi imali pripremu za kontrolni rad iz engleskog jezika. Abdullah ne voli strane jezike i zato se i ne priprema za kontrolni rad. Njemu bolje ide matematika. U matematici je najbolji u cijelom razredu. Ali, ipak su ga pogodile riječi učiteljice i zato još uvijek čuje njen glas u glavi kako govori da je razočarana i da on to može mnogo bolje.

“Kur’an je svjetlo u našim kućama. I alčak, kada hoće u nečijoj kući da zijan napravi, prvo razbije sijalicu i ugasi svjetlo. Tako i šejtan, prvo iz naših kuća udalji učenje Kur’ana i namaz, a onda on caruje i u kući radi šta hoće.” Ovim riječima je hafiz Ismet-ef. Spahić divno opisao važnost učenja Kur’ana u našim kućama. Učenje Kur’ana privlači meleke, bereket, sreću, nur i uspjeh.

Postavimo sebi pitanje: “Kad smo posljednji put učili Kur’an ili slušali učenje Kur’ana u svojim domovima?” Nažalost, našim kućama često odjekuju tonovi svačega drugog, mimo Kur’ana. Sami sebi činimo zulum, i otvaramo vrata šejtanu da nam iz kuće ukrade svjetlo. Za razliku od Kur’ana, puštanje razvratne muzike samo kućama povećava tamu, privlači šejtana, i povećava probleme.

(Disleksija, disgrafija, diskalkulija)

U svome djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak, dr. Muhammed Jusri, je na sažet i koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja.

U današnjem vremenu na svim stranama svijeta raširile su se brojne smutnje i neredi, ubistva, mučenja, uništavanje i razaranje, tako da je neophodno govoriti o ovoj temi, tražiti rješenja za izbavljenje iz ove situacije i nastojati eliminirati njene pogubne posljedice. Na pogubnost smutnje ukazuje Mutarrif b. Šihhir, Allah mu se smilovao: “Zaista smutnja ne dolazi da bi uputila ljude, već dolazi da bi se sa mu’minom borila protiv njegove vjere.” (Hil’jetul-evlija)

Merjem Sofić, kćerka Asmina i Amire, rođena je 3. oktobra 2002. u Vlaardingenu u Holandiji. Uspješno je završila osnovnu školu i trenutno pohađa prvi razred gimnazije. Allahovom, dželle šanuhu, voljom, uspješno je završila učenje napamet časnog Kur’ana i uskoro joj predstoji i polaganje hifza pred komisijom u Njemačkoj.

El-‘afv ima značenje davanja koje je popraćeno zadovoljstvom bez prethodnog zahtjeva i molbe za tim. Naprimjer, kaže se: “Dao sam mu iz svoga imetka ‘afven”, što znači: “Dao sam mu iz svog lijepog imetka, drage duše, s punim zadovoljstvom, ne čekajući da to zatraži od mene.” Ovo značenje spominje se u 219. ajetu sure El-Bekara: “I pitaju te šta da udjeljuju. Reci: ‘El-‘afv’”, tj. reci im da udjeljuju iz svoga lijepog imetka i drage duše, i da ne čekaju da se to zatraži od njih. El-‘afv ima značenje brisanja, prekrivanja, odnosno uklanjanja u cijelosti svakog traga. Dakle, riječ el-‘afv ima značenje brisanja i uklanjanja svih tragova, zadovoljstva i davanja bez zahtjeva za svim tim. Hattabi, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “El-‘Afv ima značenje opraštanja grijeha i nekažnjavanja grješnika.” (Še’nud-dua, 90) Zedždžadž, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Uzvišeni Allah je El-‘Afuvv, tj. Onaj koji prelazi preko grijeha i ostavlja kaznu za njih.” (Tefsirul-Esmai, 62)

Prijevod sure En-Nasr – Pomoć

1. Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu,

2. i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze

3. ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.

Uvod

Ovo je tefsir sure En-Nasr uvaženog šejha Abdurrahmana b. Redžeba, Allah mu se smilovao i oprostio mu Svojom milošću i plemenitošću.

U hadisu se navodi da je sura En-Nasr vrijedna i ravna četvrtini Kur’ana. (Tirmizi, br. 2895, Ibn Adijj, El-Kamil, 3/1180, Bejheki, Šuabul-iman, 1/414, u hadisu od Enesa. Međutim, lanac prenosioca ovog hadisa je slab – daif, jer je u njemu Selema b. Virdan, a on je slab, kako se navodi u djelu Et-Takrib. Hadis je slabim ocijenio hafiz Ibn Hadžer u Fethul-Bariju, 9/62, dodavši da ga još bilježe i Ibn Ebu Šejba i Ebu Šejh) Sura En-Nasr je medinska sura, prema idžmau – konsenzusu islamskih učenjaka, što znači da je objavljena poslije hidžre u Medinu, i to je jedna od sura koje su objavljene posljednje. U Sahihu imama Muslima od Ibn Abbasa se prenosi da je rekao: “Posljednja objavljena sura iz cijelog Kur’ana je “Kada Allahova pomoć dođe.” (Muslim, 4/2318)

Fetva šejha Muhammeda b. Saliha el-Usejmina

Allah, subhanehu ve te‘ala, poslao je Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, s Knjigom u koju nema nimalo sumnje, s Knjigom koja upućuje na Pravi put, s Knjigom kojoj je laž strana, ne može joj prići ni sa jedne strane, s Knjigom u kojoj se nalazi odgovor za sve životne probleme i ništa u Kur’anu nije izostavljeno, sve je pojašnjeno! Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od prvog dana maksimalno je nastojao da dostavi poslanicu do koga god je mogao. Taj je poziv jedno vrijeme bio skriven, pa mu Kurejšije nisu pridavale nikakav značaj. Međutim, kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo s javnim pozivom u obožavanje Allaha, Jednog i Jedinog, Kurejšije su se probudile. Počeli su se suprotstavljati pozivu u novu vjeru. Počeli su zlostavljati vjernike kako bi ih vratili u tmine višeboštva i kako bi druge upoznali šta ih čeka ako se odazovu pozivu u novu vjeru. Među muslimanima bilo je onih koji su potjecali iz bogatih, imućnih, jakih porodica koje su ih štitile od svakog nasilja, iako su i same te porodice ostajale u vjeri svojih predaka; međutim, bilo je i nejakih muslimana, siromaha i nemoćnih, koji nisu imali nikoga da ih zaštiti od nevjerničkih zlostavljanja. I upravo prema njima mušrici su ponajviše pružali svoje ruke i u nasilju prema njima prelazili svaku granicu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je vidio kakva iskušenja i nedaće doživljavaju njegovi drugovi, znajući da im ne može pomoći, dozvolio im je da se isele, da učine hidžru prvo u Abesiniju, a zatim u Medinu, gdje im se i on sam kasnije priključio. Onaj koji promatra hidžru Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uočit će vrijedne mudrosti, pouke i koristi kako za pojedinca, tako i za cjelokupni ummet.

Stjecanje znanja od neprocjenjive je vrijednosti i ovu činjenicu potvrdit će mnogi, pa čak i oni koji su odustali od tog puta. Kako bi se put stjecanja znanja, na kojem stoje razna iskušenja i teškoće, uspješno prešao, neophodno je pomoći se strpljenjem ili saburom, koje je jedno od osnovnih načela uspjeha u obrazovnom procesu. U kur’anskom kazivanju o Hidru i Musau, alejhis-selam, koje Allah spominje u suri El-Kehf (Pećina), ukazuje se na važnost prihvatanja sugestija profesora i na neophodnost izgradnje strpljenja. Izostanak strpljenja kod osobe koja se u procesu stjecanja znanja nađe u teškim uvjetima, sasvim sigurno će dovesti do prekidanja školovanja. Upravo zbog toga učenici stalno moraju voditi računa o strpljenju i ni u jednom trenutku ne smiju sebi dozvoliti da ih savladaju žurba i želja da što prije dođu do cilja, odnosno, moraju biti svjesni da je u stjecanju znanja potreban postepeni i temeljni prelazak svakog nivoa obrazovanja, baš onako kako je Hidr savjetovao Musaa, alejhis-selam. U narednim redovima navest ćemo primjere prvih generacija (selefa) i njihove brižnosti u stjecanju znanja, primjere strpljenja koje su pokazali na tom putu i njihovog lijepog odnosa prema učenima, kako bismo u njihovom životu i odnosu prema obrazovanju pronašli inspiraciju za stjecanje znanja.

Ebu Muslim el-Havelani, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Učeni su na Zemlji poput zvijezda na nebu: kada izađu pred ljude, ljudi se posredstvom njih upućuju na Pravi put, a čim ih nestane, ljudi počnu lutati.” Poznato nam je kroz kur’anske ajete da zvijezde na nebu imaju tri funkcije, odnosno tri su razloga njihovog stvaranja: da se njima ukrasi dunjalučko nebo, da se ljudi orijentiraju pomoću njih i da se njima gađaju nepokorni džini. Isti je slučaj i sa učenima: oni su naš najveći ukras na Zemlji, kao što je to lijepo naznačio Sufjan b. Ujejna rekavši: “...nakon vjerovjesništva na dunjaluku nema ničega vrednijeg od znanja!”, zatim, posredstvom učenjaka ljudi se upućuju na Pravi put i učeni suzbijaju laž i ušutkuju njene nosioce (slično poređenje prenosi se od Ibn Redžeba, rahimehullahu te‘ala).

Najveća Allahova blagodat koju je podario ljudima jeste uputa, vjera islam, i zasigurno nema nijedne druge blagodati da se može porediti s njom. Ova najveća Allahova blagodat za sobom povlači brojne druge blagodati koje može doživjeti i u njima živjeti i uživati samo musliman, sljedbenik islama, onakvog kakav je objavljen Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Učeći i proučavajući Allahovu Knjigu i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, možemo se upoznati s tim blagodatima islama.

Od prvih i odabranih generacija muslimana prenosi se mnogo lijepih i poučnih izreka koje pojašnjavaju pojam Allahovog određenja – kadera, govore o njegovoj važnosti, bodre na čvrsto vjerovanje u njega, pozivaju na zadovoljstvo sa svim onim što je Uzvišeni Allah čovjeku odredio i propisao, ali i upozoravaju na sve ono što je u suprotnosti s ispravnim vjerovanjem u kader. U narednim redovima navest ćemo samo neke od njihovih izreka.

Koristeći se sistemom “tajnog djelovanja”, Gülenovi sljedbenici svoj oblik tumačenja islama nameću preko odgojno-obrazovnih institucija u svom vlasništvu, znajući da je um djece i omladine najpodobniji za vršenje direktnog utjecaja. Njihov sistem odgoja obuhvata tzv. “stanove”, vrtiće, osnovne i srednje škole, te univerzitete. Trenutno u BiH pokret Hizmet u svom vlasništvu ima više stotina stanova lociranih u skoro svim univerzitetskim centrima, vrtiće, osnovne škole, Una-Sana koledže, te Internacionalni Burch Univerzitet. Na području BiH djeluje i izdavačka kuća Hikmet, posvećena prvenstveno objavljivanju Gülenovih djela, te knjiga ljudi iz džemata Hizmet.

Nijedan čovjek ne zna šta je u konačnici za njega istinsko dobro. Ponekad će čovjek žudjeti za nečim što će na koncu po njega biti loše ili će nešto prezirati da bi se na kraju to što prezire pokazalo za njega vrlo korisnim. Niko osim Uzvišenog Allaha ne zna kako će se određena stvar okončati i kakve će posljedice imati: dobre ili loše. Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: “Allahova je odredba poklon vjerniku, pa makar se manifestirala kroz određenu zabranu. Ona je, u suštini, blagodat, bez obzira što izgleda kao patnja. Iskušenje koje Allah dadne čovjeku donosi mu zdravlje i pored toga što se čini da se radi o nevolji. Međutim, zbog čovjekovog neznanja, ograničenosti i nepravde prema samome sebi, on ništa od spomenutog, dakle, ni poklon, ni blagodat, ni zdravlje, ne smatra dobrim, jer on dobrim smatra samo ono s čime se naslađuje još na dunjaluku i ono što odgovara njegovoj duši, a u skladu je sa njegovim ovosvjetskim težnjama. Kada bi kojim slučajem bio upoznat sa konačnicom stvari, shvatio bi da se u određenoj zabrani krije blagodat i da je iskušenje milost, pa bi u nevoljama uživao više nego što uživa u blagostanju, u siromaštvu više nego u bogatstvu, te bi (Allahu) bio zahvalniji na oskudici nego na izobilju.”

Imam Ibn Abdul-Berr el-Kurtubi (umro 463. h.g.) svojim senedom prenosi od Alije b. Hasana b. Šekika da je rekao: “Čuo sam Abdullaha ibn Mubareka (umro 181. h.g.) kako kaže: ‘Početak znanja je nijjet, zatim pomno slušanje, zatim razumijevanje, zatim pamćenje, potom postupanje po njemu, a onda njegovo širenje.” Ibn Abdul-Berr također prenosi od Abdurrahmana b. Mehdija, koji prenosi od Muhammda b. Nadra el-Harisija da je rekao: “Početak znanja je pomno slušanje.” Neko ga upita: “A zatim?” On odgovori: “Pamćenje.” Opet ga upitaše: “A zatim?” On reče: “Postupanje po tome.” Upitaše ga: “A zatim?” On reče: “Njegovo širenje.” Ibn Abdul-Berr također prenosi od Sufjana b. Seida es-Sevrija (umro 161. h.g.) da je rekao: “Nekada se govorilo: ‘Početak znanja je ćutanje, zatim pomno slušanje, zatim pamćenje, zatim postupanje po njemu, zatim širenje i podučavanje.”

Razmislimo o lijeku odvratnog okusa i ružnog mirisa. Ukoliko čovjek zna da će konzumiranjem ovog lijeka ozdraviti, on ga s jedne strane mrzi zbog toga što mu je odvratan i neugodan, ali mu je s druge strane itekako drag jer ga on, i pored svoje odvratnosti, vodi ka onome što voli i što priželjkuje, tj. ka ozdravljenju. Isti je slučaj i sa oboljelim ekstremitetom kod čovjeka: ukoliko zna da će amputiranjem tog ekstremiteta sačuvati vlastiti život, čovjek će sasvim sigurno pristati na amputaciju. Slično je i sa odlaskom na daleko putovanje: ako će ga ono odvesti do onoga što voli i priželjkuje, ili do njemu drage i voljene osobe, čovjek će se na njega odlučiti uprkos naporu i tegobama koje ono predstavlja. Ovakav je slučaj sa hadžijama koje rado kreću ka Drevnom hramu, tj. Kabi, i pored činjenice što će na tom putu biti suočeni sa teškoćama kao što su prolazak kroz puste stepe, bezvodne pustinje i nenaseljene predjele. Iz svega što smo kazali možemo zaključiti da jedna te ista stvar s jedne strane može biti draga i poželjna, a s druge strane mrska i nepoželjna, te da nije nužno da jedna obavezno isključuje drugu.

Sastavni dio svakog islamskog udruženja koje djeluje na putu promicanja pozitivnih, moralnih, vjerskih i obrazovno-odgojnih vrijednosti, jeste šura ili savjetodavno vijeće. Kada se govori o ehlu-šuri, misli se na međusobno savjetovanje sa ciljem da se dođe do što boljeg rješenja, međutim, islamski učenjaci spominju da se šura – savjetovanje, traži od osobe koja je za to kompententna i ispunjava određene uvjete ili osobe koja posjeduje određena svojstva, između ostalih: šerijatsko znanje, punoljetnost, lijepo ponašanje, istinsko vjerovanje u Allaha i oslanjanje na Njega, povjerenje, iskreno savjetovanje, iskustva u stvarima u kojima se traži njeno mišljenje, jer predmet međusobnog dogovora je Allahova vjera, a ne poljoprivreda, i logično je da se uvjetuje šerijatsko znanje i iskustvo stečeno na osnovu njega, a ne na osnovu neznanja i ličnog eksperimentiranja. Kada bismo razmislili o Poslanikovom i Ebu Bekrovom, Omerovom, Osmanovom, Alijinom, Allah bio zadovoljan sa njima, savjetodavnom vijeću, uvidjeli bismo da su u ehlu-šuru uzimali i birali osobe koje su krasile šerijatsko znanje ili osobe koje su glasile kao eksperti u svojoj oblasti, kao što je džihad i slično.

Prijetnje su neprestano stizale i njegov život nalazio se u sve većoj opasnosti. Tako je bilo sve do 23. redžeba 1407. h.g. Tada je šejh prisustvovao simpoziju učenjaka koji je organizirala organizacija Ehlul-hadis. Na tom skupu bilo je oko dvije hiljade zvanica. Negdje oko jedanaest sati uvečer, dok je držao govor, na binu je donijeta vazna na kojoj se pisao: “Ihsan Ilahi Zahir, koji se na Allahovom putu ne boji ničijeg prijekora”. Nakon dvadesetak minuta vazna je eksplodirala usmrtivši devet osoba i ranivši desetine. Eksplozija je šejha Ihsana odbacila 20-30 metara, raskomadavši trećinu njegovog tijela, njegovo desno oko, uho, desni bok i desnu nogu, ali je i dalje bio pri svijesti. Ljudi su se žurno okupili oko njega, a on im je, iako teško ranjen, govorio: “Ostavite me i pobrinite se za druge ranjenike.”

Islam podstiče vjernike da budu iskreni u riječima i djelima, da zauzimaju jasne stavove i budu postojani u principima. Allah, dželle šanuhu, rekao je: “O vi koji vjerujete, bojte se Allaha i budite sa iskrenima (istinoljubivima).” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 119) S druge strane, upozorava na prevrtljivost i mijenjanje stavova shodno dunjalučkim interesima i ličnim prohtjevima, ubrajajući to u osobine munafika. Uzvišeni Allah kaže: “Uistinu, munafici nastoje prevariti Allaha, ali On vara njih. Kada ustaju da namaz obave, lijeno ustaju, i to samo da bi se pred svijetom pokazali, a Allaha samo malo spominju. Neodlučni su uz koga će pristati: uz ove ili uz one. A onome koga Allah u zabludi ostavi, ti nećeš naći načina da ga na Pravi put uputiš.” (Prijevod značenja En-Nisa, 142-143) Šejh Ibn Sa‘di kaže: “Ova negativna svojstva skreću nam pažnju na to da se vjernici, kako svojom vanjštinom tako i nutrinom, odlikuju njihovom suprotnošću, odnosno, osobinama istinoljubivosti i iskrenosti.”

Prvo u što čovjek čvrsto povjeruje jeste da je Allah sve stvorio i da svime upravlja, a potom se uzdiže na više stepene, shvatajući da je Allah jedini pravi Bog koji zaslužuje da se obožava. Kada shvati da je sve u Njegovoj ruci: šteta i korist, davanje i uskraćivanje, uputa i zabluda, sreća i tuga, te da On upravlja srcima kako želi, da ne može uspjeti niko ako mu to On ne dozvoli i pomogne, da je ponižen i osramoćen samo onaj koga On ponizi, osramoti i okrene se od njega, a da je najboljeg, najsretnijeg, najispravnijeg, najblažeg i najčišćeg srca onaj ko vjeruje i obožava samo Allaha. Takvoj je osobi Allah najdraži, a u isto vrijeme najviše Ga se i boji, te se jedino u Njega uzda i polaže nade. Znači, ljubav prema Njemu je na prvom mjestu. Prvo u što srce povjeruje jeste da je Allah sve stvorio i da svime samo On upravlja, a potom se srce uzdiže i shvati da je On jedini zaslužan da se obožava.

Pred Sulejmanom, alejhis-selam, sakupile su se njegove vojske u četama, redovima postrojene. Svaka četa imala je svoga predvodnika, vođu, koji je vodio brigu o svojim vojnicima, kojima je bio zadužen. Postavljao bi ih na njihova mjesta i nadgledao tokom smotre. Niko nije smio stati na mjesto nekoga drugog. Svako je znao svoje mjesto i njega se trebao držati. Među redovima nije smjelo biti pometnje, rasula, anarhije. Ovakvo ponašanje treba da vlada i među samim muslimanima. Moraju znati svoje mjesto u džematu, svoj posao, svoju zadužbinu, svoja prava i svoje obaveze i svega toga se pridržavati. Ta mjesta i uloge trebaju biti raspodijeljeni shodno datim sposobnostima i mogućnostima i niko ničija mjesta i uloge ne treba preuzimati, jer ih nije dostojan. Da bi nam džemat i džematski rad za islam bio bereketan, na ovakav način trebamo se ponašati, držati se reda i discipline. Imam i šura trebaju najviše voditi brigu o radu i disciplini u džematu.

Ljubav i mržnja, prijateljstvo i neprijateljstvo jedan su od temelja islama, neizostavnih zahtjeva riječi la ilahe illallah. Mnogobrojni su šerijatski tekstovi koji govore o ovome, tako da istaknuti učenjak Hamed b. Atik, rahimehullahu te‘ala, kaže: “U Allahovoj Knjizi Nema nijednog propisa da na njega ukazuje toliki broj dokaza kao što je slučaj sa propisom prijateljevanja i neprijateljevanja, nakon propisa o obaveznosti tevhida i stroge zabrane njegove suprotnosti, tj. širka.” (Sebilun-nedžat, str. 31) Ljudi koji su najpreči da im se iskaže ljubav i prijateljstvo, nakon vjerovjesnika, jesu upravo učenjaci. Stoga šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te‘ala, kaže: “Obaveza muslimana – nakon iskazivanja prijateljstva Svevišnjem Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem – jeste da iskažu prijateljstvo vjernicima kako o tome govori Kur’an, a naročito učenima, jer su oni nasljednici vjerovjesnika, oni su ti koje je Uzvišeni Allah učinio na stepenu zvijezda, pa se putem njih hodi tminama kopna i mora.” (Ref‘ul-melam ‘an eimmetil-e‘alam, str. 11) Naši ispravni prethodnici su prijateljevanje nekog čovjeka sa učenim ljudima njegovog mjesta ubrajali u znakove ispravnosti njegovog ubjeđenja i njegovog pravca. Ibnul-Medini, rahimehullahu te‘ala, pojašnjavajući sunnet i njegove ogranke koje ukoliko ih čovjek ne potvrdi ili ne bude vjerovao u njih, neće se ni smatrati sljedbenikom sunneta, kaže: “Kada vidiš čovjeka kako se od svih stanovnika Basre vraća na Ejjuba es-Sihtijanija, Ibn Avna, Junusa, Et-Tejmija, voli ih, često ih spominje i povodi se za njima, onda se nadaj njegovom dobru.” Zatim je spomenuo ostale učenjake Basre i Kufe. (Vidjeti: El-Lalikai, Šerh usuli i'tikad ehlis-sunnet vel-džemat, 1/171.) Međutim, na vjerniku nije da jednog učenog voli više od drugog, slijedi jednog, a ne slijedi drugog, prijateljuje s jednim više nego s drugim, osim ako je taj učenjak bolji od drugih po imanu, bogobojaznosti i znanju, ili zbog toga što je učio pred njim i savjetovao se s njim. Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Nijedan se musliman ne smije pripisivati nekom učenom, pa uspostavljati ljubav prema svima onima koji slijede njegovog učitelja i neprijateljevati sa svima onima koji ga odbacuju. Naprotiv, na njemu je da voli i prijateljuje sa svakim vjernikom i sa svakim bogobojaznim učenjakom i drugim ljudima, i neće posvećivati više ljubavi, osim ako se ispostavi da je neki od njih većeg imana i bogobojaznosti, pa će dati prednost onome kome su dali prednost Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.” (Medžmu‘ul-fetava, 11/512.)

Uzvišeni Allah rekao je: “O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku u onome što će vas oživjeti i znajte da se Allah upliće između čovjeka i njegovog srca, i da ćete se svi pred Njim sakupiti.” (Prijevod značenja El-Enfal, 24) Uvaženi šejh Si’di, Allah mu se smilovao, rekao je: “Njegove riječi: ‘...ono što će vas oživjeti’, ukazuju na obaveznost pojašnjenja i opisa svega onoga čemu pozivaju Allah i Njegov Poslanik, a isto tako tim riječima pojašnjava se korist i mudrost odazivanja. Zaista se život duše nalazi u obožavanju Allaha, stalnoj pokornosti Njegovim i Poslanikovim naredbama. Zatim Uzvišeni upozorava na opasnost neodazivanja Allahu i Poslaniku: ‘...i znajte da se Allah upliće između čovjeka i njegovog srca’, tj. čuvajte se odbijanja Allahove naredbe u prvim trenucima njenog izricanja, jer nakon toga, kada budete željeli da to izvršite, On se uplete između vas i vašeg srca, što dovede do razjedinjenja vaših srca, jer zaista se Allah upliće između osobe i njegovog srca, tako što okreće srca gdje hoće i kako hoće. Zato Allahov rob treba često da izgovara: “O Ti koji učvršćuješ srca, učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri, o Ti koji okrećeš srca, okreni moje srce prema Svojoj pokornosti.” (Tefsir Se‘di) 

Muhammed Halil Herras rođen je 1915. godine u gradu Šejn, u zapadnom dijelu Egipta. Godine 1926. upisao se na Al-Azhar, da bi 1940. godine, sa svojih 25 godina, diplomirao na Fakultetu za usulid-din. U tom periodu svog života bio je eš‘arijske akide, te je za svoju užu specijalizaciju na postdiplomskim studijama odabrao smjer filozofije i logike. Bio je veliki neprijatelj Ibn Tejmijje, jer je znao za Ibn Tejmijjino neprijateljstvo prema filozofima i logičarima, pa je odlučio doktorski rad posvetiti odgovoru Ibn Tejmijji. S tim ciljem sakupio je Ibn Tejmijjine knjige koje su mu bile dostupne i potpuno se posvetio njihovom detaljnom i dubioznom proučavanju. Nakon što je za tri mjeseca završio sa njihovim proučavanjem, izjavio je da nije razumio islam osim nakon proučavanja ovih knjiga. Iz neprijatelja ehli-sunneta i Ibn Tejmijje pretvorio se u najvećeg pomagača ehli-sunnetskog pravca i najvećeg branioca Ibn Tejmijje. Tada je temu za magistarski rad nazvao “Ibn Tejmijje es-selefi”, i u njoj odbranio ovog velikog učenjaka od potvora i napada njegovih neprijatelja.

Pošto su učenjaci nasljednici vjerovjesnika, oni su također naslijedili i određeni položaj i ugled u šerijatu, određena prava kod drugih ljudi vjernika. ugled i položaj, pravo i obaveze učenjaka dobro su poznavali naši ispravni prethodnici, pa su ih tako i vrednovali, davali su im mjesto koje im i dolikuje. Međutim, nakon njih, posebno u naše vrijeme, došle su generacije koje učenjake ili smatraju običnim ljudima, ne pridaju im nikakva značaja i u tome se poistovjećuju sa havaridžima, čija je završnica sigurna propast, zalutali su i druge odveli u zabludu, vjeru pocijepali u stranke i grupacije, svaka zadovoljna s onim što zagovara, ili su učenjake uzdigli iznad stepena koji im dolikuje, pripisali im osobine kojih nisu dostojni, slijepo i pristrasno ih slijede, u čemu se poistovjećuju sa ravafidima čija je završnica, također, sigurna propast. Postoji i treća skupina, koja je objedinila obje spomenute krajnosti: ne smatraju učenjake običnim ljudima, smatraju da učenjaci ne mogu pogriješiti, međutim, kada se dokaže njihova greška, tada ih potpuno odbacuju. Ovaj tekst javio se kao rezultat spomenutih stavova prema učenim ljudima.

Svaki čovjek nosi breme svojih grijeha i niko drugi mimo njega neće odgovarati za njih. Uzvišeni Allah rekao je: ''...i svaki grješnik će samo svoje breme nositi“ (prijevod značenja El-En'am, 164); ''Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio'' (prijevod značenja El-Mudessir, 38). Kada su u pitanju muslimani, sljedbenici Kur'ana i sunneta Božijeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, naše riječi i djela izlaze iz domena lične koristi i štete i ulaze u domen djela i riječi koje mogu nanijeti štetu ugledu islama i muslimana. Stoga moramo voditi brigu o svojim riječima i djelima. U Kur'anu i sunnetu izrečena je jasna zabrana svake riječi i djela koje je u osnovi dozvoljeno, a koje ima za rezultat narušavanje ugleda islama.

Mekka je najbolje i najsvetije mjesto kod Allaha. U njoj je sagrađen Bejtullah – Allahova kuća, sa ciljem Allahovog obožavanja i Njegovog tevhida – monoteizma. Mušrici Mekke sakupili su oko Bejtullaha 360 lažnih božanstava. Činili su u Mekki širk i i nevjerstvo. Pokušali su ubiti Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mučili su njegove drugove, protjerali su ih iz rodnog mjesta i prisvojili njihove imetke, uprkos tome što je ovakav oblik ponašanja bio neprimjeren u ovom svetom mjestu. Iako su idolopoklonici postupali zvjerski prema prvim muslimanima, Uzvišeni Allah nije dozvolio Svome poslaniku i njegovim drugovima da se bore protiv mušrika u Mekki, dok za to nije došlo odgovarajuće vrijeme. Povod ove zabrane bila je bojazan da će takav oblik suprotstavljanja nanijeti štetu islamu, muslimanima i islamskoj državi koja je tek bila uspostavljena.

Više uopće nije čudno čuti za muslimane (ili ih vidjeti vlastitim očima!), nazovimo ih praktičare (jer u životu prakticiraju islam i islamske propise) koji godinama (barem sezonski) žive u bosanskim čaršijama u kojima, na relativno maloj udaljenosti od džamija, posjeduju vlastite kuće ili stanove, međutim, ovakve niko od redovnih posjetitelja obližnje džamije ne poznaje iz jednostavnog razloga što ih u džamiji nikada nisu ni vidjeli. Ako su ih i viđali, to je bilo nekada davno, prije nego su zakoračili stazom koju smatraju ispravnom, a koja u stvarnosti ne vodi nigdje drugo do u očitu zabludu. Bez obzira šta ovakvi govorili ili na koji način opravdavali svoje bježanje od džamija, ono što čine je neislamski, nešerijatski i nesunnetski, i u to ne sumnja niko ko iole poznaje islamsku doktrinu s jedne, i njihove navodne ''argumente'' s druge strane. Ovaj, nazovimo ga suludi trend, nije fabriciran od strane istinskih i eminentnih učenjaka islamskog ummeta niti ga je kao takvog podržao iko od njih, već je on uglavnom proizvod plasiran od strane ili totalnih neznalica koji su sami sebi uzeli za pravo da tumače primarne izvore šerijata i shvataju ih na način kako oni smatraju da treba, ili od ljudi koji pri sebi imaju osnove šerijatskog znanja, ali su daleko od toga da mogu i smiju biti autoriteti za kojima se treba povoditi.

Ibn Mes'ud je rekao: ''Vi ste u zemanu u kojem je mnogo uleme, a malo govornika (hatiba), a doći će vrijeme u kojem će biti malo uleme, a mnogo govornika.'' Stoga, onome ko se u ovom vremenu bude odlikovao velikim i opsežnim znanjem i uz to bude malo pričao, takav je za svaku pohvalu, a onaj ko bude puno pričao, a imao malo znanja, takav je za svaku osudu (ponižen je). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posvjedočio je stanovnicima Jemena vrsno poznavanje imana i fikha (razumijevanja vjere), a stanovnici Jemena su narod s najmanje govora i s najobimnijim naukama. No, njihovo znanje je korisno znanje u njihovim srcima gdje svojim jezicima izražavaju samo onu potrebnu količinu. E, to je taj fikh i korisno znanje... Od znakova korisnog znanja jeste da se njegov posjednik ne predstavlja kao učenjak, da se ne hvališe i da nikoga ne optužuje za neznanje osim onih koji se suprotstavljaju sunnetu i njegovim sljedbenicima.

● Prenosi Mamer od Ejjuba, a on od Nafia, da je neki čovjek rekao Abdullahu b. Omeru, radijallahu anhuma: ''Ti si najbolja osoba'', ili: ''Ti si sin najbolje osobe'', pa je Ibn Omer rekao: ''Nisam ja najbolja osoba, niti sam sin najbolje osobe. Ja sam jedan od Allahovih robova, nadam se Njegovoj milosti i bojim se Njegove kazne.“

Ovaj serijal tekstova započeli smo u cilju buđenja visokih ambicija i uzvišenih težnji kod tragatelja za znanjem, navodeći primjere iz života selefa – ispravnih prethodnika, koji su svoj život posvetili stjecanju znanja. Prethodni tekst posvetili smo primjerima koji govore o njihovom saburu, strpljenju u ponavljanju usvojenog znanja i učenju novog, kako bismo vidjeli da oni svoje znanje nisu stekli nikako drukčije osim uz veliki trud i napor, i strpljenje u ponavljanju tog znanja. Tragatelj za znanjem ne treba klonuti ukoliko mu se učini da slabo pamti i brzo zaboravlja, već neka se prisjeti primjera selefa koji su stotinama i hiljadama puta obnavljali naučeno kako bi im trajno ostalo u pamćenju i srcu. Pored obnavljanja, jedna od karakteristika menhedža ispravnih prethodnika u traženju znanja jeste i dugotrajna ustrajnost na tom putu, o čemu ćemo navesti nekoliko primjera.

Šejh Ahmed Šakir se poslije šest godina provedenih u Aleksandriji vratio u Kairo (1909.), kada je njegov otac imenovan za povjerenika Vijeća učenjaka Azhara. U Kairu su se pred Ahmedom proširile mogućnosti stjecanja znanja i povezivanja sa ulemom, bilo da su to učenjaci Azhara ili oni koji su dolazili u Kairo. Čim bi čuo da je neki učenjak došao u Kairo, Ahmed bi se povezao sa njim. Tako je počeo posjećivati velikog učenjaka Abdullaha ibn Idrisa es-Senusija, muhaddisa Maroka, i učio je pred njim el-kutubus-sitte. Također se povezao sa šejhom Muhammedom Eminom eš-Šenkitijem, Ahmedom ibn Šemsom eš-Šenkitijem, Šakirom el-Irakijem, Tahirom el-Džeza’irijem, Muhammedom Rešidom Ridom, Selimom el-Bišrijem, šejhom Azhara. Svi navedeni šejhovi dali su mu idžaze da može od njih prenositi knjige sunneta. Njegovi susreti sa učenjacima hadisa i učenje pred njima pripremili su ga da se istakne u hadiskim naukama i da postane najveći muhaddis u Misru, učenjak bez premca.

Mnogi od nas klonu duhom kada krenu putem traženja znanja i ne nađu za kratko vrijeme ono što su zamišljali, misleći da oni ipak nisu za taj put. Međutim, ako pogledamo u životopise učenjaka prvih generacija, vidjet ćemo da je većina njih uložila gigantske napore na putu traženja znanja, da bi postali ono što su postali, i da je vrlo malo onih kojima je Allah podario super pamćenje, kao naprimjer Buhariji. U ovom tekstu navest ćemo nekoliko primjera iz života selefa, koji nam mogu poslužiti za buđenje ambicija na putu traženja znanja i kako ne bismo klonuli duhom na tom putu.

Turkijski narodi su već davno prije osnivanja Osmanlijske države prihvatili islam, ali u njihovoj vjerskoj tradiciji i dalje su ostali neki od oblika sinkretizma. Poznato je da su isti ti narodi, koji su živjeli na širokom području srednje Azije, prije islama prakticirali nekoliko vjera, poput budizma, zoroastrizma, manihejstva, a povrh svega šamanizam koji se zasnivao na vjerovanju u centralnu ličnost – šamana, te posebnom respektu i obožavanju mrtvih svetaca i njihovih duša i grobova, kao i traženju blagoslova od njih. Mnoge historijske činjenice potvrdile su uske veze misticizma, koji je nastao na ovom području (posebno nakšibendijski tarikat) sa starim naslijeđem šamanizma, tj. iz stare religije su izbačena načela koja su se jasno kosila sa islamom, a vjerska praksa, posebno u duhovnoj nadgradnji, formalno je ostala gotovo jednaka starom religijskom naslijeđu. Šamani su sada postali tarikatski šejhovi, a duše mrtvih svetaca – duše evlija. Osmanlijska država bila je specifična po popustljivom stavu prema izgradnji nadgrobnih spomenika, mauzoleja i turbeta, a poseban respekt su u tom smislu uživali pripadnici vladajuće elite, čija turbeta i mauzoleji čak i danas daju cjelokupnoj Turskoj, a posebno Istanbulu, specifičan izgled. Nema sumnje da su osmanlijski učenjaci imali različite poglede na ovu pojavu, čemu svjedoči mnogobrojna literatura iz ovog perioda, ali je, ipak, zvanični stav države o dozvoli ovakve prakse bio dominantan i općeprihvaćen, posebno kod širokih narodnih masa.

Jedan od mnogobrojnih ispravnih prethodnika koji su žrtvovali svoje imetke i živote na putu stjecanja šerijatskog znanja jeste primjer Beki’a ibn Mahleda (201. – 276. h.g., koji je prvi put, tražeći znanje, putovao u Egipat i Šam, a drugi put u Hidžaz – oblast između Mekke i Medine i Bagdada. Prvo putovanje je trajalo 14 godina, a drugo 20 godina. Ovaj velikan preselio je u Endelusu 276. h.g. Prenio nam je sljedeće: “Kada sam se približio Bagdadu, došla je do mene vijest o iskušenju imama Ahmeda ibn Hanbela (164. – 241 h.g), i da mu je zabranjeno održavanje i slušanje predavanja, što me mnogo rastužilo.

Osmanlijski vladari / sultani su, bez izuzetka, posebno poštivali znanje i učenjake. To je, zapravo, bio jedan od najjačih faktora stabilnosti i snage Osmanlijske države, jer su dobro znali i nosili duboko ubjeđenje da nauka i znanje u općenitom smislu mogu donijeti samo prosperitet. Još od vremena Mehmeda el-Fatiha propisane su uredbe, kodeksi i pravila koji su uređivali vjerske funkcije, pa su tako svi vjerski službenici u Istanbulu bili pod direktnim ingerencijama istanbulskog muftije, a u ostalim pokrajinama pod ingerencijama kaziaskera (vojnih sudija). U zvaničnim vjerskim školama, koje su obezbjeđivale osposobljene kadrove za spomenute vjerske funkcije, spomenuti kadrovi dijelili su se na tri kategorije: softe (učenici), koji su bili najniža kategorija; danišmend (alim) je kategorija svršenika ovih škola, a najveći stepen bio je stepen muderrisa. Najuglednija škola tog vremena bila je ''Sahnus-seman“ (Osam medresa koje su bile uvezane platoom kružnog oblika), a koju je sagradio Mehmed el-Fatih i koja je u to vrijeme slovila za prestižni univerzitet. Svršenici ovih škola poslije bi dobijali status pripravnika, a nakon stečenoga iskustva dodjeljivale bi im se samostalne kadijske, muftijske, imamske i činovničke funkcije. Mehmed el-Fatih je prvi uveo naziv šejhul-islama za nadležnosti glavnog autoriteta za vjerska pitanja u državi, a u doba Sulejmana Zakonodavca objedinjena je funkcija vrhovnog muftije i šejhul-islama. Svako pitanje od izuzetne važnosti moralo je dobiti odobrenje šejhul-islama čija bi odluka, odmah po donošenju, bila pravosnažna. 

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: "Ko bude učio znanje sa kojim se traži Allahovo, dželle še'nuh, lice, ne učeći ga osim da bi stekao neku dunjalučku korist, neće osjetiti miris Dženneta na Sudnjem danu."  U hadisu je podsticaj na iskreno traženje znanja u ime Allaha, dželle še'nuh. Opomena onome koji traži znanje na čišćenje nijjeta. Opasnost rađenja djela radi nekog drugog mimo Uzvišenog Allaha. Vrijednost znanja kod Allaha, dželle še'nuh, tako da je pripremio veliku nagradu za onoga koji je iskren u njegovom traženju, a veliku kaznu za onoga ko je neiskren. 

Ukoliko bi se neko zapitao, zašto se učenjak uspoređuje sa mjesecom, a ne sa suncem kada je ono mnogo sjajnije i zrači daleko više svjetlosti od sunca, u vezi ovoga navodimo dvije koristi. Svjetlost mjeseca je u suštini samo refleksija već postojeće svjetlosti (tj. svjetlosti sunca), a takav slučaj je i sa učenjakom koji samo reflektira svjetlost Allahove poslanice upućene Njegovim poslanicima, tako da je prikladnije učenjaka porediti s mjesecom nego sa suncem. Kada je riječ o svjetlosti, stanje sunca je u tom pogledu nepromjenljivo, tj. ono sija konstantno i sa istim intenzitetom, a kada je riječ o mjesecu, njegova svjetlost varira, odnosno smanjuje se i povećava, baš kao što se učenjaci u pogledu znanja razlikuju, pa neki znaju više, a neki manje. 

Ove godine učesnik u spomenutom programu hafiza hadisa u Mekki, u ogranku muttefekun alejhi, bio je mladi hafiz Abdullah Porča koji nas je prije dvije godine obradovao stjecanjem idžazetname i seneda u Kur'anu, o čemu smo svojevremeno pisali. Naime, hafiz Abdullah uspio je položiti napamet usmeno i pismeno sa najvišim ocjenama od strane stručne komisije i pohvalama voditelja programa šejha Jahje sve hadise muttefekun alejhi koje prenose Buharija i Muslim u svojim sahihima. Pored toga, dobio je cjelokupni program koji je posebno priređen za hafize hadisa kojeg može prenositi na kandidate koji pokažu kvalitet i zainteresiranost. To je za sve nas vrijednost koja se ne može procijeniti. Svakako da je to na prvom mjestu Allahova blagodat koja zahtijeva veliku zahvalnost Uzvišenom Gospodaru, a nakon toga trud koji se uloži od strane hafiza hadisa kao i rezultat odgoja i usmjerenja roditelja i posebnog programa obrazovanja. Hafiz magistar Muhammed Porča, otac hafiza Abdullaha, kao i njegov otac hafiz Fadil, muhaffiz svih u porodici, imali su veliki utjecaj, sa Allahovom pomoći, u postizanju ovakvih izvanrednih rezultata i fascinantnog uspjeha. Neka ih Uzvišeni Allah sve nagradi najljepšom i najvećom nagradom i pomogne, podrži i zaštiti u nastavku širenja naše izvorne nauke.

Vjernika muslimana ništa tako snažno ne može potaći da se zaokupi i bavi nekom aktivnošću kao spoznaja da ga za nju očekuje velika nagrada kod Uzvišenog Stvoritelja. Ukoliko nam je poznato da je učenje i prenošenje znanja na druge aktivnost za koju je Svevišnji Allah obećao ugled na dunjaluku kao i veliku nagradu na ahiretu, onda nam je jasno da je i ovo jedan od indirektnih motiva koji je muslimane od vremena poslanstva pa sve do danas usmjeravao ka cjeloživotnom učenju. Uzvišeni Allah je u Kur'anu rekao: ''Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.'' (Prijevod značenja El-Mudžadele, 11.) Zbog želje da budu uzdignuti na visoke stepene i na dunjaluku i na ahiretu, ogroman broj muslimana se iskreno i strpljivo predavao nauci te su se njome bavili sve do svoje smrti.

''Svoj pogled ni prema čemu nisam usmjerio, niti sam svojim jezikom ikada progovorio, niti sam svojom rukom išta dotaknuo, niti su moja stopala ikada korak napravila sve dok nisam razmislio da li se radi o pokornosti (Uzvišenom Allahu) ili o nepokornosti? Ako bi bila riječ o pokornosti, odmah bih pristupio, a ako bi se radilo o nepokornosti, odmah bih ustuknuo.'' (Ibn Redžeb el-Hanbeli, Kelimetul-ihlasi ve tahkiku ma'naha, str. 35.) ''Među ljudima ćeš uvijek biti cijenjen i poštovan (ili je rekao: ljudi će ti uvijek dobročinstvo činiti i poštivati) sve dok ne budeš pokazivao interesovanje za onim što oni posjeduju (od stvari dunjaluka). Ukoliko tako postupiš, gledat će te s podozrenjem, prezirat će tvoj govor i zamrzit će te.'' (Ebu Nu'ajm, Hiljetul-evlija, 1/397.)

Njihova su sijela prepuna mudrosti. Njihovim djelima ukoreni su nemarni. Učenjaci su bolji od pobožnjaka i na većem su stepenu od njih. Oni su vođe mudžahida. Njihov život je sreća, a njihova smrt je nesreća. Oni opominju nemarnog i podučavaju neznalicu. Podučavaju druge da na lijep način raspravljaju. Njihova lijepa opomena uzrok je pokajanja grješnika. Svi ljudi su u potrebi za njihovim znanjem. Samo se svađalica može suprotstaviti ispravnom govoru učenjaka. Ljudima je obaveza da im se pokoravaju. Nepokornost učenjacima je zabranjena. Ko im se pokori, upućen je, a ko im je nepokoran, skrenuo je sa pravoga puta... 

Svaki dio ove Knjige objavljen je sukladno novonastalim događajima i situacijama. Uz to, objavljivanje (Knjige) odvijalo se u dugom vremenskom periodu, u intervalu dužem od dvadeset godina. Nema sumnje da ova vremenska secesija i primjetna razlika između određenih uzroka objave neminovno iziskuju, po zakonu običaja, neusklađenost i disocijaciju te ne ostavljaju prostora nikakvoj povezanosti i koheziji između etapa ovog govora. Međutim, i u ovoj oblasti Kur’an časni je izvanredan. Iako je spuštan periodično i postepeno, on je savršeno skladan i precizan. Iako je objavljivanje Kur'ana upotpunjeno tek nakon dvadeset godina, savršena je njegova harmoničnost i to od samog početka pa sve do kraja. 

Prenosi se da su nevjernici iz reda židova i mušrika prigovarali Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, zbog toga što mu se Kur’an objavljuje postepeno te mu sugerirali objavljivanje odjedanput. Kao odgovor na njihove prigovore, Uzvišeni Allah objavio je ajete: "Oni koji ne vjeruju govore: 'Trebalo je da mu Kur’an bude objavljen čitav, i to odjednom!' A tako se objavljuje da bismo njime srce tvoje učvrstili, i Mi ga sve ajet po ajet objavljujemo. Oni ti neće nijedan prigovor postaviti a da ti Mi nećemo odgovor i najljepše objašnjenje navesti" (prijevod značenja El-Furkan, 32 i 33).

Prenosi se da su nevjernici iz reda židova i mušrika prigovarali Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, zbog toga što mu se Kur’an objavljuje postepeno te mu sugerirali objavljivanje odjedanput. Kao odgovor na njihove prigovore, Uzvišeni Allah objavio je ajete: "Oni koji ne vjeruju govore: 'Trebalo je da mu Kur’an bude objavljen čitav, i to odjednom!' A tako se objavljuje da bismo njime srce tvoje učvrstili, i Mi ga sve ajet po ajet objavljujemo. Oni ti neće nijedan prigovor postaviti a da ti Mi nećemo odgovor i najljepše objašnjenje navesti" (prijevod značenja El-Furkan, 32 i 33).